Asulta mia

Blog je preseljen na drugu adresu!

Danas prštim sa cinizmom, sarkazmom i bahatošću. Ah, pa mogu i ja posvetiti si jedan takav dan u ovom divnom svijetu, zar ne? Zapravo, izbacio me iz takta jedan stari znanac s kojim smo trebali surađivati poslovno. Zapravo, ne kužim što je ljudima toliki gušt obećati nešto i onda se nakon toga ni ne javiti. zar to predstavlja nekakvo zadovoljstvo, unutrašnji mir, ili su jednostavno debili koje treba zgaziti i uništiti da im dođe iz guzice u glavu. Nakon par mojih prijetnji koje i mislim izvršiti (ne brinite, nisam kamatar, niti se to odnosi na ikakva fizička maltretiranja), on se javio. E pa javi se ti sad kad ti je već glava u torbi.
Ja sam stvarno fer, pomoći ću ti, to uopće nije upitno. Ali kad ti meni ugroziš sa svojom neodgovornošću moju budućnost, kada mene netko zajebe, onda sam ja duplo gora, što rezlutira time da ja moram nisko pasti i dokaati budalama da svijet savršeno funkcionira ako svi obave svoj dio posla (i naravno, ne u neg smislu)
A nikad nisam bila takva, uvijek sam imala previsoki prag tolerancije koja se ovih dana spustila na minimum i to će sada biti jako gadno za par ljudi o kojima znam previše, a napravili su i više no dovoljno sranja meni zbog kojih se ja moram izvlačiti van iz govana. Pa dragi moji, došao je payback day!
 

"You are all jelous because the voices in the head are talking only to me!"

Danas sam sama sebi zapravo dokazala koliko mogu dobro držati konce u rukama i kontrolirano i vrlo potpuno razrađeno sređivati svakodnevni kaos u životu, ali istovremeno sam sama sebi dokazala koliko lijena mogu biti, što naravno ignoriram do krajnje točke kada me saspu sve moguće poslijedice toga i onda grizem sama sebe, i u zadnje trenutke ispravljam te poslijedice koje su nastale uslijed ignoriranja banalnih stvari i rečenice "ma imam ja vremena za to". eh, pa dragi moj Ženski idiotu, fakat si idiot. (toliko o mojoj samokritičnosti)
Čudan je svijet nas čudnih. Netko mi je jednom rekao da ljudi poput mene u principu ne žive u istom vremensko-dimenzionalnom razdoblju, da smo ispred svog vremena, što opet potiče pitanje "Kako to dokazati i odakle ti taj zaključak?". Možda je to samo bijedna rečenica da upotpuni vrijeme dok novi tramvaj skreće u smjeru Frankopanske ulice pa da se izbjegne onaj neugodan muk između dvoje ljudi kada nijednom ne pada na pamet što reći, a reklo bi se nešto.
Toy pudla? Mala slatka umiljata pudlica.. Mislila sam za me zapravo živciraju pudlice, ali slijedom okolnosti, moja najbolja frendica ima čak dvije, pa postoje dvije mogućnosti: ili sam prevladala odbojnost prema njima samim pogledom na ta mala tijela i one nevine oči dok su mi jedan dan obje skočile u krilo nakon čega je slijedilo pola sata draganja, ili me zapravo nisu nikada živcirale, već sam si sama stvorila tu sliku jer i većina ljudi ne vole pudlice. znate, kada vam 100-injak ljudi kaže da su pudlice ružna i živčana bića, nesvjesno i vi potaknete tu averziju u sebi pa brijete da se i vama ne sviđaju. Ne znam.. brijem da je možda to.
Idem sređivati ona svoja moram reći SRANJA koja sam si sama nametnula.

