Tihe Price Moje Duse

Priblizavaju se Svi sveti i Dusni dan, vrijeme kada se nasa srca jos jace okrecu prema onima koji su se preselili u vjecnost. Vec dugi niz godina zivim daleko od svog rodnog mjesta. Daljina mi ne dopusta da osobno posjetim grobove svojih najmilijih, ali u Bogu nema udaljenosti.

U ovim danima osjecam neizmjernu zahvalnost i mir jer znam da u rodnom mjestu postoje dragi ljudi koji ce obici njihova pocivalista, upaliti svijecu i poloziti cvijece i u moje ime. Ta me ljudska dobrota duboko dotice i tjesi. Od sveg srca hvala im sto cuvaju uspomene zajedno sa mnom i sto donose svjetlost tamo gdje ja ne mogu stici. Neka ih Bog blagoslovi za svaku upaljenu svijecu i svaku tihu molitvu koju izgovore na grobovima mojih najmilijih.

Moje molitve za njih ne prestaju tijekom cijele godine, ali u ovim svetim danima u svom domu palim svijece s posebnom ljubavlju. Dok promatram njihov plamen, znam da je to svjetlo samog Isusa Krista-Svjetlo svijeta koje pobjedjuje svaku razdvojenost i smrt. U tom Kristovom svjetlu spajam se s njima u tisini i molitvi.

Fizicki grob je mjesto sjecanja, ali njihova prisutnost je u mome srcu. Ljubav, molitva i Kristovo svjetlo ne poznaje kilometre, oni su most koji nas spaja s vjecnoscu. Neka im dragi Bog daruje vjecni mir i svjetlost vjecna svjetlila njima. Amen



Link

U modernom drustvu jos uvijek postoji snazan, nevidljiv pritisak prema kojem se posjedovanje partnera automatski klasificira kao zivotni uspjeh. Na ljude koji su sami cesto se gleda s dozom sazaljenja ili se njihov status promatra kao nedostatak, dok se status “u vezi” tretira poput trofeja koji izvana jamci srecu i ostvarenost.

Medjutim, taj vanjaski sjaj vrlo cesto skriva potpuno drugaciju stvarnost. Gledajuci sa strane, okolina vidi samo formu- par koji seta zajedno, fotografije na drustvenim mrezama ili ispunjenu drustvenu normu. Ono sto se izvana ne vidi, a sto mnogi presucuju, jest cinjenica da je ogroman broj ljudi duboko nesretan u svojim vezama.Mnogi ostaju u odnosima zbog straha od samoce, navike ili jednostavno zato da bi u ocima drugih odrzali iluziju uspjesnog zivota.

Paradoks je jos veci kada se pogleda u domove onih “sretnika” koji naizgled imaju sve- skladan brak, obitelj i prividnu idilu- a iza kulisa i dalje imaju potrebu traziti ljubavnika ili ljubavnicu. Postavlja se pitanje: kako je to moguce ako je veza sama po sebi jamstvo srece ? Odgovor lezi u tome sto se forma braka ili veze koristi kao stit za javnost, dok se unutar ta cetiri zida kriju praznina, nedostatak istinske bliskosti i kronicno nezadovoljstvo. Mnogi tako zive dvostruke zivote, hraneci svoj ego sa strane, dok se pred svijetom i dalje predstavljaju kao uzori uspjeha.

U tom zacaranom krugu nevjere, najlakse je posegnuti za prebacivanjem krivnje. Oni koji traze utjehu u tajnim vezama gotovo uvijek prst krivnje upiru u svog sluzbenog partnera. Izgovori su uvijek slicni :” ne dobivam ono sto mi treba”, “nema vise paznje”, “partner me ne razumije”. Mnogo je lakse optuziti drugu stranu i glumiti zrtvu nego preuzeti odgovornost za vlastite izbore, skupiti hrabrost i prekinuti odnos koji ne funkcionira. Okrivljavanje partnera sluzi im kao moralni anestetik koji opravdava lazi i sjedenje na dvije stolice.

Prava istina je da zivot moze biti potpuno ispunjen, sretan i miran bez partnera. Mnogo je zdravije i hrabrije biti sam, graditi svoj unutarnji mir i odgovore traziti u sebi, nego trositi energiju, na povrsne i lazne odnose samo da bi se zadovoljila tudja mjerila.

Ovakva povrsna mjerila i licemjerje najbolje se oslikava kroz bogato iskustvo na raznim stranicama za upoznavanje. Gdje se svakodnevno mogu primiti svakakve poruke, ali apsolutno dno dna bila je poruka s tekstom “da ista vrijedis, ne bi bila tu”, poruka obrisana i blok, ali u tom trenutku nametnulo se jedno logicno pitanje :vrijedi li to pravilo i za njega koji je poslao tu poruku, ili ta iskrivljena logika u ocima takvih muskaraca vrijedi samo za zene?Licemjerje u kojem netko sjedi na istoj stranici i trazi nekoga, a istovremeno svisoka procjenjuje tudju vrijednost, savrseno pokazuje koliko je drustvo zatrovano dvostrukim standardima.

Kad se covjek prestane usporedjivati s drugima i kad sve sto radi, radi iskljucivo zbog sebe, tudja misljenja gube moc. Istinska sloboda pocinje onog trenutka kada shvatimo da samoca nije isto sto i usamljenost, te da je mir sa samim sobom daleko vrjedniji od bilo koje isprazne i prividne forme koja sluzi samo za pokazivnje svijetu.

Kada se osvrnem unatrag i zbrojim sve svoje godine, bitke i pobjede, shvacam da je moja najveca kruna to sto sam u zivotu dozivjela sve vrste ljubavi. Na tom daru sam neizmjerno i duboko zahvalna, jer ako ljubavi nemamo- polako venemo.

