Čovječe, kakav blog!

Primjećujem da je danas, usprkos svim našim slobodama, pravima i mogućnostima, postalo neobično teško biti čovjek. Ne mislim samo na ratove, krize i opću nesigurnost, nego na nešto svakodnevnije: na način na koji smo naučili promatrati sebe i zahtijevati da nas promatraju drugi.

Oslobodili smo pojedinca mnogih okova prošlosti i to je civilizacijski napredak koji ne treba osporavati. No čini mi se da smo putem slobodu počeli brkati s neograničenošću, autentičnost sa samovoljom, a pravo na vlastiti život s uvjerenjem da se svijet mora prilagoditi našoj slici o sebi.

Svi smo, pomalo, postali glavni likovi vlastitih filmova. Svatko ima svoju istinu, svoje traume, svoje granice, svoje posebnosti i svoje zahtjeve. Svatko očekuje da ga se razumije, prihvati, uvaži i poštuje. Ali rijetko se postavlja pitanje koje bi moralo prethoditi svakom zahtjevu za poštovanjem: čime smo ga zapravo zaslužili?

Poštovanje čovjeka kao ljudskog bića jedno je. Divljenje njegovim sposobnostima, karakteru, radu, znanju ili postignućima nešto je sasvim drugo. Prvo pripada pristojnosti, drugo se stječe. Danas se, međutim, čini da se od nas očekuje da oboje dijelimo bez razlike, kao da je svaka osobna posebnost sama po sebi vrijednost, a svaka želja za priznanjem već dokaz da priznanje pripada.

U svakodnevnim interakcijama sve se češće ne razgovara da bismo nešto razumjeli, nego da bismo nekoga potvrdili. Ne slušamo da bismo razmislili, nego da bismo pronašli način da se sugovornik ne osjeti osporenim. Uljudnost se polako pretvara u obvezu sudjelovanja u tuđim zabludama, a obzirnost u beskonačno prilagođavanje tuđim predodžbama o sebi. Kao da je najveći društveni grijeh nekoga ne uvjeriti da je upravo onakav kakvim se želi vidjeti.

Tako dolazimo do apsurda u kojemu nije dovoljno biti pristojan prema čovjeku. Od nas se ponekad očekuje da potvrdimo i svaku njegovu interpretaciju stvarnosti, svaki njegov izbor i svaki kriterij vrijednosti, bez obzira na to možemo li ih iskreno prihvatiti. Vlasnik psa može inzistirati na roditeljskom statusu, muškarac koji se identificira kao žena očekuje da se njegov identitet bez iznimke prihvati kao društvena činjenica, a osobni estetski sudovi postaju gotovo moralna pitanja. Ne govorim o tome da ljude treba vrijeđati ili im uskraćivati dostojanstvo. Govorim o razlici između poštovanja osobe i obveze da se složimo sa svakom njezinom tvrdnjom.


----------

Možemo nekome priznati ljudsko dostojanstvo, a da mu pritom ne dugujemo slaganje, divljenje ni potvrdu. To je razlika koju kao da sve teže podnosimo.

Slično se dogodilo i s pojmom kvalitete. Nekada su postojali kriteriji, koliko god nesavršeni i podložni promjenama bili. U ljepoti, umjetnosti, znanju, radu i ponašanju razlikovali smo bolje od lošijega, izvrsno od prosječnoga, trud od nemara. Ti kriteriji nisu bili nepogrešivi, ali bez njih nije bilo moguće ni govoriti o izvrsnosti.

Danas se, iz straha da nekoga ne povrijedimo, sve češće ponašamo kao da su sve razlike između kvalitete i nekvalitete tek pitanje osobnog dojma. Ako nam netko nije lijep, trebali bismo se gotovo ispričati zbog vlastitih očiju. Ako nešto smatramo lošim, moramo paziti da se netko ne osjeti poniženim. Ako odbijemo sudjelovati u nečijoj osobnoj mitologiji, riskiramo da budemo proglašeni netolerantnima.

Pogledajmo pad vaterpola- prije se klub zahvalio igraču koji nije plovan i nema 185- razlog postoji.
Striktni kriteriji- kakve punašne balerine, nema debljine u priči o eteričnosti i gracioznosti.
Claudia Schiffer nekoć je bila jedan od globalnih simbola ženske ljepote. Danas se, u ime uključivosti, često ponašamo kao da moramo izbrisati svaku razliku između tradicionalnog ideala ljepote i svake druge tjelesne pojavnosti, pa i onda kada se rasprava o tome svodi na zabranu iskrenog estetskog suda. Koja Lucija Lugomer?
Ali uključivost ne bi trebala značiti da je sve jednako lijepo, kao što jednakost ljudi ne znači da su svi jednako uspješni, talentirani ili sposobni. Jednako dostojanstvo ljudi ne podrazumijeva jednaku kvalitetu svega što ljudi stvaraju, predstavljaju ili čine.
Problem nije u tome što se mijenjaju ideali. Oni su se mijenjali oduvijek. Problem je kada se samo postojanje kriterija počne doživljavati kao nepravda, a svaka procjena kao napad na nečije dostojanstvo.

