Iskrica for Dummies

Volim promatrati ljude.

Na tržnici, u tramvaju, ispred pekare u šest ujutro.

Tijela su prva. Veliki, mali, debeli, mršavi, zgrbljeni, uspravni. Svatko nosi svoje tijelo kao kaput koji nije birao. Ali to me prestane zanimati nakon dvije minute.

Onda vidim ono drugo.

Dušu. I njenu težinu.

Naučio sam da duša nema veze s kilama. Vidio sam čovjeka od sto dvadeset kila kako ulazi u tramvaj lagan kao balon. Smijao se sam sebi jer mu je ispadala vrećica. Svi su mu se maknuli, ne zato što je bio velik, nego zato što je bio lagan. Duša mu je bila lagana.

I vidio sam djevojku od pedeset kila kako vuče sa sobom nešto teško. Nije imala vrećice. Hodala je sporo, gledala u pod. Nije bila tužna. Samo teška. Kao da u džepovima nosi kamenje tuđih riječi koje nikad nije izgovorila.

Svatko ima tu težinu. I ona govori sve.

Lagane duše hodaju malo na prstima, kao da se ispričavaju podu što ga dodiruju. Teške duše ostavljaju trag i kad odu.

A onda sam shvatio da svaka duša ima i suputnika.

Nisam ga odmah vidio. Suputnika upoznaš tek kad netko progovori.

Sjedio sam jednom s čovjekom. Krupan, bradat, ruke kao lopate. Duša mu je bila ogromna i lagana, vidio sam odmah. Ali kad je počeo pričati - o poslu, o kući, o tome kako su danas svi pokvareni - glas mu je postao malen. Stisnut. Riječi su mu bile tvrde i oštre. To nije bila njegova duša. To je bio suputnik.

Suputnik je onaj koji je naučio govoriti umjesto nas. Onaj koji zna što se smije reći, kako se treba smijati, kada treba kimnuti. Duša ne zna te stvari. Duša samo zna biti.

I tako sam počeo razlikovati:

Kad duša govori, suputnik spava. Vidiš to odmah. Čovjek zastane usred rečenice. Pogled mu ode negdje iza tebe, u daljinu. Ruke mu se opuste. Kaže nešto glupo i istinito, poput "ne znam zašto, ali danas mi je lijepo." I posrami se odmah nakon toga.

Kad suputnik govori, duša spava. Tada je sve točno. Rečenice su posložene. Nema pauza. Čovjek te gleda ravno u oči i ne trepće. Sve zvuči pametno i ništa ne dotiče.

Najtužnije je gledati ljude kod kojih suputnik nikad ne spava. Govore godinama bez da im je duša progovorila i jednu riječ. Tijelo im je tamo, suputnik priča, a duša sjedi negdje iza, u kutu, s rukama u krilu.

A najljepše je kad uloviš trenutak smjene.

Prošli tjedan, na klupi u parku. Starica, sitna, s dva štapa. Suputnik joj je bio glasan - pričala je o cijenama, o unucima koji ne zovu, o susjedi. Težak, dosadan suputnik.

I onda je pored nje proletio vrabac. Sletio blizu. Ona je zašutjela. Usred riječi.

Suputnik je zaspao.

Duša se probudila.

Nasmiješila se. Bez zuba. I rekla: "Gle ga kako je hrabar."

U toj jednoj rečenici bila je cijela njena težina. Lagana, svijetla. Teška samo toliko da ostane na zemlji.

Vrabac je odletio. Suputnik se probudio i nastavio: "...i kažem ja njoj, ne može tako..."

Ali ja sam već vidio.

Svi mi imamo oboje. Dušu i suputnika. I ne moraju biti isti. Često nisu. Suputnik može biti krupan i bahat, a duša mala i preplašena. Ili obrnuto.

Posao je, mislim, naučiti ih pustiti da se izmjenjuju. Ne ubiti suputnika. Treba nam, on zna preživjeti dan. Ali ne dati mu da govori cijeli život umjesto nas.

Zato sad kad upoznajem nekoga, ne slušam prvo što govori. Gledam kako sjedi dok šuti. Dok čeka tramvaj. Dok misli da ga nitko ne gleda.

Tamo je duša. Uvijek u pauzi. Između dvije rečenice suputnika.

I odmah znam s kim imam posla.