Samo ću poželjeti brzi i što manje iscrpljujuć oporavak Ivi Bagić. Mnogi već znaju o njenoj nesreći, tko ne zna... nažalost dijagnosticiran joj je tumor na mozgu i čeka ju dugi put do oporavka. Inače, živi u mojoj ulici i znam ju već dugo, a mnogi ju znaju sa RTL-ove prognoze... Jako draga cura.
Stoga, nemam ništa pametnije od, drži se Iva!
 

 
Ljubav je tako jaka da je neslomljiva,
a s druge strane, neopipljiva.
Možeš je spoznati i možeš je osjećati,
Ali je ne možeš uhvatiti.
Ljubav se ne može posjedovati,
Slobodna je poput vjetra i kreće se kamo hoće.
Ljubav je jedinstvo i cjelina,
Ljubav ne zna za granice ni prepreke.
S ljubavlju dolazi sloboda.
Strah veže i ograničava čovjeka,
Ljubav oslobađa i prekida sve spone.
Ljubav otvara sva vrata,mijenja živote
i omekšava i najtvrđa srca.
Ljubav je kreativna,
Ona gradi stvarajući ljepotu, sklad i jedninstvo.
Ona uvijek djeluje "za", nikad protiv nečega.
Ona pleše i pjeva kroz život.
Ljubav počinje u tebi i dalje se širi.
 
M.T.

Zapravo, počela sam sa nekakvim stihovima ali sam skužila da pjesma nema smisla, barem meni, pa eto teksta. Možda ja ne pripadam stereotipu ostalih ljudi koji žive i vesele se zbog istih stvari, ali da dokažem ostalom pučanstvu da ima i u meni malo sličnosti sa ostalim ljudima,... Bili smo na "D" lokaciji i bacili par dragova, što bi mi bio potpuno savršeni događaj da nije toliko hladno i da mi se nije smrznula lijeva sisa i papci na nogama. Uglavnom, stvarno je guba koliko različitih ljudi veže ista ljubav prema tuningu. čak nije problem niti spaliti set dobrih guma samo da bi se ostalima poklonio gušt od 2-3 minute burnouta. Mislim, ne znam koliko dugo će određena lokacija izdržati prije nego nas murija opet sje... kao kod Inine zgrade gdje su nam stavili ležeće policajce, ali barem smo se guštali jednu subotu...
Vidim da se hrvatska tuning scena uvelike pomiće unaprijed, za razliku od pretprošle i prošle godine, sve je više ljudi koji pokazuju svoje talente što se tiče uređivanja auta. Došao je čak i onaj lik sa Yugom turbom... uglavnom, napunila sam si baterije sa guštanjem u mirisu spaljenih guma, bukom raznih motora, blow offa i ostalih dodataka koje vlasnici svojih limenih ljubimaca stavljaju u motor kako bi dostigli željeni performace.
Eto, toliko od mene.. Idiot logging put...

