J'accuse
štaš, taka sam
jer tog 18. studenoga.htv dnevnik, glavni, pričao je o svemu i svačemu ali ne o Temi
a kad je ipak trebalo spomenuti Temu, jer to Svi građani Hr čekaju
na kraju je pustio glazbenu numeru- gazde. ili su bili zlatni dukati,? uglavnom sklepani šrot, i pjesmu - Vukovar
također, radio 101 jedini je odaslao Glavaševićevu „Optužnicu”.
koju je sam Glavašević napisao i pročitao oko tjedan dana prije pada grada
a taj txt i glas cenzuriran je na državnom hr- radiju,
također, sve Glavaševićeve kritike i jade boraca i očaj naroda, prenosio je isključivo i samo 101.radio
Hr-radio prenosio je samo i to Ako, vrlo cenzurirane trenutne ratne izvještaje
htv ni to
a mi svi ostali dovoljno blizu, svjesni situacije hvatali smo se bilo kojeg telefona, motorole, svega, i bilo čijeg tobož
važnog broja i vikali već deset dana prije
ispalo je
potpuno gluhim ušima s druge strane
i ne možeš vjerovati, jer ne možeš
ni kako je strašan taj osjećaj- očaj
i ja to evo svatih opet danas
i još uvijek ne mogu oprostiti, ni zaboraviti, ni shvatiti
jer to su naši, to su moji
i sad ajmo još jedan krug i opet, i opet i opet
jer valjda nije nam dovoljno samo gledati mrtvo, porušeno, okljaštreno, sivo, razrovano, satrano
pa zato valjda prenosim ovaj txt
Ivana Bodrožić; Vukovarka, književnica
“Svake godine u ovo vrijeme kad mi počne zvoniti mobitel, za medije i ostale zainteresirane, imam jednu, istu izjavu.
Zamislite osobu koju su teško pretukli i silovali, u mirnodopsko vrijeme, neka to bude mlada djevojka, naprimjer,
koja je od nasilnika i ubojice uspjela pobjeći, jedva preživjevši traumu.
Zamislite sad, idućih trideset godina, ona na svaku obljetnicu zločina sjeda za stol sa svojom obitelji, susjedima,
sugrađanima i oni je potiču da im svake godine iznova i iznova prepričava detalje užasa.
Sjedi tako pred kamerama, novinari postavljaju pitanja, zadižu joj majicu da vide ožiljke,
ajde, sjetite se još kojeg strašnog detalja, kako vam je ono zabio nož, je li boljelo jako?
Istovremeno, ispred njezine kuće postavljena je izložba s fotografijama zločinca, s opisom zločina,
kako mu slučajno ne bi umaknula kad izađe, kako ne bi počela živjeti, kako joj ne bi palo napamet da je ona više od žrtve.
Čini li vam se to normalno?
Čini li vam se to moralno?
Zašto onda već 30 godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije, izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone?
Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedini njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli,
kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju
kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata.
To nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom,
medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče,
i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava plastičnim lampionima."
studeni 2025.
17.11.2026. u 23:47 | Editirano: 18.11.2026. u 0:13 | Dodaj komentar
i ima jedna , meni strašna i filozofska, a poznata izreka od Golde M.
"još bi vam s protekom vremena mogli moći oprostili što ste ubijali naše sinove, ono što vam ne možemo oprostiti, što ste nas natjerali da mi ubijamo vaše"
Autor: ladonna2 | 18.11.2026. u 0:39 | opcije
Jutro!
Možda se i ne mogu staviti u takvu kožu ali..potpisujem svaku napisanu riječ i ...žao mi je !!!!!
Autor: arapo | 18.11.2026. u 8:02 | opcije
Mrtvima je svejedno!
Autor: Ricambi | 18.11.2026. u 8:36 | opcije
Živima nije ..oni još uvijek pate:-(((
Autor: arapo | 18.11.2026. u 8:52 | opcije