DESIDERATA

 Ljubav je prekrasna, sveta i to je sve što nam je potrebno. Pjesnici su u pravu!
Ljubav nas podiže tamo gdje pripadamo! Jedini način da ostanemo vjerni značenju ljubavi je misliti o ljubavi kao o djelovanju.
 Voljeti je ponašanje puno ljubavi koje slijedi važan recept i uključuje sve sastojke.
Nema ljubavi bez poštovanja i odanosti. Vjerovati da takva postoji, samo izopačuje svetost ljubavi zbunjujući nas i čineći nas nepovjerljivim prema njoj.
Voljeti znači ponašanje puno ljubavi, zato jer je ljubav ono što ljubav čini.

 
Ne, ne bojim se juga, ne bojim se bure, ne bojim se neba, dubine ni dna.
Podivljali valovi me uzalud jure, na krilima vjetra poletjet ću ja.
Ne, ne mogu mi ništa, ne mogu mi ništa, sve prirodne sile i sav njihov bijes.
Ne mogu mi ništa ni žega ni kiša na krilima vjetra ja nastavljam ples.

 Jel vam drago?                                                                  Je lip ovako bil :))

 :)) Jel tako nekako?

 Fala, fala...

Dalekim sad plovim morem
Zaboravljam naše zore
Ostaje mi samo more
I vjetar što tuče u lice i dušu...
Galebovi u daljini, more i ja u blizini
Prilazi mi, ja mu pričam
O ljubavi jednoj što bila je davno...
 
 
 
Okreće jugo, more već vrije
Bog je uz mene, strah me nije
Samo što dalje, druga obala zove
Mislim na sutra, ostavljam snove...
 

 .....Ne ostavljaj me sad
u ponoru bez dna
budi sa mnom, jos mi triba svitlost tvoja
Ne ostavljaj me sad
dok preklinjem te ja
budi sa mnom, mir da nadje dusa moja
Ne ostavljaj me sad, ne ostavljaj me sad
bez nade
Stine potrosilo je more
ja san potrosi dusu
bez suza, bez smija
Ne ostavljaj me sad
u ponoru bez dna...
Stine potrosilo je more
ja san potrosi jubav
bez bola, bez grija
Ne ostavljaj me sad
u ponoru bez dna...
Ka stine potrosilo se vrime
umirilo se more
a nov svice dan
....

 
 ka i uvik gledan more,
ovu tajnu koja diše
ovu mrižu što me vuče u tamne dubine
sve kroz pismu u daljine
 i da oću
i da smim
ne bi moga skupit
svu lipotu života
niti suze ovog svita...

 ZAŠTITITE se na vrijeme!!!
 
:))

 
Sjedi čovjek na ulici i pred sobom drži koštice od jabuka. Dođe policajac do njega i pita ga: Policajac: "Što to radiš?"
Čovjek: "Prodajem koštice od jabuka."
Policajac: "A čemu to služi?"
Čovjek: "Pa pojedeš jednu i odmah si pametniji."
Policajac: "A koliko košta jedna?"
Čovjek: "25 kuna..."
Policajac: "Ok, daj jednu."
... policajac kupi košticu te je odmah pojede.
... nakon par sekundi razmisli i kaže:
Policajac: "Hej, pa za 25 kuna mogao sam kupiti 3 kile jabuka i od toga bi dobio najmanje 100 koštica..
Čovjek: "Eto, vidiš da djeluje, odmah si pametniji!"
Policajac: "Gle stvarno.., daj mi još dvije."

Vec dugo me pustas gledat' niz pucinu
i proklinjat' srecu koju more nosi,
darujuc' mu puste i besane noci,
gdje mi tuga plete svud srebro po kosi.
Kapetane moj...
Znam, tebi je more prva ljubav bila,
a ja sam tek bljesak znacila u mraku,
da bih kad se magla ispred broda digla ostala
ko pjena na njegovu tragu.
Kapetane moj...
I starim tako sama od broda do broda
u zelji da te zagrlim, izljubim,
iako dobro znadem da svakim te danom sa brazdom
broda nepovratno gubim...
Kapetane moj...
Al' kad se bez zelja doma k meni vratis,
toj posljednjoj luci, sto te mirno ceka,
ni spaziti neces da uz tebe nije ona mlada zena,
vec starica neka...
Kapetane moj...
:))