Neki dan smo frendica i ja razvile cijelu studiju u busu oko toga da smo nas dvije zapravo mali vanzemaljci u ljudskim skafanderima. Doduše, pokušavale smo objasniti svoje nekakve stavove naspram ostalog svijeta, jer ni u kojem pogledu ne sličimo ostatku, po meni barem, zatucane populacije koja se bavi sasvim nevažnim stvarima. Ali ajde ti objasni njima da se usredotočuju na krive stvari, pogotovo kad takvih ima 6.5 milijardi.  No, u principu, nebitno. Oni nisu dio moje stvarnosti tako da me u biti to i ne smeta. Nisam jedna od onih koja pokušava spasiti svijet, jer moj stav prema svemu je:  sve je upravo kako treba biti, a ako ti to ne paše, promjeni. Meni trenutno paše, pa se ne bavim time.
 Sve ovisi o pogledu na svijet. Svaki segment života ima svoju opozitnu stranu. Dan-noć, teza-antiteza, pesimizam-optimizam.. zapravo, sve što postoji ima svoj balans, svoju suprotnu stranu koja ih uravnotežuje i izjednačuje u nulu. Tako je i sa pogledima na svijet. Imate pozitivan, optimističan pogled na svijet u kojemu svaku situaciju sagledavate  kao nešto pozitivno što se moralo dogoditi i ne brine vas baš previše što je to bilo možda neg jer ste to tako prihvatili i idete dalje. A imate i one pesimiste, koji na sve gledaju negativno, sa određenom dozom straha i nepovjerenja, i većinom očekuju stalno neke negativne poslijedice, pa čak i kad im je lijepo strahuju od onog trenutka kad bi to moglo sve propasti.
Nažalost, mnogi ljudi ne shvaćaju da iniciranjem straha ili želja da će se nešto dogoditi, zapravo radimo efekt sličan magnetu, odnosno, ukoliko smo u strahu da će nešto propasti i o tome razmišljamo više puta dnevno, ili ne dao bog, cijele dane, normalno da će to propasti. Isto je sa dobrim stvarima, ako se nadamo dobrome, pozitivno djelujemo, pozitivno će nam se vratiti..
Sve je zapravo u balansu… Cijeli svijet se vrti oko pozitivnog i negativnog, i to je zapravo još jedan dokaz da jedina najbitnija  stvar na svijetu je energija koja pokreće sve ovo. Sve je energija, i sve je građeno od energije.. naš duh je građen od energije.. Ona je vječna, neuništiva i stalno se kreće. 
U principu,  mojoj stvarnosti vi zapravo ne postojite, niti ja postojim u vašoj, stoga je nepotrebno živcirati se ako ne shvaćate.. zamislite da se nije uoće dogodilo.
 
 

Danas nemam nikakvu umnu teorijo o ničemu. Zapravo,glava mi je prazna. Igram se u Photoshopu i smijem sama sebi cijeli dan.. napokon mi se vratio bar na kratko onaj osjećaj kao kad sam bila malo dijete... i zakon mi je..
I čak imam 17 članova na svom forumu.. jebenica.. a napravljen je iz čiste zajebancije u roku od 30 minuta.. nisam mogla spavati.. i sad je potao mjesto bezbrižnosti, nirvane.. huh, vesele me male stvari..
A kako ste mi vi svi danas? To vas nitko ne pita, jel da? ili pita ali ne misli... Ja to zbilja mislim... kako ste?

Sudbina ili mi? Hmmm, postoje dvije teorije oko sudbine, jedna je ta da nam je ona određena unaprijed i da sve što nam se dogodi je upravo bilo suđeno, a postoji pak i ona druga gdje stoji vjerovanje da ju možemo mijenjati, i da to zapravo radimo svakom odlukom u životu... Ja sam više aspektirana na onu drugu verziju. Ova prva više manje zvuči kao izgovor za kukanje kad se neki shit dogodi u životu pa opkrivimo "loše zvijezde pod kojima smo rođeni".. jednom riječju, BULLSHIT!
Vjerujem da ću u daljnjem tekstu napraviti pomutnju i prezir onih koji su pobožni i koji su pripadnici određenih i neodređenih vjera.. Nije da sam neki znanstvenik kojemu moraš dati čvrsti fizički dokaz da bi u nešto vjerovao, no Vjera kao opredjeljenje (kršćanstvo, islam, ..bla bla) je meni čista glupost koju su ljudi izmislili kako bi i na taj način mogli manipulirati drugima, a i ljudi su grešni sami po sebi i ništa što su oni izmislili ne završi dobro, pa brijem da neće ni to. Vjera je samo psihičko oružje kojima ostale ljude plaše da se ne bi kojim slučajem okrenuli sami sebi i počeli razmišljati svojom glavom.. I ono faking nametanje vjere poput "ti moraš na vjeronauk!!".. mislim, koji k?! Kaj se mora??.. Isto kao i propovjedanje oko toga da trebaš sa svima djeliti sve što imaš, a svećenik u mojoj crkvi fura novi BMW i nijednom mi nije stao da me poveze. Čista licemjernost i cinizam i zato mi se gade!
Jedino možda budizam je onak ok, ima smisla jer se ne bave samo bogom već i meditacijom, pa ako bi i birala neku vjeru, to bi bio budizam.. No, bez obzira na nevjerovanje u ponuđene vjere, ja vjerujem u Boga kojega sam ja percipirala na svoj način, ne zamišljam ga ko nekog dedicu sa sjedom bradom i velikim štapom, već je to za mene sila koja sve pokreće.. Nešto nediferencirano.
I najbolje su mi one bakice koje cijeli svoj život nisu bile u crkvi, pa sad pred smrt sve pohrlile na zornice i postale toliko pobožne, ko da će im to pomoći...
Ma kako god bilo....