Ljubav ima mnogo lica i nijedno nije slucajno doslo na moj put. Dozivjela sam onu prvu, korijensku ljubav svojih roditelja koji su me naucili istinskim vrijednostima i dali mi krila. Kroz sve ove godine, neizostavan dio moje price i moga srca su moja mladja sestra i moj stariji brat. Iako nas je zivot fizicki razdvojio, pa sa sestrom danas zivim na razlicitim kontinentima, nasa obiteljska veza ostaje neraskidiva. To je jedan veliki, cjelozivotni blagoslov, sa svojim bratom i sestrom ostala sam duboko povezana srcem i dusom preko svih daljina i zivotnih puteva.

Iznad svega i kroz sve moje dane, u mom srcu zivi duboka, tiha i postojana ljubav prema Bogu. Njegovu prisutnost osjecam u svakom trenutku mira, u svakom novom jutru i u snazi koju mi daje. Ta se bozanska ljubav u jednom periodu moga zivota predivno prelila i na druge kroz volontiranje kojem sam se posvetila. Radeci i pomazuci onima kojima je to bilo potrebno, dozivjela sam jednu sasvim posebnu, nesebicnu vrstu ljubavi. Davajuci sebe drugima, primila sam natrag neprocjenjivo blago i toplinu koja me ispunila tonom zahvalnosti.

Kada se spomene partnerska ljubav, ponosna sam na golemo zivotno iskustvo zajednickog zivota i braka s covjekom s kojim sam rodila i na pravi put izvela nasu djecu. Nakon razvoda, nas se odnos kroz godine transformirao u predivnu, istinsku prijateljsku ljubav koja traje i danas, nakon toliko vremena. Ponosna sam sto smo uspjeli sacuvati to postovanje i bliskost kao roditelji. Moj se put kasnije nastavio kroz nekoliko kracih, lijepih veza koje su trajale po nekoliko godina. Svaka od njih donijela je svoje lekcije, a moja zadnja veza zavrsila se krajem prosle godine. Sve ovo vrijeme nakon toga, trebala sam mir i samocu da shvatim dosta toga. Ali, unatoc svim zavrsecima i zivotnim olujama, ponosna sam sto nikada nisam zatvorila vrata moga srca.

Najveca i najsnaznija od svih ljubavi ostaje ona bezuvjetna prema mojoj djeci- ona koja me pokretla da iz rusevina gradim nove svjetove i pustim duboko korijene u nepoznatoj zemlji. Danas, taj se krug predivno siri i nastavlja kroz moje malo sunce, moga unuka. Gledajuci te ciste oci, shvacam da ni jedan trud nije bio uzaludan.

Sve ove ljubavi ne bi imale svoj puni sjaj da na svome putu nisam naucila onu najvazniju lekciju:pronaci nesebicnu ljubav prema samoj sebi. Nauciti cijeniti svoj trud, cuvati svoj tesko steceni mir, znati ugoditi svojoj dusi i ponosno stajati iza svojih izbora, to je najveci dar koji sam sebi mogla pokloniti.

Proci kroz sve sto mi je zivot donio, dozivjeti i primiti toliko razlicitih oblika ljubavi-bozansku, sestrinsku i bratsku, roditeljsku, partnersku i prijateljsku, majcinsku, onu ljudsku kroz volontiranje, te naposljetku onu nesebicnu prema sebi- a u srcu zadrzati sposobnost da je i dalje dajes i spremno cekas, to je istinsko bogatsvo.

Moje srce je prepuno uspomena, zahvalnosti i postojanog mira, jer ja ne govorim samo o proslosti-ja sve te ljubavi aktivno i duboko zivim svakog dana, jer ove su plemenite veze moja cista sadasnjost. Znam da volim i da sam voljena, i moj zivot je bio i ostao putovanje obasjano cistom ljubavlju. Ljubi i ne boj se !

Link

Nedavno sam objavila vise svojih prica, i to nije bilo slucajno. Trebao mi je taj ponovni pogled u proslost i u moj unutarnji svijet.

Znam da je nekima tesko vjerovati da jedna osoba moze nositi sve to, pogotovo ako se nemilosrdno gleda odakle sam krenula na svoje zivotno putovanje. Ali kada se sagledaju cinjenice i cista istina, ja sam nakon svega uspjela izgraditi svoj zivot vlastitim rukama i golemim trudom. Ono sto nisam mogla sama, premostili su ljudi koji su mi se nasli na putu. Kroz njih sam osjetila Bozju prisutnost vise nego ikad prije.Danas s ponosom mogu reci da sam zadovoljna zena. Od materijala koji mi je sudbina donijela, izgradila sam nesto dobro za sebe i svoju obitalj- nesto na sto sam neizmjerno ponosna i prkosna.

Iako put nije bio lak, duboko osjecam da me sudbina na tom putu nagradila s toliko toga predivnog. Kroz moj zivot proslo je nekoliko drzava, svaka sa svojom pricom i pecatom. Ali, moja je cvrsta i konacna odluka bila da po svom drzavljanstvu i sluzbeno pripadam ovdje- tu gdje je danas moj istinski dom.

Svi mi u teoriji znamo kako bismo htjeli da nas zivot izgleda i lako je mastati o rjesenjima, ali prava moc lezi u tome da se pokrenes i u sebi zapocnes proces stvaranja. Meni je u jednom trenutku bilo dosta rusevina, teskih emocija i bolnih zivotnih situacija. Dugo sam sjedila i skupljala te komadice, ali i uz najbolju volju, shvatila sam da se na starim rusevinama ne moze izgraditi novi zivot, iako sam to zeljela svim srcem. Osvjestila sam da postoje druge mogucnosti i druga mjesta pod ovim nebom gdje se moze stvoriti dom.

Zakoracila sam u novi, potpuno nepoznat svijet. Spajajuci onaj svijet koji sam vec nosila u sebi s ovim novim, dobila sam i materijal i alat. Ipak, nije islo samo mojom voljom i zeljom. Na tom pocetku dobila sam ruke spasa od ljudi iz bivse, drzave u kojoj sam rodjena i odrasla, a kada ni to nije bilo dovoljno, pojavili su se ljudi predivnog srca- domacini u ciju sam drzavu dosla. Za mene je bila najveca cast sto su ti ljudi saslusali moju zivotnu pricu i stvorili uvjete za ono sto mi je bilo najpotrebnije. Moja zahvalnost prema njima nikada nece prestati.

