Godot samo što nije

Nekad sam mislio da su najveći misteriji čovječanstva piramide, Bermudski trokut i to zašto u trgovini uvijek izaberem najsporiji red.

Međutim, s godinama sam shvatio da postoji jedan puno veći, svakodnevni misterij: Kamo, zaboga, nestaju pojedinačne čarape iz perilice?

Ubacim par. Dva komada. Matematika jednostavna, 1 + 1 = 2.
Vadim veš – unutra jedna čarapa. Sama. Usamljena. Bez ikakvog objašnjenja gdje joj je partner. Gdje je otišla? Je li pobegla u neki bolji svijet? Je li u perilici skriveni portal za drugu dimenziju u kojoj neke druge čarape traže svoje parove?

I onda, naravno, napravim ono što napravi svaki logičan muškarac: stavim tu jednu čarapu u ladicu "za svaki slučaj, možda se pojavi". Sad u ladici imam više samaca nego na cijeloj Iskrici.

Ali nije to jedina stvar. Primijetio sam da mi se sve češće događa onaj klasični napad zbunjenosti u vlastitom stanu.

Ustanem iz dnevnog boravka, odlučno krenem prema kuhinji s jasnim ciljem. Prođem kroz vrata, stanem usred kuhinje... i zaboravim po što sam uopće došao. Stojim tako, gledam u frižider kao u sveto pismo i razmišljam: jesam li krenuo po čašu vode, jesam li htio uzeti jabuku, ili sam samo došao provjeriti radi li svjetlo unutra?

Na kraju uzmem bilo šta, samo da izgledam samouvjereno ako me netko gleda.

Kažu da je to stres. Ja kažem da je to samo "Update sustava" u glavi koji se dogodi u hodu.

Kako je kod vas? Gubite li vi čarape, misli ili samo živce početkom radnog tjedna?

Javite se ako imate par za moju plavu čarapu s sivom petom, još uvijek joj se nadam.

Link

Link