Kolika je zapravo mogućnost shvaćanja? Je li to zapravo beskonačno mnogo, i granice shvaćanja postoje isključivo u nama, u našem mozgu koji uslijed prevelikog ulaza informacija napravi blokadu i tada više ne možemo shvatiti, ili zapravo postoji opća granica koja je postavljena već od samog početka, i kad ju dosegnemo onda znamo vrhunac našeg života?
Koja je naš razlog postojanja? To nitko ne zna, možda zbog nedovoljne evoluiranosti našeg uma i mogućnosti shvaćanja, ili pak zbog straha od nepoznatog ili pak straha da ne saznamo da smo mi zapravo toliko nevažni da nemamo razlog?
Što je to vrijeme? 4. dimenzija koju ni sami ne možemo definirati... znamo da je tu, da ostavlja poslijedice, ali ne znamo što je... I koliko jošima dimenzija osim duljine, visine, širine i vremena?  jer vjerujem da ih ima još mnoštvo,..
Svaki čovjek je svoja realnost i ono što se nije dogodilo u individualnoj stvarnosti, nije se zapravo ni dogodilo uopće. To je kao da imate loptu oko koje stoji 10 ljudi. Svaki od njih će vidjeti jedan dio lopte, drugačije od ostalih devetoro, i u njegovoj stvarnosti biti će samo jedan dio, a drugi neće vidjeti, niti postoji u tom njegovom svijetu..
bit svega je energija, ona je dio koji je vječan, ona pokreće sve, ... da li je naš duh, ona naša "bit" zapravo energija koja nakon smrti tijela odlazi u neku drugi dimenziju koja nam je nepoznata i mi tako dalje živimo?
Danas je iznimno dobar dan!

www.twisted-reality-club.tk
Ako ste čudni, brijete svoj film, volite crni humor... imamo forum za vas...

Ne postoji savršeno.. zapravo, ni ne znam tko je izmislio tu riječ uopće kada ne obilježava ništa, možda samo uzaludnu težnju prema nečemu nestvarnom. ili možda postoji, ali je naš um odviše još nerazvijen da bi to mogli spoznati? hmmm..
Uglavnom, zašto ljudi briju da sam ja u depri? zar ne mogu ni razmišljati o svim aspektima života, pa i o negativnim da ne pomisle da me šora neki bed i loše raspoloženje? Zapravo, ja sam vjerojatno najsretnija osoba na svijetu i ponosna sam na to... Ja jednostavno volim razmišljati, filozofirati i analizirati...
Danas sam shvatila da sam u poslovnom svijetu naletila na još jednog jadnika koji bi pokušao zamazati oči cijeloj firmi i tako nas dovesti do enormnih dugova. I čak mi nije žao jer sam otkantala posao koji bi mom džepu donio par desetaka tisuća kuna, što čovjeka u današnjem svijetu pomalo zbedira. Mislim, ipak to je nečija godišnja plaća, pa bi barem trebalo probuditi u meni nekakvo žaljenje ili barem bijes jer to nije uspijelo. Ali naprotiv, u meni je izazvalo ponos, jer sam shvatila da sam postala kvalitetnija osoba koja razmišlja svojom glavom.. ne znam zapravo kako to opisati. Nahranila sam ego tom situacijom i osjećam se bolje.
Volim svoj život...