Naravno, nisam ni ja sjedila skrstenih ruku niti lezala na kaucu. Radila sam, trudila se i ucila-ucila sam kako postati ravnopravan dio ovog drustva, sa svim svojim pravima i duznostima. Sve sto je uslijedilo nakon toga bila je moja cista zelja da ovdje pustim svoje korijene. Dosla sam s jednim djetetom, cekala da se stvari posloze, a zatim sam ovdje rodila i svoje drugo dijete. Tim rodjenjem moji su korijeni duboko ugradjeni u ovu zemlju, a ta se predivna prica nastavila i rodjenjem moga malog sunca, moga unuka.

To je ono sto sam htjela cijelo vrijeme. Htjela sam i uspjela biti zena koja stvara, i koja gradi svoj dom na cvrstim, nepoljuljanim temeljima. Dans, nakon svega predjenog, duboko osjecam da je moj zivotni krug napokon spojen i zatvoren.

Meni ova zlatna jesen donosi najljepse plodove. Gledati predivne boje jeseni kroz prozor moga stana u meni ne budi melankoliju, nego cistu radost. Ljepotu svakog lista dozivljavam kao nesto sto je tu s razlogom-da mi uljepsa dan. Sve je sjelo, na svoje mjesto, a meni preostaje ono najljepse: da u miru i punom srcu jednostavno uzivam u svemu sto sam stvorila.

Osim ovog stvarnog putovanja, u mom zivotu postoji i ono virtualno, koje jos uvijek traje. Ovaj blog je zapravo moja zadnja stanica, mjesto na kojem sam dosla kako bih odradila preostale lekcije i naucila tocno ono sto mi je bilo potrebno. Sve to s jednim visim ciljem- da potpuno mirne duse napokon stavim trajnu tocku na sve ono iz proslosti sto jos uvijek zivi u meni, i da ostanem u cistom miru. Kako sam gradila svoj stvarni svijet, tako je bilo i s ovim virtualnim. U oba ta svijeta dosla sam uzeti i dati tocno ono sto je potrebno za jedan duboki unutarnji sklad koji zivot cini boljim.

Dok vani pada kisa i puse vjetar, ja sam odlucila zatvoriti prozore za sve vrste propuha, i onog vremenskog, a bogami i onog ljudskog. Umjesto teskih tema (za neke ovdje), danas na mom blogu mirisu najpoznatiji svedski kolaci. Jer, ruku na srce, u zivotu je uvijek bolje brojati kalorije nego tudje komplekse.

U Svedskoj postoji jedna institucija koja je vaznija od svih zakona, a zove se fika. To nije obicna kava, to je ritual prezivljavanja. Svedjani vjeruju da nema tog problema u zivotu koji se ne moze rijesiti uz salicu kave i dobar kolac. I znate sto ? Potpuno su u pravu !

Zato danas s vama dijelim cuda koja rjesavaju svaku vrstu nemira. Tko voli nek izvoli, posluzite se bar ovako :)

Pa eto, dok neki trose energiju na pisanje ruznih rijeci i bavljenje mojim zivotom, ja biram ugoditi sebi.

Uzivajte u svome danu, skuhajte si dobru kavu, pojedite nesto slatko i ne zaboravite- tko god vam pokusa pokvariti dan, samo mu ponudite kolac. Ako ne pomogne njemu, pomoci ce vama jer cete ga pojesti sami !

Moja fika s dragim bicem danas je bila slatka i ugodna. Nemojte se brinuti, to je sve potroseno na mojih 12 968 koraka pod svedskim nebom :-))

Uzalud je trud spustati me na razinu na kojoj se bjesovi lijece javnim uvredama. Moja sloboda pisanja ne ovisi o tudjim pustim nadama, a moj mir ostaje nedodirljiv.

Zanimljivo je kako netko s toliko proklamirane inteligencije, kojom se voli hvaliti, ne moze shvatiti osnovne stvari u zivotu. Kako uopce necija pojava ili pisanje na blogu mogu utjecati na necije unutarnje stanje do te mjere da se bjesomucno uhvati mojih objava i ne pusta ih ?

Da sam prva ili posljednja blogerica kojoj to radi, pitala bih se o cemu je rijec. Ali, svi znamo da je to njegov obrazac ponasanja. On ne zna drugacije, nece nauciti i ocito misli da je javnim ponizavanjem zena nekakav “frajer”. Najgore je sto ne shvaca vlastitu nemoc- uzalud mu trud, jer me ne moze spustiti na svoj nivo.

Dozivljavam ga iskljucivo kao nekulturnog, nesretnog i nemocnog muskarca koji svoj bijes prazni na drugima. Njegova situacija nije opravdavanje za ovakvo ponasanje. S obzirom na kolicinu objava i komentara koje mi je posvetio, evo, uzvracam mu paznjom za kojom ocito vristi. Znam da on zeli da se cijeli ovaj blog vrti oko njega i da ce mu ovaj moj tekst posluziti kao dodatno gorivo, ali mislim da je ljudski prema takvima uputiti koju rijec.

Nikada u zivotu ne radim razliku izmedju ljudi. Postujem zivote svih, kao i svaciji boravak ovdje. Ovim tekstom ne trazim nista, vec reagiram iz cisto ljudske prirode. Svjesna sam da njega ovo ne moze i nece promijeniti, ali hoce mene - jer sutnja ponekad samo dodatno jaca ovakva destruktivna ponasanja.

Sve sto pisem o sebi i ostalim temama, pisem iskljucivo radi sebe. Znam da u njemu i jos nekima ovdje budi to negativne osjecaje, i iskreno mi je zao takvih osoba. Po tko zna koji put ponavljam : zaobidjite moje objave i necete osjecati toliki nemir. Svjesna sam da moje pisanje ne odgovara svima i to je sasvim u redu. Potpuno mi je nevazno sto pojedinci misle o meni, ali namece se pitanje: kako ti ljudi reagiraju na krupnije stvari u zivotu, kad ih moze iznervirati obicna sitnica poput necijih objava na blogu ?

