Asulta mia

U principu, svaki put kad dođem doma, jedini osjećaj koji se pojavi je bljuvanje... tada odem spavat jer mi je to jedini način da se ne suočim sa matičnim jedinkama koje su zaglavile u potprostornom poremećaju i žive u nekom čudnom svijetu. Tu su, ali ne funkcioniraju u skladu sa dimenzionalnim zakonima ovog svijeta.
Ni danas nije bilo bajno, imala sam fresh-up sa strane starog koji je kontradiktoran sam sebi. Zapravo je dobra dušica, ali je pičakica koja se boji stare pa ide linijom manjeg otpora i pokorava se njenom totalitarnom sistemu (kao i svi ostali u kući), a onda se rodim ja, tvrdoglava, vjerojatno sa mišljenjem izgrađenim već u pelenama, i tada nastanu problemi, i donekle izazovi za moju staru koja već 22 godine pokušava silom okrenuti vodu na svoj mlin.Koristile su se tu mnoge tehnike, od zlostavljanja psihičkog, pa i fizičkog (ne zaboravimo da sam sa 10 godina završila u bolnici uslijed pucanja živaca moje stare koja je ko uragan poharala na moje bubrege, ali dobre veze to zataškaju i svi se prave ko da se to nije dogodilo), do raznih ispiranja mozga kad sam već bila dovoljno odrasla da ju zveknem nekim k*** po glavi (ali naravno, nikad nisam iz žaljenja).. bilo je tu i raznih smješno teatralnih situacija poput gađanja bananama u kuhinji, letećih pilećih pašteta, i ono bitno, izigravanja žrtve...
I nakon takvih godina maltertiranja, više psihičkih no fizičkih, ali u oba slučajeva sam mogla komotno pozvati plavi telefon i bez jebem ti bi im uzeli djecu na doživotno, no ipak nisam, pitam se zašto... hummm.. no, nije bitno.. nakon svega toga, imate dvije opcije: sažaljevati sami sebe i pitati sve svece svakodnevno "zašto baš ja",te na kraju dovesti sami sebe do ludila... ili izgraditi se u jaču osobu i pustiti živčeke na pašu, te ignorirati sve i zgrabiti prvu priliku za odlazak.. da, taj drugi tip sam ja. ..
Poanta ovog svega je zapravo da vam ja ponosna na sebe.. (Hvalite me usta moja). ma zapravo, jednostavno sam se možda večeras suočila sa svime, puko mi film.. ali se ne živciram niti se uopće opterećujem. uvijek sam skrivala takve stvari od drugih, ali tu me ionako nitko ni ne zna, i ako me zna, neka zna... To su normalne stvari, nisam jedna jedina koja je odrastala u teroru, niti ću nažalost biti zadnja.. ali za sve one koji znaju o čemu pričam, poruka: ima nade! samo treba hrabrosti.. treba volje, živaca i malo sreće!
uh, fakat ovo tipkanje olakša dušu!

nije ni institucija ispovjedi bez razloga uvedena... sretno, od srca.

Drle,ponesi neku literaturu..:)

naravno da ima nade. :) a sreća će doć. ponekad je samo treba naučit prepoznat. :))

Sreća je i što Drle ne nosi compj. sa web log. u WC..:)

matične jedinke koje su zaglavile u potprostornom poremećaju - odlično! Način na koji gledaš i shvaćaš dijeli te od takvih jedinki, bravo

ma dobro sam ja. čak me više i ne smeta... oprostila jesam, ali zaboravila nisam.. samo mi ih je žao... plitkost osobnosti dovodi takve ljude do frustracija, a one pak do bijesa koji dovodi do agresivnosti. i tada nastane kaos.. I onda treba napravit promjenu, izači iz tog kaosa.

Najveci lijek za takve stvari je pisanje, kada ti se desi nesto takvog samo sjedni za tipkovnicu i sve bolesnoce iz svoje glave sastavi u tekst ali je isto tako bitno da to radis za sebe a ne za druge. Jer ako svima pricas kakva se sranja dogadaju na jedan nacin i zelis od sebe napraviti zrtvu - al to je ono najgore. Ti si car, ne moze ti nitko nista, samo se drzi toga i cekaj taj dan kad ces ti biti ta koja ce voditi cijelu igru i pobjedivati. A do onda sretno i uzivaj!!