Tanka je granica između svega opozitnog. između ljubavi i mržnje, prijateljstva i neprijateljstva, svega.. Dovoljan je jedan mali krivi korak i sve lijepo se rasipa u negativno, a isto tako sve ružno može postati srcu drago. Čudan je život, ali jako lijep ako ga znaš živjeti.
Što je to u ljudima da konstantno podliježu negativnim utjecajima drugih? zašto svi žive stereotipno i nemaju vlastito mišljenje o životu, sebi... da li smo mi rođeni sa tom blokadom koja nas odvaja od samih sebe, pa ju kasnije probijemo, ili ju negdje na putu kroz odrastanje sami postavimo?
Najgore je živjeti po shemi drugih, a ni sam to ne znati. A još je gore padati sve dublje u crna razmišljanja i patetiku, misliti da boljeg nema, ali ono je zapravo tu iza ugla i samo čeka da skrenete sa postojeće ravnine, da ju dohvatite i spoznate.. ali većinu puta nas strah spriječava da napravimo promjenu, jer nepoznato nam je strašno i onda postajemo rob životu. On nama diktira što i kako, umijesto da mi upravljamo životom, i tada postajemo samo statistika na Institutu za istraživanje nataliteta, ili s vremenom i mortaliteta.. Samo sjećanje koje s vremenom počinje blijedjeti i onda se opet pretvorimo u nulu...
 

Ulazim u tramvaj, i naravno, opet je gužva. Smrad i zagušeni zrak dopiru sve do vrata na kojim stoji baba i ne želi se pomaknuti ni cm sa svojeg postojećeg mjesta. Boli ju briga što jadna bakica ne može ući, a dovoljan je samo jedan korak. Zguram ju na silu i puštam jadnu bakicu unutra. Ionako izgleda kao da će se raspasti jadna ako provede i minutu duže van kuće no što treba.
Gledam ljude, njihova namrgođena lica, izgledaju kao da će me svakog trena iznapadati sa svojim svakidašnjim patetičnim jadikovkama. Svi neka namrštena lica, razbijaju glavu sa svakodnevnim problemima i hodaju uokolo kao roboti koji moraju živjeti, kao da su tu da izvrše svoju životnu zadaću te umru. Bolesno.
Silazim na Vukovarskoj. Prelazim križanje sa savskom i u pola ceste projuri auto sa cca 100km na sat, na njegovo crveno i umalo pokupi mene i neku curu. A Bože moj, shit happends, ne? No, ova ludara do mene ne prestaje vrištati i tresti se, sva je u šoku. Pitam ju jel dobro, a ona ni da glasa pusti? I tada me počnu šorati određene misli.. No, zanemarim to i odem dalje...
U dućanu na putu do posla, kupujem nešto slatko jer vidim da mi je razina šećera u krvi znatno pala, čak ni one tri žlice što stavim u kavu više nisu dovoljne. Uzimam neku čokoladicu i odlazim do kase.. No, ispred mene se nagura opet neka baba sa ružnim šeširom koji izgleda kao da ima ptičju gripu, no puštam i nju jer nema smisla uopće raspravljati se sa niskointeligentnim bićem oko toga tko je došao prvi...Izlazim van i skoro me pokupi biciklist. Možda danas nije moj dan, pomislim.
I onda je počelo razbijanje glave... Pa zar ne možeš biti normalan ni u svakodnevnom životu? Svaki dan je neka borba za opstanak, čak i u malim banalnim stvarima. Egoizam je progutao sve, nikome nije više stalo do nikoga niti je ikoga briga za ljude oko njih... Život je postao Surviver, a mi smo samo marionete koje ga igramo...