...refleksije..

 
***
Zašto da te volim? Kako da te ne volim?
Pitao si me zašto te stalno primam natrag, a sam ne znaš odgovoriti zašto se stalno vraćaš natrag? Što je ta tanka nit koja nas veže, koja nam ne da slobode? Zašto je jaz između nas tako velik, ponor nepremostiv? U čemu se sastoji ljubav ako ne u nježnosti i romantičnim osjećajima, ako ne u dubokom poštovanju i prijateljstvu dviju osoba? Da li postoji anatomija ljubavi? Zaista, što je to ljubav?
Ako sam ti rekla kako sam nježno i krhko biće, ako sam te opomenula koliko je važno da me trenutno nitko, a osobito ti ne povrijedi, zašto si to ipak učinio toliko rano i toliko svjesno?
Čime sam zaslužila takvu bijedu, da patim jer previše volim, jer volim, a nisam voljena?
Sve te nježne i strasne noći…tvoji osmjesi i topli dodiri… «u slutnji, u čežnji, daljine, daljine, u srcu, u dahu, planine, planine, malena mjesta srca moga…..i bljesak slavna šestoperca i miris, miris galopera – tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem…»
Nisam željela otići večeras, zaista nisam…ali učinila sam to i nisam se osvrnula. I suze su se slile niz moje obraze…prve četiri suze.
I sad sjedim za svojim računalom i sušim slane suze ovim recima. I zaklinjem se da ti se više neću vratiti, da te neću više primiti natrag. A duh mi želi otići daleko-daleko, daleko od svega, ali tijelo ostaje, tromo i nepomično. Ostajem ovdje, zarobljena u utrobi svoje sobe, zatočena u inertnom tijelu, s tugom u srcu, s tugom u patetičnim naborima lica.
Preboljet ću i ovaj gubitak. Znam, trebala bih na ovo gledati kao na dobitak, na priliku za iskrenu i pravu ljubav…znam, sve to znam, znam da su mi prijatelji upravu, no teško je…
Dala sam ti sve što sam ti mogla dati. Ali svaki put kad bi se vratio, povrijedio bi mi još jedan komadić srca…i sad je puklo. Rasulo se i ostao je samo bol i tuga…tuga i bol. Nema više nas!