Uistinu mi nije jasno kako cista pozitiva ljude dovodi do ovakvog vrijedjanja. Slazem se da ono sto je za mene pozitivno ne mora biti i za druge, ali to niposto nije razlog za sve izrecene uvrede koje iz dana u dan dozivljavam. Pitam se kako je ovo uopce moguce. I ne, ovo nije kukanje, ovo je cisto ljudsko razmisljanje naglas.

Ponekad zamislim sto bih ucinila da mi netko ovako nesto uradi na drugim javnim mjestima u stvarnom zivotu. Ucinila bih isto sto i ovdje. Najprije bih se pokusala ljudski sporazumjeti. Da mi se to dogodi dok cekam u redu u trgovini, sigurno se ne bih makla i oslobodila prostor zlostavljacu. Da me susjed ovako vrijedja i napada, sigurno bih ga upozorila, a ako ne bi islo prijavila bih ga policiji.

Nazalost, ovdje ni to ne pomaze. Znam da mu je jedna blogerica slala policiju tamo i nista se nije dogodilo. Znam da ga mogu prijaviti i ja, ali i se dalje nece dogoditi nista. I ovaj sajt svojim necinjenjem zapravo dopusta da on samo jaca svoje nekulturno i negativno ponasanje, jer se ne nadgleda sto se pise.

Ovo sto on radi meni je mobing teze vrste. Vrijedjanje po osnovi porijekla, na vjerskoj osnovi, sirenje lazi, nazivanje ruznim imenima i zeljeti nekome da umre- to je u normalnom svijetu kaznjivo. Nema nikakve veze sto se dogadja na internetu : zlostavljanje je zlostavljanje.

Ovakvi ljudi, kada se uspiju okupiti u vecu skupinu, siju cistu mrznju. Svojim omalovazavanjem i tjeraju sve one koji ima smetaju, a kad to zlo ojaca i uveca se, dovodi do onih strasnih stvari koje se dogadjaju u ratu. S druge strane, svjesna sam da su mnogi hrabri samo na internetu, dok u stvarnom zivotu ne smiju postupati ovako.


Kako sve ovo nece promijeniti njegovo ponasanje, tako ni on nece promijeniti mene. Ali velika je razlika u nasim reakcijama : on na moje objave odgovara teskim uvredama, a ja na njegove napade uzvracam samo svojim trenutnim mislima. Ako netko ne vidi tu razliku, vjerojatno mu unutarnji kompas ne radi kako treba. Mozda i moj kompas ponekad pogrijesi, ali u ovome slucaju je nepogresiv.

Od rane mladosti imam stav i dokaze da mi okolina nece dirigirati kako cu zivjeti. To je moj osnovni princip. Neki kazu “ovako se moze dogoditi u virtualnom svijetu, tko ne moze prihvatiti nije mu mjesto ovdje”. Svojim dugim boravkom ovdje dokazala sam da me nista ne moze slomiti. Moje je pravo reci jasno i glasno ono sto nije dobro- kako za njega tako i za okolinu.

Cudno je kako nam kod nekih ljudi smeta ono sto je dobro, dok lose stvari kod drugih sutke prihvacamo. Je li to empatija koja se ukljucuje po potrebi, ili nesto drugo ?? Ne trazim zastitu, samo se pitam cisto ljudski.

S njim sam pokusala naci razumijevanje, ali bezuspjesno. Ljetos me nije bilo na blogu dva mjeseca, a moja prva objava nakon toga, fotografija predivne prirode i link, izazvala je njegovu rekaciju, tekst u naslovu njegovog bloga “ Ukazala se diva_sw, a taman sam se ponadao da je umrla”. Dvije su oosbe s bloga reagirale na to, svaka na svoj nacin, i hvala im. Mene te rijeci nisu dotakle, jer moj zivot ne ovisi o njegovim nadama i pustim zeljama.

Ali zapitala sam se koliko covjek mora biti nesretan da tako nesto javno napise. Znam da rjesenje nije da ja prestanem pisati i da se maknem. On ce to nastaviti raditi i drugima, osim onima koji mu idu niz dlaku i podrzavaju ga, cime samo hrane njegovu toksicnost.

Duboko osjecam da on zeli da ja usutim i odem kako bi on bio sretniji u svome zivotu i osjecao se kao pobjednik. Ali ovo je javni prostor. Ako netko ne moze prihvatiti da smo razliciti i da pisemo o cemu hocemo, bez vrijedjana, onda mu ovdje nije mjesto.
Meni bi zivot bio nezamisliv da boravim u prostoru u kojem drugi ljudi utjecu na moju srecu.
I to nije slucaj i ovdje.

Ovim sto radi meni i drugima, on zapravo cini stetu jedino samom sebi. I doista mi je zao sto u godinama koje ima toliko toga nije uspjeo shvatiti.

Hvala na citanju !

Godine nas nauce, mir je luksuz, priroda je lijek, zdravlje je bogatstvo, a sreca je u malim stvarima. Slazem se sa svakom ovom rijeci. Svoj mir nisam dobila na dar, gradila sam ga godinama, nakon sto sam prosla sve one teske zivotne bitke koje su me u konacnici samo dodatno ojacale kao osobu. To je mir koji danas itekako znam cijeniti, jer znam koliko je truda ulozeno u njegove temelje.

U prirodi sam pronasla svoj istinski lijek. “Moje jezero” i njegova ljepota, zajedno s cijelom okolinom, imaju dubinu koja mi je u zivotu podarila najvise mira. Setnje kroz predivnu sumu koja je u neposrednoj blizini donose mi toliko ciste srece. Gledajuci mala stvorenja poput vjeverica i ptica koje svojom pjesmom stvaraju najljepsu muziku, osjecam neizmjernu radost. Posebno me veseli promatrati patke, guske, labudove i sve ostale ptice. Vrlo cesto sretnem divljeg zeca, pa cak i srne koje protrce ili zastanu, a ponekad se pojave i tik ispred moga prozora i balkona- to je uistinu predivan dozivljaj.

