DESIDERATA

Pušim cigaru, slušam Doorse i razmišljam. Ne spava mi se. Osjećam se čudno. Noć je predivna, puna nekog senzibiliteta. Gledam nebo, zvijezde, mjesec. Hladno mi je. Nešto mi neda da zatvorim prozor. Ovako bi dočekala zoru. Sunce. Život. Čekam sunce i život. Želim da se u meni nešto probudi. Želim živjeti. Želim…. Mjesečina. Pišem u sobi na mjesečini. Svjetlo mi ne treba. Dovoljan mi je mjesec, Doorsi i cigara. Ne želim više ništa. Želim samoću. Htjela bi otići daleko. U beskraj. Nigdje nikoga. Sama. Lutam. Razmišljam. Lutam po mislima. Želim prebroditi sve rupe u mozgu. Ne mogu. Ne dozvoljava mi. Ne mogu doprijeti svugdje. Koči me. Želim pretražiti sve. A ne mogu. Zašto? ? ?   Palim drugu cigaru , Doorsi i dalje sviraju. Polagano tonem. Uklapam se u tišinu, u noć ispunjenom glasom Morrisona i srebrenim odsjajem mjeseca. Tonem. Osjećam vibracije. Budim se. Ne. Tonem. Upadam u neko bestežinsko stanje. Plutam. Izgubila sam se. Više me nema. Promatram se. Gledam se s visine. Odvojila sam se od sebe. Zvijezda. Sada sam zvijezda. Jedna je pala. Smrt. Nisam ništa zaželjela. Zašto? Kada ću ja pasti? Ili sam već pala? Ne znam. Spuštam se. Čujem. Čujem smjeh. Netko se smije. Kvari mi ugodu. Tišina. Opet tišina. Prekrasno. Zrakom se polagano kreću psihodelični zvuci. Gode mi. Blaženstvo. Spustila sam se. Opet sam tu. U sobi. Sjedim. Gledam gore. Zvijezdu. Da li će pasti? Ne! Još ne. A kada? Nikada! Ostat će. Dugo poslije će ostati. Krasit će nebo. Odražavat će neki drugi život. Možda leptira. Gdje ću ja tada biti? Na nebu? Na zemlji? U zemlji? Gdje? Možda u sobi. U nekoj drugoj sobi. Promatrat ću nebo, slušat Doorse i pušit cigaru. Da! Tu ću biti. Bit će opet sve isto. Možda ću ja biti drugačija ali u biti sve isto. Ja, nebo, zvijezda, cigara u pepeljari i zvuci muzike. Želim da ovaj trenutak potraje. Ali ne. Ubrzo će se život probuditi. Sunce. Ljudi. Djeca će igrati svoju igru, smjeh, koraci i opet sve isto. Jedan život se ugasio, drugi nastao. Beba. Mala uplakana beba. Živi. Nije svijesna sebe. Smije se. Ručicom hvata za prst majke. Traži spas, sigurnost. Majčinu ljubav shvaća kao spas od davljenja. Živi. Uči. Raste. Stari. Umire. I opet sve isto. Zvijezda pada a druga se rađa. Kolo. Možda zato i zemlja je okrugla!!! Sve se vrti u krug. Čitav život. Zašto živjeti da bismo umrli. Pobijediti smrt. Misao. Samo misao. Tema još uvijek neshvatljiva.  Nedostižna nama samo običnim ljudima. Pa ipak smo samo ljudi. Krv. Srce. Ovisimo o njima. Rat. Borba. Krv. Prošle su tisuće godina. Sve isto. Krv za komad zemlje. Krv za vlast, moć. Tehnika. Industrija napreduju, a ljudi!? Oni ne. Uvijek isti, a i gori. Primitivci. Crn. Bijel. Žut. Zbog boje proliti krv. Zašto svi nismo daltonisti?  Život. Smrt. Mjesec. Sunce. Ja, noć i cigara. Sami. Ne. Tu je i Jim. Smrt ga nije pobijedila. Prešao ju je. Uspio je. I sada pjeva. Pravi mi društvo. Gleda me. Tišina. San. Spavanje. Ugasio se život. A dolje? Dole, ispod nas život se budi. Jutro. Sunce je izašlo. Čekam ga i ja. Kada će mi ga dati?  Zvuk auta. Netko se vraća kući. Odmor. Spavanje. Njegov cilj. A ja? Ne spava mi se. Promatram mjesec. Nedostižan, dalek a opet tako blizu. Zvijezde. Polagano nestaju. Tu su one ali nestaju meni. Budi se dan. Svijetlost ih guši. Postaju nevidljive. Mjesec je još samo izblijedjela fleka. Doorsi ne sviraju. Cigara se ugasila. Budim se. Život. Smrt. Noć. Dan.
 
Nebuloza od prije 12 god.
 

Sutra?Dan.....U svoj svojoj ljepoti...