Tuga

Danas je jedan od onih dana
Kada niz lice suze same počnu teći
I ne mogu ništa tebi reći,
Jedan je od onih dana kad osjećam da sam sama

Danas je sve protiv mene
Nikog nema da me tješi
Tuga mi se danas smiješi
Oko mene same crne sijene

Tad mi suza sama krene
Da otprati pogled tvoj
Jer ti više nisi moj

Bijele stranice zajedničkog života
Ostale u sasvim prazne
I olujnim nebom razlistane

Da li će ikada netko odgovoriti na pitanje što je ljubav? Najveći pjesnici i umjetnici pokušali su svojim riječima i slikama opisati ljubav, ali ona se ne može izreći mrtvim slovima na papiru, ona se osjeća. Ljubav je pobjeda i poraz, uspon i pad, tuga i radost. Nikada nitko neće moći reći definiciju ljubavi, jer ona ne postoji i nikada neće.
Svi se sjećamo naših prvih ljubavi; đačkih ljubavi i tko zna kakvih još. Ponekad znam sjesti i razmišljati, kako bi bilo da na ovom malom svijetu ima malo više ljubavi. Da se ljudi vole bez obzira na boju kože, jezik, nacionalnost, da se ne vode bezobzirni ratovi koji narušavaju jedan svijet, svijet ljubavi, koji jedini može opstati i koji će uvijek trajati. Ne znam kako opisti ljubav, da pišem o svojim ljubavima bilo bi previše djetinjasto i ludo, jer sve su ljubavi iste samo ako su prave, istinite. Da li se uopće može živjeti bez ljubavi? Mislim da ne, ali ne znam kako drugi misle, možda će netko reći: "Od ljubavi se ne živi." Da to je istina, ali s ljubavlju se živi. Živi se u nadi, strepnji, ipak svoje probleme lakše je djeliti u dvoje.
Dakako u svim tim ljubavima mladi se razilaze sa starijim osobama, jer oni su ih zaboravili ili žele zaboraviti što su radili u svojim mladim i ludim danima.
Zato onaj tko će ovo čitati neka se sjeti svojih dana, svojih ljubavi i neka razmisli što bi rekao tada da ga je netko upitao: "što je ljubav?" Sigurno neće znati.

Smrt, teška i bolna riječ. Umiranje, smrt, sve nas te riječi podsjećaju na neke teške trenutke kad smo drugovali s tugom i kad nam je ona bila jedini prijatelj. U svakom čovjeku ostavlja crni pečat stvarnosti. Svakoga čovjeka prisiljava u razmišljanje o nekom takvom stravičnom događaju. Kad ovako razmišljam nameću mi se pitanja: Zašto ljudi uopće umiru? Zašto recimo dijete koje još niti nije osjetilo dobre i loše pečate ovog našeg života mora umrijeti? Ovako malo i nevino, zaplakanih očiju, malih ručica, sitno, sasvim sitno. Da li je to tako moralo biti ili je to od Boga? Koga to ne bi potreslo? To malo i krhko stvorenje kome se suzice poput rose slijevaju niz mekane obraščiće; koje se nekad bezbrižno smije. Što je ono krivo? Zašto ga je smrt odvojila od njegove drage majke i oca? Sve je to žalosno ali ipak stvarno. Tu mi ne možemo ništa. Na nama je da sada žalimo i da budemo uvjerenida će i za nama netko žaliti.
"Sve baš sve je mrtvo
oči, dah i ruke
sve što očajanjem
htjedoh da oživim
u slijepoj stravi
i strasti muke..."