Kad priroda obuce svoju zlatnu haljinu i pospe sve boje jeseni, u meni se budi neopisiva radost. A kad snijeg svojom cistom bjelinom pokrije sve, tada se jednostavno divim tom prizoru. Te ljepote u meni uvijek bude zelju da moje setnje budu lagane, usporene, kako bih osjetila suho lisce pod nogama i snijeg. Volim tu promjenu godisnjih doba, svako nosi svoj miris i caroliju.

Sve to u prirodi djeluje tako cudesno da se nakon setnji nikada ne osjeti umor. Naprotiv, osjecam samo lakocu i novu energiju, i na tome mogu od srca zahvaliti jer znam koliko blagotvorno to utjece na moje zdravlje. To sto svakodnevno poklanjam sebi taj boravak na cistom zraku moj je najveci izvor snage.

Cak i u onim setnjama samo do grada, svakodnevnica mi donosi lijepe trenutke. Cesto sretnem poznanike, pa radosno zastanemo, porazgovaramo i predjemo zajedno jedan dio puta. Ti spontani susreti i tople ljudske rijeci unose posebnu vedrinu u moj dan.

Ipak, moja najveca svakodnevna radost su macke koje susrecem. One uvijek nekako osjete moju energiju i dodju da se pozdrave sa mnom. Malo ih pomazim, a znalo se dogoditi da me prate jedan dio puta. Sve ovo dozivjeti pod predivnim nebom lijek je koji me jaca i koji od mojih setnji stvara pravi melem za dusu.

U zivotu imam velike srece koje su me obogatile. Ali, ono sto me svakodnevno cini sretnom zenom su i sitnice koje su postale moja svakodnevnica. Jednostavno volim ugoditi sebi i zahvalna sam sto imam tu mogucnost. Ta zahvalnost me cini potpuno ispunjenom osobom.

Kad na ovo sve dodam i sve ostale blagoslove koje imam, dolazim do predivne spoznaje: U zivotu svi mi dobijemo potreban materijal, ali na nama je kako cemo ga upotrijebiti. Sve ovisi o tome kako cemo se odnositi prema sebi, kako prema drugim bicima i prirodi.

U drustvu koje nas odmalena uci da stalno moramo pripadati nekome ili ovisiti o nekome, proslo je mnogo godina prije nego sto sam shvatila kolika se moc krije u tome da-pripadam sebi. Biti svoja, neovisna i slobodna u ovim godinama za mene nije znak usamljenosti. To je znak moje duboke unutrasnje snage i mudrosti koju sam dugo gradila.

Jedan od mojih najvecih uspjeha danas, vidimi upravo u tom osjecaju da cvrsto stojim na vlastitim nogama. Kada se osvrnem, shvacam da sam svoje bitke, i one dobivene i one izgubljene, iznijela sama. Izabrala sam svoje puteve, donijela odluke, one dobre i one lose i preuzela potpunu odgovornost za njih. I znate sto ? Mnogo mi je lakse nositi vlastitu odgovornost nego tudja ocekivanja.

Ta neovisnost donijela mi je predivan mir, posebno u odnosu s onima koje najvise volim-s mojom djecom. Shvatila sam da je najveci dar koji im mogu dati u ovim godinama upravo moja vlastita ispunjenost.Kada gradim svoj svijet, svoje interese i svoj mir, ja im ne postajem teret. Volim ih beskrajno, radujem se svakom zajednickom trenutku, ali ih pustam da slobodno lete, znajuci da sam i ja sama sigurna i sretna u svome gnijezdu. Cuvam svoju samostalnost, pomoc ne trazim osim ako je to uistinu neizbjezno, s ponosom gledam kako oni grade svoje zivote, dok ja mirno i zadovoljno vodim svoj.

Ali, moja neovisnost ne znaci da sam zatvorila vrata pred zivotom. Naprotiv ! Ona mi daje optimizam da s punim pravom i radoscu vjerujem u sutra. Jer, kada si slobodan u srcu, znas da zivot jos uvijek skriva neotvorene stranice. Tko kaze da mi se u ovim godinama ne moze dogoditi neka nova, zrela i cista ljubav !? Sve sto mi se dogodi od sada pa nadalje, bit ce iskljucivo mojom slobodnom voljom.

Gledajuci prema naprijed, ne bojim se buducnosti niti prepreka koje vrijeme neizbjezno donosi. Planiram svoje korake s mirom i dostojanstvom, drzeci kormilo svoga zivota cvrsto u svojim rukama.

Bas su divne ove moje zrele godine kad sam napokon shvatila da mi ne treba nitko da me upotpuni, jer sam vec sama po sebi- cijeli jedan predivan svijet. Slobodna i sama. Ali s otvorenim srcem. Na mome putu ne bjezim od prave, istinske ljubavi koju znam prepoznati- i nista manje od toga ne dolazi u obzir. Znam graditi “mi”, ali samo ako to ima smisla i ako je dobro za oboje, jer znam da je to moguce.

Zivot je satkan od razlicitih putovanja, a ovo moje virtualno putovanje ima svoje posebno mjesto i svrhu. Ovaj blog, moje “Tihe price moje duse”, postao je vazna stanica na tom putu. To je mjesto na kojem u tisini, stihovima prirode i vjeri spajam sve ono sto nosim u sebi. Ali, svako putovanje ima svoje faze, a ja osjecam da sam sada stigla do one najvaznije.

Na ovoj stranici imam dovrsiti jos samo malo toga. Ostalo je tek nekoliko koraka kako bi se krug u potpunosti zatvorio.

