Tuga

Smrt, teška i bolna riječ. Umiranje, smrt, sve nas te riječi podsjećaju na neke teške trenutke kad smo drugovali s tugom i kad nam je ona bila jedini prijatelj. U svakom čovjeku ostavlja crni pečat stvarnosti. Svakoga čovjeka prisiljava u razmišljanje o nekom takvom stravičnom događaju. Kad ovako razmišljam nameću mi se pitanja: Zašto ljudi uopće umiru? Zašto recimo dijete koje još niti nije osjetilo dobre i loše pečate ovog našeg života mora umrijeti? Ovako malo i nevino, zaplakanih očiju, malih ručica, sitno, sasvim sitno. Da li je to tako moralo biti ili je to od Boga? Koga to ne bi potreslo? To malo i krhko stvorenje kome se suzice poput rose slijevaju niz mekane obraščiće; koje se nekad bezbrižno smije. Što je ono krivo? Zašto ga je smrt odvojila od njegove drage majke i oca? Sve je to žalosno ali ipak stvarno. Tu mi ne možemo ništa. Na nama je da sada žalimo i da budemo uvjerenida će i za nama netko žaliti.
"Sve baš sve je mrtvo
oči, dah i ruke
sve što očajanjem
htjedoh da oživim
u slijepoj stravi
i strasti muke..."

Ti mene želiš u depru bacit, jel? E nećeš bome!

Ljudi umiru i to je tako. Mi se samo možemo moliti Bogu da nećemo izgubiti osobe koje najviše volimo i to je to. Nema tu neke formule.
Istina, sve je to tužno, ali di bi došli da razmišljamo o tome?

IN D SEREKEL OF LAJF kak bi rekel Elton John :)

čekaj ...uspori....o čemu se u ovom blogu radi....jel to osobna tragedija ili samo retorička rasprava......

nadam se da je samo teoretsko pitanje tameljeno na tuđim iskustvima. Kako god bilo to je tragedija kakva naše živote teško narušava, i dovodi nas pred zid tuge i bola koji je teško preči i nastaviti dalje. Život gubi svoj smisao, a bol je sve snažnija i intenzivnija svakim danom. Osobno još nisam roditelj ali upoznao sam ljude koje je zatekla takva tragedija, i priznajem, prema njihovim rječima i iskustvima koja sam dobio iz njihovih priča, takvu je tragediju teško preživjeti i nepovratno u nama ostavlja prazninu.

točno je sve je to dio životnog ciklusa, jebene ravnoteže, jedni umiru drugi se rađaju i tako je od pamtivijeka, ali smrt ma koliko bila prirodna i sveprisutna oduvijek je teško pogađala najbliže i dovijeka će tako ostati, ali kad izgubimo nekoga tako maloga, dijete koje još nije iskusilo radost življenja, malog čovijeka kojem nije pružena šansa da se bori za svoj život tragedija i bol su time veće.

Ljudima koje zadesi takva nesreća, treba pružiti maksimalno svoju pomoć u nastojanju da ih se navede da nauće živjeti s tom boli i prazninom u sebi.