Iza svega toga, čini mi se, krije se golem strah od nepriznavanja. Svi bismo htjeli biti posebni, ali nitko ne bi htio biti procijenjen. Željeli bismo priznanje bez natjecanja, poštovanje bez odgovornosti i divljenje bez potrebe da išta izvanredno napravimo. Željeli bismo da naše želje budu mjerilo stvarnosti, a naše samopoimanje obvezujuće za sve ostale.

No svijet ne može funkcionirati ako svaka osobna predodžba postane društvena obveza. Ne možemo izgraditi zajednicu u kojoj će svi biti zadovoljni tako da svakome neprestano potvrđujemo da je u pravu. To nije tolerancija, nego izbjegavanje stvarnosti. A stvarnost, srećom ili nesrećom, ne funkcionira na temelju našeg osjećaja povrijeđenosti.

Ne mislim da su ljudi nekada bili bolji. Prošlost je imala vlastite nepravde, poniženja i licemjerja. Ali čini mi se da smo danas, dok pokušavamo zaštititi svakoga od mogućnosti da se osjeti manje vrijednim, počeli gubiti sposobnost razlikovanja poštovanja od laskanja, pristojnosti od podilaženja i tolerancije od intelektualne kapitulacije.
---------

Možda nam ne nedostaje slobode, nego mjere. Ne nedostaje nam pravo da budemo svoji, nego sposobnost da podnesemo mogućnost da se drugima nećemo svidjeti, da nećemo uvijek biti u pravu i da nas nitko nije dužan smatrati izvanrednima.
Jer biti čovjek ne znači samo zahtijevati da nas drugi razumiju. Znači i pokušati razumjeti njih. Ne znači samo imati granice, nego i poštovati tuđe. Ne znači samo govoriti svoju istinu, nego znati da ona nije nužno jedina.

Možda je najveća zabluda našega vremena uvjerenje da svatko zaslužuje divljenje samo zato što postoji, da svaka tvrdnja zaslužuje jednako priznanje i da je svaki kriterij vrijedan ukidanja ako nekoga čini nezadovoljnim.
Svi smo glavni likovi vlastitih života. Ali to nas ne čini glavnim autoritetima nad tuđim životima, niti naše potrebe pretvara u tuđe dužnosti.

A društvo u kojemu svatko neprestano zahtijeva potvrdu, a sve manje ljudi ima slobodu iskreno prosuđivati, na kraju ne postaje ni slobodnije ni tolerantnije. Postaje samo umornije, neiskrenije i nesposobnije razlikovati ono što doista vrijedi od onoga što jednostavno zahtijeva da bude priznato.
Zato imamo dog moms, plus size modele, bauštelac dobacuje liječniku da pojma nema, sva su djeca tobož nadarena, Reks mješanac u tipu labradora bali po kafiću i njuška ti ness, mediokriteti su autoriteti, i svatko je vrijedan komplimenta i uvažavanja jer je to civilizirano. No, je li istinito?

Volim biti ljubazna, kad ide, ali između podilaženja tuđoj gluposti i svog stava, uvijek se opredijelim za svoj stav.
Lucija Lugomer je debela, srednja trgovačka nije vrhunsko obrazovanje a malena Kijara Lara mora logopedu, npr.
Tvoj pas nije moj pas, juha je slana ko vrag, ponašaš se neurotično, piješ svaki dan alkoholičar si, loš si profesor jer ne znaš objasniti gradivo a tvoj kolega zna.
Imaš 55 godina- nisi dečko.
Ne pereš se, dakle smrdiš.
Dijete ti ima usta puna karijesa. Živiš s psom- pas ti nije curica ni dečko.
Prijetiš sačekušom - mentalno si bolesna.
Visok si 170cm- nizak si.
Mlijeko se ukiselilo.
Žicaš sestru za burek- nisi uspješan biznismen.
Imaš 120 kg- nisi model.
Deterdžent nije uklonio mrlje.
Završila si frizersku- nemaš kaj objašnjavati cjepivo.
Stvarnost.

Jednako tako, cijenim i poštujem sve što ima smisla, od obrazovanja do fizičke top forme, od manira do intelekta, ukusno pripravljenog kolača do izgrađenog muškog torza ili mekanog srca.
Dapače, prva ću izreći poštovanje- za ono što vrijedi poštovati.
Nemam nikakvu potrebu laskati i hraniti tuđe iluzije, to se od mene ne može dobiti.