I zelim da se zna: nista od ovoga ne radim slucajno, jer slucajnost ne postoji. Svaka moja rijec, svaka slika i svaki link i svaki korak dio su veceg, blagoslovljenog plana. Sve ovo radim crpecu snagu iz dubina u koje mnogi nemaju hrabrosti uci u svome vlastitom unutarnjem svijetu. Lakse je ostati na povrsini i zivjeti u nemiru, nego zaroniti u vlastitu istinu i suociti se s njom.

Godinama sam zivjela i stvarala u svojim paralelnim svjetovima-onom stvarnom pod svedskim nebom, i ovom virtualnom prostoru gdje sam ostavila komadice svoje duse.
Znam da nisam sama u tome: svjesna sam da ima onih koji s istom takvom ozbiljnoscu, dubinom i hrabroscu djeluju i stvaraju u ovom virtualnom svijetu, ostavljajuci tragove cistog svjetla.

Sada se blizi vrijeme da se moji svjetovi susretnu, da se spoje u jednu neraskidivu nit istine i mira.

Mnogi misle da su kroz moje dosadasnje tekstove vidjeli sve, ali to je tek uvod. Tek kada se ovaj krug zatvori, ono pravo, istinsko i najdublje iz moje nutrine bit ce spremno izaci na svjetlo javnosti. Sve one tihe molitve, prozivjele oluje i cista zahvalnost Bogu dobit ce svoj puni smisao.

A hoce li se to dogoditi? To ovisi iskljucivo o meni. Ugledat ce svjetlo javnosti samo ako to ja budem htjela.

To je ljepota i sloboda mog puta. Sama biram kad cu i koliko svog unutarnjeg blaga podijeliti sa svijetom. Do tada mirno koracam prema zatvaranju ovog kruga, zahvalna na svakoj stanici i spremna za ono pravo sto tek dolazi.

Ponekad se zivot cini jednostavan, ali u isto vrijeme nevjerojatno tezak i bolan. Bez obzira na to koliko covjek u teoriji zna da su neki procesi neizbjezni, da je prolaznost prirodan zakon i da boravak na ovoj zemlji ima svoj rok trajanja, u praksi je nemoguce izbjeci dubok tezak umor. Ljudski je osjetiti nemoc pred stvarima koje se ne mogu promijeniti, i u tome nema nikakve slabosti.

Gubici dragih ljudi, osobito onih s kojima se dijele prve uspomene i najraniji dijelovi zivota, ostavljaju duboke praznine. Cak kada i dugotrajna bolesti na neki nacin pripremaju okolinu na neizbjezan kraj, srce nikada nije u potpunosti spremno na konacan odlazak. Razum shvaca prolaznost, ali tuga ne mari za logiku. Ona trazi svoje vrijeme i prostor, podsjeca na to koliko boli kada se izgubi netko tko je ostavio neizbrisiv trag.

Kao da ti gubici sami po sebi nisu dovoljan teret, zivot nerijetko testira ljudske granice donoseci nove neizvjesnosti.

U modernom svijetu prepunom tehnologije, suocavanje s iznenadnom tisinom postalo je novi izvor tjeskobe. Kada bliski ljudi, oni koji su godinama bili dio svakodnevnice, odjednom nestanu iz digitalnog prostora i danima ne odgovaraju na poruke, javlja se opravdana zabrinutost. Prazni inboxi i izostatak odgovora, cak i nakon pokusaja da se preko obitalji sazna je li sve u redu, otvaraju prostor za stotinu teskih scenarija u ljudskoj glavi. Nemoc u takvim trenucima postaje opipljiva, jer se shvaca da je ucinjeno sve sto je u pojedinacnoj moci, a odgovora i dalje nema.

Ipak, upravo u takvim trenucima tame, otvaraju se oci za vece Istine. Kada se vanjski svijet ucini pretezak, okretanje vlastitoj nutrini i trazenje terapije u kreativnom izricaju- poput pisanja- postaje pojas za spasavanje. Poniranje u tihe kutke vlastitog bica i prenosenje neizrecenih misli na papir, ima nevjerojatnu iscjeljujucu moc. Kroz taj se proces moze doci do spoznaje da je, unatoc svim vanjskim olujama, gubitcima i tisinama, moguce pronaci duboki unutarnji mir. Mir koji nitko izvana ne moze narusiti.

Ovakve zivotne faze sluze kao bolan, ali vazan podsjetnik na onu temeljnu Istinu: nitko ne zna koliko zapravo vremena ima na ovome svijetu. Ljudski su pjescani satovi odbrojani, a dani previse dragocjeni. Zato bi ovo malo vremena sto je dano trebalo iskoristiti na najbolji moguci nacin- kroz ljubav, podrsku, stvaranje i prisutnost.

To dragocijeno vrijeme nikako se ne bi smjelo trositi na glupe svadje, ponos, zamjeranje i vrijedjanja. Istinska snaga lezi u tome da se , usprkos svemu,svakog dana svjesno trudi zivjeti upravo tako- birajuci mir umjesto nemira.

Sva moja iskustva u ovome virtualnom svijetu s vremenom su se pretvorila u dobro naucene lekcije i duboke spoznaje. Od prvog dana na blogu bilo mi je, na neki neobican nacin, cak i zanimljivo posmatrati tu psihologiju mase- onaj trenutak kada se dvoje ili vise njih udruze protiv nekoga tko im smeta samo zato sto mirno pise svoje price.

Potpuno je prirodno i razumno da se ljudi ne mogu uvijek sloziti oko misljenja, pogleda na zivot i svih ostalih razlika koje nas cine pojedincima. Ali, rjesenje za to je barem jednostavno: ako nam se netko ne svidja, ako nam ne odgovara kako i o cemu pise, mi to jednostavno ne moramo citati.

