Čovječe, kakav blog!

U mladosti sam bila idealist, sklona ljubavnim ludostima i sasvim nesposobna za ono što se zove razboritost. Skinuti zlatne naušnice da se kao studentica nađem u zagrljaju dragoga dok beogradska košava šiba ulice, danima živjeti na plaži u laguni na otoku Drveniku, otkazati sve, baš sve, jer je negdje zamirisala ljubav. Meni je uvijek bilo draže živjeti jednu veliku ludost nego deset urednih, predvidljivih života.

Onda me dvaput, s razmakom od dvanaest godina, dočekalo samohrano majčinstvo. Drugi put baš kad je život napokon zamirisao na sreću, lagano i zajedno- e nećeš, Barbarella. I mene, koja sam se oduvijek usuđivala više, jače, dalje i luđe od drugih, život je malo usporio.
Isprva je bilo nevjerojatno- čekaj, kako, to je to?

Danas sam, na vlastito čuđenje, najradije u svojoj starinskoj kući, među požutjelim stranicama starih kuharica, s bazgom iz vlastitog vrta koju sušim za čaj. Sad jedan čudan detalj... Naučila sam uživati u tome.
Premda mi je još uvijek pomalo smiješno što je od žene koja bi zbog ljubavi ostavila sve nastala žena koja se iskreno raduje kad ima svega dovoljno, ne mora nikamo i živi jednu laganu bonacu, mirniju od svega što biste mogli zamisliti.

Možda sam se samo umorila od raznih vjetrova, oluja, ma i povjetaraca. A možda je i to neka vrsta ljubavi, ono kad napokon poželiš da ništa ne odnese ono što si jedva sačuvala.
I bude dobro. Čudno je da bude dobar osjećaj biti sama, primjećivati leptire, prolazak Mjeseca s jedne na drugu stranu vrta, piti šalicu čaja tako dugo, nikome kriva, nikome dužna, posve neodgovorna izuzev djece za ičija oduševljenja, raspoloženja i snove.
Ponekad se pitam kako je moguće- ne da se dogodilo sve što jest.

Nego da nakon svega toga, nemam osjećaj da mi itko treba, niti želim da me se treba.
Toga sam se beskrajno bojala, da ću ostati sama.
I ostala sam sama, nevoljena, neljubljena, neželjena.
Ali... ne nedostaje mi ničiji dodir, lijepa riječ ili prisvojnost.
I ne znam je li to kvar ili možda nešto drugo...
Je li moguće da MENI, EJ MENI... TAKVOJ... od svih boja i nijansi, možda najljepše pristaje sloboda?

Obožavam nakon svega, samoj sebi ubrati ruže koje sam posadila.
Nitko mi ne može donijeti ljepše, niti mi ih uručivati.
Sve ljubavne jebade uzduž i poprijeko sam prošla, danas sam žena imuna na slatke riječi, sumnjive namjere i petparačke spike.
Milosti ne tražim, niti bih je dala, rekao bi Rade Končar.
Apsolutno nijedan muškarac u mojoj bližoj i daljoj okolini, mene ne može pomaknuti za milimetar.
To je sve tako isfurano, predvidivo, mentalno ograničeno, blablabla daj makni mi se sa sunca.

Nemam pojma tko bi mi se ikad više svidio, eventualno alien iz letećeg tanjura da me želi provozati i da je zelen a nabildan. Znači ne postoje na Zemlji likovi, svi su ispušene muštikle, jebeni dosadni seronje.

Ps- ne treba nacjepavati drva, odavno sam to riješila.
Mnogi su to nudili i prezentirali se skandinavskim božanstvom ogrijeva... nijedan da bi zamahnuo sjekirom.
I u međuvremenu čak sam i to svladala- mislim da bih i na pičku sad mogla cjepati metar po metar a kamoli sikirom.
Hvala, momci, ne trebate se junačiti... :)

Mislim... moje iskustvo s muškarcima je da je to puno zajebancije nizašto.
Nešto kao imati doma iguanu- terarij, posebna hrana, ovo ono- a na kraju imaš debilnu spodobu KRASTAVU koja još maše repinom i ponekad žmiga očima, plus ti nije jasno koji ti je to kurac trebalo u životu, i nitko ti ne želi u kuću zbog nakarade dosadne. Grize te, žvače biljke po kući i kad je sezona parenja agresivno mlati repom nakaza. A ti titraš oko idiota i prilagođavaš temperaturu, nabavljaš mu žive životinje i igračke, režeš mu pandže! I debil žmiga!
Jesam, voljela sam neke.
Nijedan mi nije u život donio ništa koliko zajebancije i unazađivanja.
Možda sam umjesto iguana trebala ganjati zlatne ribice.
Ali come on, where's the fun?

Sve u svemu, nek idu u pizdu materinu.
Ja se osjećam kao dama onda kad oko mene nema pizduna.
Zasad sam uvjerljivo najbolji kavalir, najnježniji gentleman, imam najbolje fore, najbolji sam jebač i najsposobniji drvosječa, soboslikar i općenito frajer.
Ja bih vam prerado priznala da ste bolji od mene, ali nemoguće nikad...

Takve tetke kao vi, ni vaša mamica nema živaca slušati.
Daj gonite se u krasni kurac pliz, tenks!

Ps- odite na youtube i proučite iguane. To su muškarci. Najgori izbor. Upalite yt i povucite paralele.