The lijenost
Danas sam sama sebi zapravo dokazala koliko mogu dobro držati konce u rukama i kontrolirano i vrlo potpuno razrađeno sređivati svakodnevni kaos u životu, ali istovremeno sam sama sebi dokazala koliko lijena mogu biti, što naravno ignoriram do krajnje točke kada me saspu sve moguće poslijedice toga i onda grizem sama sebe, i u zadnje trenutke ispravljam te poslijedice koje su nastale uslijed ignoriranja banalnih stvari i rečenice "ma imam ja vremena za to". eh, pa dragi moj Ženski idiotu, fakat si idiot. (toliko o mojoj samokritičnosti)
Čudan je svijet nas čudnih. Netko mi je jednom rekao da ljudi poput mene u principu ne žive u istom vremensko-dimenzionalnom razdoblju, da smo ispred svog vremena, što opet potiče pitanje "Kako to dokazati i odakle ti taj zaključak?". Možda je to samo bijedna rečenica da upotpuni vrijeme dok novi tramvaj skreće u smjeru Frankopanske ulice pa da se izbjegne onaj neugodan muk između dvoje ljudi kada nijednom ne pada na pamet što reći, a reklo bi se nešto.
Toy pudla? Mala slatka umiljata pudlica.. Mislila sam za me zapravo živciraju pudlice, ali slijedom okolnosti, moja najbolja frendica ima čak dvije, pa postoje dvije mogućnosti: ili sam prevladala odbojnost prema njima samim pogledom na ta mala tijela i one nevine oči dok su mi jedan dan obje skočile u krilo nakon čega je slijedilo pola sata draganja, ili me zapravo nisu nikada živcirale, već sam si sama stvorila tu sliku jer i većina ljudi ne vole pudlice. znate, kada vam 100-injak ljudi kaže da su pudlice ružna i živčana bića, nesvjesno i vi potaknete tu averziju u sebi pa brijete da se i vama ne sviđaju. Ne znam.. brijem da je možda to.
Idem sređivati ona svoja moram reći SRANJA koja sam si sama nametnula.
15.11.2005. u 14:50 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar