Čovječe, kakav blog!

Postoji ovdje jedna starija žena čija je kći Ana umrla od korone.
Kaže da joj je prvi došao moj Ita koji je tad bio pročelnik u Općini Perušić, i da je jako plakao.
To joj vjerujem, bio je sentimentalan i imao jedan vid naročitog senzibiliteta, obzira i odgoja
(Nije on bio samo bolest i suicid- ali kad se to dogodilo svi su imali samo ružne riječi o njemu, i perverzne teorije o razlozima gdje me se gledalo pogledima koji su rezali).

Ali teta je mahala s prozora.
I znala bi mi dobaciti "hej, zlato".
Ili dići palac kad me vidi sa sinovima.
To je u tom vremenu imalo važnost koju ne znam opisati.
Teta je znala da se sranja događaju posve neovisno o našim željama i ljubavima.

Kad god se sretnemo, tako je divna.
Ja prođem među glupim babama i kažem joj da je moja perušićka vila.
Ona ima unuka godina mog sina (3) pa smo brinule kad su po našem mišljenju preslabo pričali.
Govorila sam teti - ma nije im ništa, to će biti glavni mudonje.

Išla je sporim korakom i suznih očiju s groba svoje Ane.
Oklijevala sam joj pristupiti da je ne smetam, ali ona je viknula mom malom "o Bože anđele mali pa ti si živi Ita, ma živi Ita!"
Rekla sam joj - ali teta vidjet ćemo mi Anu i Itu opet, ma nije ovo sve samo što mi ljudi ne znamo sve te tajne... Vidjet ćemo ih, ja vam kažem eto znam!

Rasplakala se ona, pa i ja, i onda smo otrle suze kako to već mi Ličanke, oštro i brzo.
Rastale smo se uz slanje pusa i pokazala sam joj prstom na nebo, na što je uzvratila osmjehom i digla prst također prema nebu, u znak vjere.

Ona je moja perušićka vila, i uvijek će za mene ostati.