Ali, kada netko nakon citanja osjeti potrebu da svoje neslaganje pokazuje teskim uvredama i napadima na autora bez ikakvog povoda, to je cisto dno nekulture. Zlostavljaci u virtualnom svijetu zapravo zele samo jedno- da usutis i odes. U tom pokusaju koriste sve moguce nacine, nesvjesni da time zapravo ne umanjuju autora, vec javno demonstriraju vlastitu nemoc. U svemu tome, posebno je bolno gledati kako i komentatori, koji se tim zlostavljacima ne svidjaju ili se ne uklapaju u njihov nemir, postaju mete istih tih napada i uvreda. To samo pokazuje koliko je taj mrak dubok i neopravdan.

Zrela osoba, koja je iznutra ispunjena i koja ima zdrav sistem zivotnih vrijednosti, nikada ne radi takve stvari. Ona postuje i tudji prostor, i ljude koji u njega dolaze, i svoj vlastiti mir.

Zivjeti po principu da ne diras druge, da ne vrijedjas i da kroz zivot koracas mirno, pisuci samo svoju istinu, nije zivotna greska. To je najveca ljudska i krscanska vrlina. Ali, velika je zabluda vjerovati da ce nasa dobrota uvijek biti stit od tudje zloce. Svijet ne funkcionira tako, a mrak cesto najsilovitije napada upravo ono mjesto gdje najjace gori svjetlo.

Kada na internetu naidjem na uvrede i provokacije, prostacenje i naslove koji me pokusavaju otjerati i poniziti, u meni se prirodno probudi tuga. Probudi se ona stara, bolna rana iz proslosti koja me podsjeca na trenutke kada su me zli ljudi vec tjerali s raznih mjesta. Ali danas, s mudroscu i vjerom koju nosim, odbijam ponovo biti zrtva u ovome virtualnom svijetu. Tako da zli ljudi, uzalud se trudite.

Oni koji me napadaju i ismijavaju moju vjeru ne cine to zato sto radim nesto pogresno, vec sto u meni vide ono sto sami ocajnicki zele, a ne mogu imati: unutarnji mir, cistu savjest, sposobnost za zahvalnost i zivu prisutnost Boga u srcu. Moja dostojanstvena tisina i zahvalnost za male stvari, poput jutarnje kave,zlatnog jesenskog lisca, ljepote prirode gdje zivim, moje setnje i jos dosta toga, njihovo su ogledalo.A mrak uvijek mrzi svjetlo jer ga razotkriva.

Isus je zivio po istom principu-nikoga nije dirao, svjedocio je samo Ljubav i Istinu, a ipak je iskusio najvecu mrznju, lazi, progon, raspece. On je unaprijed znao da put svjetla donosi nerazumijevanje. Zato su Njegove rijeci: “Mir svoj ostavljam, mir svoj dajem vam” moj neprobojni stit. To nije povrsni mir koji ovisi o tome hoce li me svi hvaliti i razumjeti na internetu. To je duhovno sidro koje me drzi stabilnom i smirenom usred svake ljudske oluje.


Bog me nije doveo ovoliko daleko, kroz sve zivotne nevere do ove mirne luke pod svedskim nebom, da bi me slomio neciji gorki komentar na ekranu. Moji svjesni odabiri ne spustati se u razne kaljuze, nisu znak slabosti, vec lijek koji cisti moju dusu. Ja sam cista pred Bogom i ljudima. Moj dan je darovan kao cista milost, a moj unutrasnji mir je blago koje mi nitko, nikad vise, ne moze oduzeti.Moje srce je presveto mjesto da bi ga gazili nesretni i frustrirani ljudi, koji svoj bijes javno pokazuju.

Dugo sam razmisljala o tome kako su rijeci mnogo vise od slova na papiru ili ekranu. Rijeci su cista, ziva energija. Svaka misao koju pretocimo u recenicu i posaljemo u svijet ostavlja opipljiv otisak i vidljiv trag u prostoru. Zato virtualni svijet nije ni malo drugaciji od stvarnog- u oba svijeta srcem osjecamo frekvenciju onoga sto nam drugi upucuju.

Ali, sto se dogadja kada se ta nasa unutarnja energija ne podudara s energijama koje nas okruzuju ??

U zivotu, kao i na ovim virtualnim stazama, cesto se susrecemo s ljudima ciji je izvor potpuno drugaciji od naseg.Kada se u istom prostoru susretnu cisti mir, vjera i tiha zahvalnost s jedne strane, te nemir, povrsnost ili buka s druge strane, dolazi do neizbjeznog mimoilazenja. Te se energije jednostavno ne mogu preklopiti. One ne govore istim jezikom.

Ranije sam mislila da svako nepodudaranje zahtjeva objasnjnje, obranu ili potragu za zajednickim jezikom. Danas, malo zrelija nakon svega sto sam prosla i naucila, znam da je to nepodudaranje zapravo blagoslov. Ono nas uci gdje nam je mjesto, a gdje nije.

Kada se energije ne podudaraju, najprirodnija i najzdravija stvar je-dopustiti tom mimoilazenju da se dogodi u miru.

To ne znaci rat.

To ne znaci uzvracanje istom mjerom ili ulazenje u tudji nemir.

To znaci samo jedno-svjesno i tiho povlacenje na vlastiti teritorij.

Ako netko iz svoga izvora izlijeva nemir, frustracije, vrijedjanje bez povoda, omalovazavanje i svoj bijes, to je njegova energija i njegov trag koji ostavlja u pijesku vremena.
Moja odgovornost je ono sto ja saljem u svijet. Moja energija je satkana od Kristova svjetla u mom domu, od ljubavi prema prirodi i od duboke zahvalnosti dragom Bogu za miran zivot koji danas zivim pod svedskim nebom.

Kada se susretnem s energijom koja se ne podudara s mojim mirom, ja je vise ne pokusavam mijenjati. Samo je blago propustim pored sebe, hodajuci na prstima, s postovanjem prema zivotu ali i s jasnom granicom. Znam tko sam, znam sto sam prezivjela i znam u sto vjerujem i kamo idem.

