DIVA

Cesto mislimo da su najveci zivotni izazovi oni koji dolaze izvana-ratovi, krize gubitci ili nesigurnost. Ipak, zrelost me naucila da se najteza bitka zapravo odvija u tisini naseg uma. Suocavanje s vlastitim mislima, strahovima i skrivenim unutrasnjim labirintima teret je koji je mnogima pretezak za nositi.Sve pocinje od jedne jedine misli, a ako ta misao donosi nemir, nas prvi instikt cesto postaje-bijeg.

Zato danas svjedocimo svijetu koji je u neprestanom pokretu. Mnogi ljudi ostaju zarobljeni u vjecnom bijegu od samih sebe. Zatrpavaju se obavezama, bukom i povrsnim stvarima, samo kako ne bi morali ostati sami u tisini s onim sto ih iznutra muci. Ali, taj prividni bijeg zapravo je najgora vrsta zatvora. Sto duze trcimo od vlastitih misli, to nas one jace progone.

Znam to najbolje iz vlastitog zivota. Kada sam prije vise od tri desetljeca morala ostaviti sve i krenuti od nule, moj unutrasnji svijet je bio pun bolnih sjecanja, strahova i pitanja bez odgovora. Bilo je trenutaka kada je bilo lakse samo juriti naprijed, bjezati od proslosti i zaposliti um bilo cime, samo da ne cujem tisinu. Ali, shvatila sam da ranjeni cvijet ne moze ponovo procvjetati ako stalno bjezi od sunca, pa makar ono ponekad i przilo.

Za unutrasnji pogled potrebna je istinska, sirova hrabrost. Morala sam skupiti tu hrabrost, sjesti sama sa sobom u potpunoj tisini i pogledati svoje najtamnije misli u oci. Morala sam se suociti s boli, s nepravdom koju sam dozivjela i s dugim procesom oprosta. Tek kada sam prestala pruzati otpor toj unutrasnjoj stvarnosti i uz Bozju pomoc prihvatila moje misli, one su izgubile moc da me plase.

Pobijediti slabost pred vlastitim umom znaci prestati trcati. Danas, u ovim zrelim godinama, moj najveci ponos nije samo sto sam prezivjela vanjske oluje, vec sto sam pobijedila u toj najtezoj, unutrasnjoj bitki. Tek kada otkljucate ta vrata i prodjete kroz nemire, shvatit cete da se s druge strane ne nalazi neprijatelj, vec vas dugo trazeni zasluzeni mir.