28.10.2008


Link
Link
Link


Ovdje sam, na ovom sajtu...

a u stvari, ponekad mi se čini kao da nisam nigdje.

Prošlo je točno osamnaest godina od mog prvog klika.

Punoljetnost.

Cijeli jedan nečiji život stao je u ove virtualne kvadratiće. I dok se neki ovdje

bjesomučno trude preko ekrana uvjeriti Universum da su „cijeli jedan predivan svijet“,

da šetaju s labudovima i da im srne kucaju na prozor, ja nemam potrebu lagati ni

sebe ni vas.

Nemam neprobojne štitove i ne trebam robote da mi slažu fraze o božjoj milosti i

unutarnjem ispunjenju.

Moja je istina rječitija od svakog Chat GPT priručnika za samopomoć.

U ovih 18 godina, lijepi dani su ljubili ružne, a sretni grlili tužne.

Imali smo i bili smo emotivne greške.

U onoj mojoj staroj, kovačkoj škrinjici za uspomene pohranjene su samo lijepe misli,

dok su one ružne pokopane negdje usput, na cesti, ili su jednostavno zalutale u

zaboravu.

Dokle god smo grčevito ovdje, u potrazi za nečim što ni sami ne znamo što je –

zapravo nismo nigdje.

I zato ne želim „slaviti“ I ne slavim ovaj broj.

Nikakav jubilej mi ne treba.

Radije ću ostati poštena, starinska budala koja voli pročitati dobru knjigu i osjetiti

miris papira pod prstima, nego glumiti duhovnog vođu u praznoj dvorani pišući

komentare sam sebi

Makar u snovima i dalje mijenjao semering na autu kojeg nemam, ili krpao i pumpao

gume na onom starom biciklu, a možda I čistio blatnjave cipele s terena...

ja znam tko sam i čiji sam.

Pripadam stvarnom svijetu, mirisu poštenog rada, zvuku rabljenih Pink Floyd diskova

i onom mom neponovljivom 3/4 valceru u bazi.

Čitamo se... jednom... kad prođe ova magla a sa njom nestanu virtualne Majke

Tereze koje su umislile da su književni gurui I experti za širenje svojih ideja

štancajući radove umjetne inteligencije I to prezentuju kao svoj rad…

A na kritike reagiraju propinjanjem na zadnje noge

I povikom Zlostavljač na onoga tko im dobronamjerno ukaže na to …

po starom običaju uvijek strada onaj tko za golog cara kaže :car je gol…


z

28.10.2026. u 10:50