Čovječe, kakav blog!

Suprotno nekoj logici stvari, svanuo je nasuprot prethodnim kišnim, zlatni sunčan dan.
Probudilo me sjajno sunce, nakon neobičnog sna.

Na komadu bijelog papira netko je pisao crvenom kemijskom kvačice i "izdrži".
Rukopis je definitivno moje gimnazijske prof.hrvatskog, što mi nema baš smisla.
Uz to još dvije poruke- koje neću ovdje pisati.
Ali nije nešto čega sam ja u budnom stanju svjesna, doslovno kao nečije poruke, iako nisam od ezoterije i sl.
I to baš mudre.
Malo mi je bilo wtf ali zapisala sam si san jer je osjećaj bio preprepresavršen i poslušat ću ga, radilo se o mojoj podvjesti ili ono što raja zove anđeli čuvari.
Prvi put mi se to dogodilo i fakat mi je legendarno.
Znači crvena kemijska piše na bijeli a4 papir poruke koje apsolutno ja nisam osvijestila, i obećaje mi da izdržim još malo.

Danas je dakle prelijep dan.
Danas je dan kad postoje koncerti.
Kad će se netko prvi put poljubiti.
Kad će netko umrijeti.
Netko će pogledati ludu komediju.
Netko će biti ubijen.
Netko će se roditi.

Datum kao i svaki drugi.
U biti i 11.10.2023.bio je takav datum.
Netko se objesio, netko je dobio 5, netko je popravio zub, netko je umro od bolesti, netko je dobio blizance...

U nekom trenutku shvatiš da dolaskom na svijet nitko nije dao obećanje da će biti dobro ili loše.
Netko ima sjajan život ali vreba jedan krvni ugrušak da postane invalid u krevetu.
Nekom se rodi najslađa djevojčica pa joj nađu Battenov sindrom ili već neku od milijardi varijacija.
Netko je mršavi pas iz Vinkovaca koji radi najgenijalnije i najdebilnije stvari ali evo jučer smo u Robisu svi bili iskreno sjebani i ljuljali se na njegove pjesme.
Netko je siromašan i dobit će na lutriji.
Netko je najveća faca i past će u ocean s privatnim avionom.

Toliko varijacija.
"Da l' grom odabira hrast
Ili se to pak hrast munjama nametne
Za to i nemam reči bogznakako pametne.
To je ta sudbina valjda"

Kako god, ostaje ti raditi u onom rasponu kojeg imaš.
Zamijesiti knedle, pristaviti juhu.
Iako nisam imala namjeru, iscrtala sam svoje plave obrve (ne kužim zakaj su mi obrve plave a kosa ne? Ali i tu nema vajde kenjati, može, evo) i stavila ruž.
Napravila sam si dobru kavu i izvela malog da vozi bicikl.
Pila sam kavu, gledala ljude oko sebe i zaključila da smo ustvari svi jedno.

Ustvari smo u istom oblaku i braća svi.
Elon Musk, djevojka s Downovim sindromom koju po kvartu vuče koker španijel, klinjo koji u ogromnim vjerojatno naslijeđenim kopačkama puca loptu i svaki put mu se izuje kopačka (stalno ga gledam i voljela bih da baš ima para i pički od nogača, dobra ideja Svemire?), Goran Bare koji je teške boje skinuo, žena koju je muž prevario s mlađom, ona koja je napipala kvržicu na dojci, Ernest Petry žabac jebač dobitnik pepeljare u mudru glavu, sutkinja koja će pri kraju karijere dobiti moždani i pelenu, beskućnik, vođa afričkog plemena, tinejdžerka koja se treći put pokušava ubiti, psihički bolesna debela psihologinja koja živi s psom i kupuje nareske na suhomesnatom, profiteri na otpadu, Turudić, Severina, Ceca i Jeca, moj profesor kojem su odrezali nogu, i onaj koji je ostao bez oka, Naser, Đazo, Remzi i Ramiz...
Svi smo u istom oblaku. Titrave čestice. Privremeno ovdje.

Idem naribati kupus za salatu.
Ubola sam odličan Lenor.
Napravit ću 30 trbušnjaka, kad kažem 300 bude 0.
Ostavit ću staroj baki susjedi 10 mandarina i 3 banane na kvaku.
To mogu, to znam. Za velike stvari sam mala.
Neću plakati danas, nema potrebe.
Sve je u nekom balansu nama nespoznatljivom.
Spoznatljivo je da bi moja susjeda trebala dobiti i malu tablicu domaćeg špeka, vraga ga ima od čega kupiti u našoj ponosnoj RH. Idem rezati.