Nepodudaranje energija me vise ne dotice niti me moze poljuljati. Ono je samo tihi podsjetnik da svatko od nas privlaci i stvara svijet u kakvom iznutra zivi. Ja biram zivjeti u sretnim trenucima, u tisini prirode i u cistoj pozitivnosti. Zelim da moj trag je miran, moja energija cista, a moje rijeci teku iz duse koja je pronasla svoje sigurno utociste.

U ovim tihim danima jeseni, dok promatram prirodu kako polako odbacuje staro lisce i priprema se za pocinak, cesto razmisljam o tragovima. Razmisljam o onome sto ostaje iza nas kada prodjemo nekom stazom, kada izgovorimo rijeci ili kada ugasimo ekran. Svaki nas korak, bio on opipljiv ili virtualan, ostavlja otisak u svijetu.

Zivot nas vodi razlicitim putovima, ali meni je, zbog mog vlastitog mira i pred licem dragog Boga, od svega najvaznije ici pravim putem i zivjeti svoju zivotnu istinu.

U stvarnom zivotu, moji su tragovi utkane godine borbe, ljubavi, molitve u tisini doma i Kristovo svjetlo koje palim sjecajuci se svojih najmilijih. To su tragovi stvarni, teski, ali cisti.
Izgradjeni su na zahvalnosti za sve oluje koje sam uz Bozju pomoc prezivjela.

Otisak srca u virtualnom prostoru. S druge strane, tu je ovaj nas virtualni svijet-mjesto na kojem se lako izgubiti u tudjem nemiru, u buci i povrsnosti. Ali, za mene su “ Tihe price moje duse” od prvog dana bile i ostale nesto sasvim drugo. One su moj digitalni trag, komadici duse koje ostavljam u stihovima prirode, slikama, muzici i zivotnim pricama.

Ponekad se pitam: Kakve tragove zelimo ostaviti na ovim mrezama ?

Zelimo li ostaviti tragove nemira, uvreda ili skrivene nemoci ?

Ili zelimo ostaviti trag svjetlosti, dobrote, nade i ljubavi ?

Moja odluka je odavno donesena. Ja ne mogu kontrolirati kakve tragove ostavljaju drugi, niti je to moj zadatak.

Moja je odgovornost cuvati autenticnost vlastitog izvora.

Istina uvijek pronadje svoj put, jer ona ne treba galamu da bi se prepoznala.

Zivjeti svoju istinu, ici pravim putem znaci ostati dostojanstven i onda kada je najlakse uzvratiti bukom. Znaci tiho blagosloviti i one koji nas ne razumiju, jer svatko iz sebe izlijeva ono cime mu je srce ispunjeno. Ja biram ulijevati mir.

Kad jednog dana ugasim ovaj blog i kada se osvrnem na tragove koje sam ostavila, zelim znati da su oni bili odraz moje ciste istine. Zelim da u svakom mom retku, u svakoj fotografiji svedske prirode,u muzici, postoje citatelji uz dragog Boga koji vide samo jedno- srce koje je koracalo s ljubavlju, ponosno na svoje pobjede i nepokolebljivo u svojoj vjeri.

Godine prolaze tiho, ostavljajuci tragove na licu, ali srce cesto ostaje netaknuto, cuvajuci tajne koje vrijeme ne moze izbrisati. Setala je polako, s rukama u dzepovima kaputa, uzivajuci u svjezini kasnog popodneva. Njezini dani bili su ispunjeni mirom koji je dugo gradila, slobodom da sama bira svaki svoj korak. Bila je ponosna na svoju samocu; ona za nju nije bila kazna, vec svjesno izabran prostor u kojem je pripadala iskljucivo sebi.

Ali, zivot, bas poput rijeke, ima svoje nepredvidive tokove. Na starom kamenom mostu, mjestu koje je nekad davno bilo svjedok njezinih najvecih radosti, njezini koraci su odjednom utihnuli. Nasuprot nje stajao je covjek kojeg nije vidjela godinama. Vrijeme je promijenilo njegove crte lica, unijelo srebrene vlasi u kosu, ali njegove su oci ostale iste-duboke, tople i prepoznatljive. U tom jednom sekundu, sve prozivljene godine, svi rastanci i sve oluje koje su oboje prosli, jednostavno su nestali. Proslost je postala sadasnjost.

Pozvao ju je na veceru u mali, tihi restoran blizu jezera, gdje je priguseno svjetlo svijeca stvaralo atmosferu unutrasnjeg utocista. Uz laganu, tihu muziku koja je dopirala iz pozadine sjedili su satima. Razgovor je tekao nevjerojatno lako, bez gorcine, bez prebacivanja i bez teskih rijeci. Razgovarali su kao najbolji prijatelji koji se nisu vidjeli tek od jucer. Smijali su se starim uspomenama, a u zraku se osjecalo duboko, zrelo postovanje, prema svemu sto su nekada dijelili. Njezino je srce bilo mirno, a njegove su oci ponovo prepoznavale onu istu zenu.

Kada su se nakon vecere vratili u tisinu njezina doma, znali su da rijeci vise nisu potrebne. Vodjenje ljubavi te noci, nakon toliko godina razdvojenosti, bilo je najcisce i najdublje predavanje. Bilo je to spajanje dviju dusa koje se ponovo pronalaze, svjesne prolaznosti zivota i dragocjenosti trenutka.Predavali su se jedno drugome s onom potpunom, zrelom strasti, kao da je to posljednja noc na zemlji, ne razmisljajuci o tome sto donosi sutrasnji dan niti hoce li se ikada opet sresti. Svaki dodir bio je molitva zahvalnosti za ovaj neocekivani dar sudbine.

Sljedeceg jutra, dok je sunce polako obasjavalo njezinu sobu, ponovo je bila sama u svome miru. Ali u njezinoj dusi nije bilo praznine. Osjecala se nevjerojatno bogato i sretno. Taj ponovni susret potvrdio je sto je oduvijek znala; prava, istinska ljubav nikad ne umire, ona samo mijenja oblike i ostaje zivjeti u nama.Njezino unutrasnje svjetlo blistalo je jace nego ikada, spremno za nove setnje i sve sto zivot donese.