Čovječe, kakav blog!

Pa nije to baš tako nelogično.
Droga i alkohol.
Mislim, nepopularno je to govoriti.
Svi moramo srati da nam je divno, klepaju se instagramični prikazi života koji su često bijedni, prazni.
Ali uslikaš neku palačinku i cvijet, jer moraš dokazati da ti je super, da si super...
U biti to nije loše, to je bildanje pozitivnog pogleda na svijet.

Istovremeno, kad otvoriš novine.. ma ne moraš ni izaći iz kuće... o jebote.
Klikneš par puta... nekidan sam naletjela na članak o tome da je neki tip silovao 10mjesečnu curicu i umrla je od krvarenja. Zamislite 10mjesečnu curicu koja umre od silovanja, zamislite da živimo u tom svijetu. 10mj, paperjasta a ne prava kosica, kao malo veća koka. Još je sanjala anđele. Znate da se bebe smiju u snu jer sanjaju još anđele, tako kažu. I netko joj je kurcem rasporio utrobu- njoj. Trebamo pakao, vraga? Ne... sve je ovdje!

Kod nas u Lici je tip napravio dijete kćerki od 14.
Jedna je beba bačena u bunar.
Gledali ste na Provjerenom reakciju HZSR Gospić? Ja jesam, prijavila sam ih DORHu, Komori, svima- ali djeluje mi da je to sve ravnodušno prema plaču
Izgorio mališan od 3 godine. Sam doma dok se mama kurva. Zamislite oči djeteta koje jebeno gori i nema se za koga uloviti i spasiti. Prijavila sam policiji ministra Ružića koji je prvotno izjavljivao da je sve po pravilima struke. Nije mu dlaka s glave pala ali morala sam zbog rana tog malog, da mogu zaspati.
Puno je primjera.
Previše... jebeno previše... pasivne sila dobra naspram previše paklenih.

Onda izađeš. Deformirani i bolesni ljudi, štapovi i kontejneri.
Traže boce.
Ljudi s invaliditetima.
Bolnice pune ljudi. Čak i djece. Ne ono da ogrebe koljena pa nadobudna mama brije... ne, ozbiljne stvari.
Sjećam se i danas kad sam išla u školu jedne male Vlaste.
Imala je tak smiješna klempava uha i oči koje jebote nikad nisam zaboravila.
Dosta zaboravljam ali iz nekog razloga Vlastu kao da sad vidim.
Sjećam se da je njen stariji brat plakao od straha da će umrijeti od tog raka.
Svi su govorili da neće, ali lagali su.

To se događa svaki dan. Kod nas na groblju je niknuo novi mali bijeli grob sa sestrama blizankama.
Bile su bebe i mama im je dala tako lijepa imena.

Na tom groblju je i čovjek kojeg sam voljela.
I gadno je gledati kako netko kog voliš, kog voliš emotivno i seksualno, leži leden kao kocka smrznute piletine, a vrhove ušiju mu već jede mrtvačko crnilo.
Apsolutno...
Apsooooooolutno...
Razumijem sve ljude koji žele modificirati svijest.
Žele. Moraju. Logično im je.
Pa i je, logično je. Logično je kad vidiš neke stvari.
Želiš pobjeći.

I ja bih bila ta, ali bila sam "Majke" a ne Bare.
Ali potpuno ga razumijem.
Razumijem ljude kojima ovo ne ide na golo.
Da nije bilo klinaca, nemam pojma kako bih bježala od tog svega.
Ovako, netko je trebao promijeniti pelenu, skuhati ručak i obećati da je sve OK.
Nije imao nitko drugi osim mene. Pa sam bez jednog Normabela a kamoli kaj drugo.
Na suho.
Bez anestezije.

Ali razumijem tu bol i anestetike.
Ja sam tu gdje jesam, ne zato što sam bolja ili jača.
Stvar je da sam majka, niš drugo.

Večeras je moj stariji sin na prvom dejtu s curom iz Desete (ja sam išla u Desetu) i ošišao se nikad ljepše.
A s malim sam skupila pun k šarenog lišća da lijepimo i radimo ježa.
Hvala vam, moja dva viteza. Jednom ćete shvatiti- ja sam vas čuvala ali vi ste mene ustvari.