Pušim cigaru, slušam Doorse i razmišljam. Ne spava mi se. Osjećam se čudno. Noć je predivna, puna nekog senzibiliteta. Gledam nebo, zvijezde, mjesec. Hladno mi je. Nešto mi neda da zatvorim prozor. Ovako bi dočekala zoru. Sunce. Život. Čekam sunce i život. Želim da se u meni nešto probudi. Želim živjeti. Želim…. Mjesečina. Pišem u sobi na mjesečini. Svjetlo mi ne treba. Dovoljan mi je mjesec, Doorsi i cigara. Ne želim više ništa. Želim samoću. Htjela bi otići daleko. U beskraj. Nigdje nikoga. Sama. Lutam. Razmišljam. Lutam po mislima. Želim prebroditi sve rupe u mozgu. Ne mogu. Ne dozvoljava mi. Ne mogu doprijeti svugdje. Koči me. Želim pretražiti sve. A ne mogu. Zašto? ? ?   Palim drugu cigaru , Doorsi i dalje sviraju. Polagano tonem. Uklapam se u tišinu, u noć ispunjenom glasom Morrisona i srebrenim odsjajem mjeseca. Tonem. Osjećam vibracije. Budim se. Ne. Tonem. Upadam u neko bestežinsko stanje. Plutam. Izgubila sam se. Više me nema. Promatram se. Gledam se s visine. Odvojila sam se od sebe. Zvijezda. Sada sam zvijezda. Jedna je pala. Smrt. Nisam ništa zaželjela. Zašto? Kada ću ja pasti? Ili sam već pala? Ne znam. Spuštam se. Čujem. Čujem smjeh. Netko se smije. Kvari mi ugodu. Tišina. Opet tišina. Prekrasno. Zrakom se polagano kreću psihodelični zvuci. Gode mi. Blaženstvo. Spustila sam se. Opet sam tu. U sobi. Sjedim. Gledam gore. Zvijezdu. Da li će pasti? Ne! Još ne. A kada? Nikada! Ostat će. Dugo poslije će ostati. Krasit će nebo. Odražavat će neki drugi život. Možda leptira. Gdje ću ja tada biti? Na nebu? Na zemlji? U zemlji? Gdje? Možda u sobi. U nekoj drugoj sobi. Promatrat ću nebo, slušat Doorse i pušit cigaru. Da! Tu ću biti. Bit će opet sve isto. Možda ću ja biti drugačija ali u biti sve isto. Ja, nebo, zvijezda, cigara u pepeljari i zvuci muzike. Želim da ovaj trenutak potraje. Ali ne. Ubrzo će se život probuditi. Sunce. Ljudi. Djeca će igrati svoju igru, smjeh, koraci i opet sve isto. Jedan život se ugasio, drugi nastao. Beba. Mala uplakana beba. Živi. Nije svijesna sebe. Smije se. Ručicom hvata za prst majke. Traži spas, sigurnost. Majčinu ljubav shvaća kao spas od davljenja. Živi. Uči. Raste. Stari. Umire. I opet sve isto. Zvijezda pada a druga se rađa. Kolo. Možda zato i zemlja je okrugla!!! Sve se vrti u krug. Čitav život. Zašto živjeti da bismo umrli. Pobijediti smrt. Misao. Samo misao. Tema još uvijek neshvatljiva.  Nedostižna nama samo običnim ljudima. Pa ipak smo samo ljudi. Krv. Srce. Ovisimo o njima. Rat. Borba. Krv. Prošle su tisuće godina. Sve isto. Krv za komad zemlje. Krv za vlast, moć. Tehnika. Industrija napreduju, a ljudi!? Oni ne. Uvijek isti, a i gori. Primitivci. Crn. Bijel. Žut. Zbog boje proliti krv. Zašto svi nismo daltonisti?  Život. Smrt. Mjesec. Sunce. Ja, noć i cigara. Sami. Ne. Tu je i Jim. Smrt ga nije pobijedila. Prešao ju je. Uspio je. I sada pjeva. Pravi mi društvo. Gleda me. Tišina. San. Spavanje. Ugasio se život. A dolje? Dole, ispod nas život se budi. Jutro. Sunce je izašlo. Čekam ga i ja. Kada će mi ga dati?  Zvuk auta. Netko se vraća kući. Odmor. Spavanje. Njegov cilj. A ja? Ne spava mi se. Promatram mjesec. Nedostižan, dalek a opet tako blizu. Zvijezde. Polagano nestaju. Tu su one ali nestaju meni. Budi se dan. Svijetlost ih guši. Postaju nevidljive. Mjesec je još samo izblijedjela fleka. Doorsi ne sviraju. Cigara se ugasila. Budim se. Život. Smrt. Noć. Dan.
 
Nebuloza od prije 12 god.