nasip
Popodne su glasovi bili grleniji. Nadjačavali su automobile i autobuse, dovoljno daleke da se mogu promatrati uz šetnju po nasipu, dovoljno bliske da ih se mora nadjačavati.
Kasno ljeto zamiriši sijenima kraj rijeke. Otkosi su ostavljeni truleži i memli kišne godine, neka djeca su se poigrala paljevinama i oštar miris spaljenih trava je otišao već, ostavio je samo daške ladanjske atmosfere.
Ona je tražila odmor i oni su zajedno tražili mjesto za odmor. Noge su im već odrvenjele od nekoliko sati šetnje, prebiranja trava i brojanja auta s ljudima koje neće upoznati nitko. I grla su umorna, nadjačavala su zvukove, njedrila smjehove, stezala se kada je ono drugo grlo reklo da je vrijeme nepovoljno za ljubav. Zemlja ih je prikovala uza sebe cijelom površinom torza, one iste minute u kojoj su se složili da je padina uz nasip pogodna za posjesti se i pripremiti za put doma. Primijetio je da će njena siva trenirka dobiti zelene mrlje koje se teško peru, ponudio joj da legne na gornji dio njegove. Šutjela je, nije joj više bilo do razgovora. Njen svijet se sastojao od njih dvoje i niza problema nekada odloženih u kovčege, a koji su u zadnje vrijeme iskakali iz njih, neplanirano podsjećajući na svoje groteskne fizionomije i sposobnosti dosađivanja upornim ponavljanjem. I on se nalazio na sredini brvna između samoće i udruživanja u jednu dušu s dva tijela, ali sada nije mislio o preprekama, nije u tom trenutku vagao težinu prelaska nasuprot voću koje ga je čekalo na drugoj strani potočića. Uživao je u mirisu dima koji se pod visokim pritiskom u zraku spuštao nisko i strujao tri pedlja nad njihovim glavama.
Mirisalo je kasno ljeto, ono još posve zeleno, a zrelo i plodno.
Mirisi su se izborili za svu njegovu pažnju i okrenuo se na bok, gledao joj crte lica i zamišljeni luk svježe uređenih obrva, trup zaobljen na ženskim mjestima na ženske načine kako diše svakom vrstom tkiva i još pomiče i koljena u zraku. Približio je glavu obrazu, mirisala je. Dodirnuo joj je obraz usnama i zadržao toliko dugo dok se nije pomakla. Odmakla se, namrštila i pričala o nekoj od prikaza koje su ju opsjedale tih trenutaka, toliko obuzeta svojim mislima, da nije uputila čak ni kurtoazni površni poljupčić. Slušao ju je i čekao. Neko potpitanje, neka upadica, posvemašnja nezainteresiranost za njene probleme, živo zanimanje za još baršuna na donjoj usni, za udisanjem mirisa punim nosnicama, za njenu kosu na svojim grudima, pa makar ju morao i počupati da bi do toga došlo. Praznila se, sve glasnije i življe prebirala po skladištu avetinja, opisivala jednu po jednu. Nije joj proturječio, nije bilo što za proturječiti, jer aveti su tako stvarne promatraču i treba ih pustiti da same od sebe, umorne, polijegaju u svoje kovčege čekajući istrebljenje.
Gledao ju je dok se oblačila: ostavši bez čistog rublja za svakodnevicu, obukla je zastave za oglašavanje želje za užitkom, bordo, svila, čipka, bokserice iz kojih tako slatko provirivali obrazi debelog mesa dok je po donjem dijelu ormara tražila čistu trenirku. Ležeći kraj nje, znao je da pod pamukom čeka svila, pod svilom još svilenija svila koja pjeva pod prstima. Čekao je smirenje, predisavao težak, ubrzani dah čekajući opuštanje pustivši mašti da joj radi sve što joj je volja. Mašta je zaobišla milovanje, mašta ju nije voljela, previše obuzeta munjevitim slijedom ruke ispod gornjeg dijela, kažiprsta i palca oko bradavice, srednjaka u njoj, njega cijelog iznad nje i nekoliko kapi njega kako ostaju iza grča i klize niz stidne usne ka međici. Ne bi ju ljubio, osim koliko je pristojno, da se ne osjeća potpuno zapostavljena. Žudio je za otporom suhe i hladne, radovao se snažnom otporu nespremne žene i jednom rukom zagrljenom bedru koje čupa iz bokova dok uvlači zadnji milimetar kurca u nju.
Ona je ponovo pričala o plaći i vremenu kao da čine neugledan i težak sendvič koji se mora pojesti prije deserta.
Sklonio je plaću s vremena i bacio ju u nevažnost i privremenost. Privremenost je progutala i problem vremena. Nakašljao se i na čisti prostor bacio riječ o želji za tišinom, nagnuo se i široko progutao vrh pubisa kroz platna, ostavljajući blag trag sline i zuba dok ga je odgurivala. Još je dan, veli ona, a on gleda kako sunce dodiruje vrhove kuća na zapadnoj strani. Neće još dugo, naravno, pustit će ju da otpriča sljedećih pola sata i zabavljat će se svojim mislima o njenom tijelu nemarno joj mijeseći sise i trbuh, naizmjenično, kako mu kada paše, pritišćući čas jače, čas nimalo, skrećući hod mašte k vođenju ljubavi nasuprot ranijoj želji da ju izjebe, jer ona sada priča o lijepim stvarima. Ona sanjari o vikendici u planinama, o miru i psu s puno dlaka i malo laveža, o kaminu i luli, ona voli i to počinje pričati iz nje, zračiti partnerstvom u zajedničkom sanjanju. Zarobljen silnicama bliskosti, s travom oko sebe i planinom iz bajke, u smiraj danjeg svijetla ju ljubi kao da je prvi puta žena dala svoje meke usne. Osjeti mekoću, vrućinu, davanje. Bokovi joj prihvaćaju ruku koja je zaboravila sve detalje pristojnog uzbuđivanja žene pred uzimanje i odmah skliznula u nju. Njen je prvi uzdah prikriven nadglasavanjem nadmoćnim primjećivanjem da je još uvijek dan i da joj to više ne smeta «čim osjeti da joj je nešto tvrdo u pički». Zanemaruje njegovu ironičnost, šuti i ne misleći ništa više. Ne misli, ne želi, samo je otvorena i ovdje i sada, gdje god to bilo.
Prolaznici su u sumraku vidjeli siluetu krupne tvorevine, klupko mesa u zagrljaju. Dok su njena leđa bivala sve zelenija, njegova su koljena poderana sve dublje. Baš kao i ona cijela. Kućica u planinama je ispunila svoju svrhu i rasplinula se kao što je sijeno prešlo u dim i energija dvaju tijela u vlati vlasulje nasipa.
09.11.2005. u 23:59 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar