Čovječe, kakav blog!

...situacijom meni poznatih i dragih ljudi.

Oboje su u kasnim četrdesetim.
Izuzetno su oboje kvalitetni, ostvareni ljudi.
Štoviše, s njim suosjećam dodatno jer imao je zaista težak brak, svašta je tu bilo za što doista nije kriv, prije par godina se razveo i onda je našao nju.
Ona je imala neke svoje patnje, obiteljske pa depresije, koje je nadišla.
Djeluju jako skladno, što bi se reklo- došli su si kao zaslužena nagrada.

Međutim, stavili su si kao cilj- imati dijete.
I baš mislim da bi to bilo enormno voljeno i sretno dijete.
Dvoje zrelih i kvalitetnih ljudi, gajbetina samo takva, viksa kod Bregane...

Nisam toliko bliska s njima, a i da jesam ne bih ovdje pisala detalje.
Radi se o tome da to- ne ide.
Sjetim se svoje prabake koja je s 48 rodila zadnje, ali nije ona papala mikroplastiku, poslije stresnih radnih dana grabila hambiće, tko zna koji su tu sve faktori ali prabaka i pradjed su štancali djecu, hvatali se po ličkim poljima, pili domaću vareniku i nisu se bavili čitavim nizom nebitnih a stresnih neprirodnih stvari.
Prabaka je navodno rađala maltene smijuć' se, kako sa 17 tako i s 48.

...........
Imala sam jednu nevjerojatno laganu, i jednu znatno težu trudnoću.
Iako nije pravilo ni moranje, i tko zna što to plete naše sudbine, i puno je tu finih i nevidljivih čarolija da nastane život...
Nitko me ne može uvjeriti u to da za sve ne postoji vrijeme.

Da, da, naravno, pedesete su nove dvadesete.
Jednako kao što je krokodil novi krumpir.
Mislim, možemo trabunjati i fantazirati- 20 je 20, 50 je 50 bilo bi ipak najbliže nečem što nije halucinacija.

............

Ja svakako navijam da im uspije, a voljela bih da ih ne pokoleba ako ne.
Iz jedne druge pozicije, i ja razmišljam- je li za sretan život potrebno ostvariti sve što smo željeli, ili je umijeće u tome da budemo sretni i ako nemamo "sve"?
Voljela bih da njihovu ljubav ne načinje nedostatak djece, kao što nastojim da ljepotu mog majčinstva ne grize nedostatak muža.
Najviše bih im voljela da ostvare svoje snove, to su doista dobri ljudi.

S druge strane, možeš biti najbolji na svijetu ali postoje dobne granice za koješta... za vojsku, za upis na ADU, za prijavu za Miss...
I pravim tajmingom čovjek poštuje zakon prirode koji je prilično neumoljiv.
Je li pravi tajming "želim dijete" ili "ovo je osoba mog života"- ne znam, u idealnom slučaju se poklopi oboje.
Čovjek se, neidealan i u neidealnom svijetu, katkad previše uzda u "idealne slučajeve".

.............
Osobno, sa 39 godina, ne bih rađala (zatrudnjivala- jer rađala bih da zatrudnim) sve da zavolim najviše na svijetu.
Kamoli s 47.

Moji su razlozi legitimni- od 24e godine dvije runde, s dva muškarca isto, špilanje na duplim pozicijama, pošteno zanemarivanje svega ostalog, mene zanima osjetiti ima li išta u životu osim biti ona koja drži djecu iznad govana, u bolesnoj državici u kojoj invalidi nemaju rampe a kamoli da se lakše krči put djeci, u glupavoj maloj balkaniji gdje sam jurila s posla za 1600kn Mrsićevih ne bih li stigla u vrtić koji radi do 17h i basta, nadalje.
Nijedno roditeljstvo nije reklama za baby puder, a biti solo igrač desetljećima, ovdje i ovako, zna me staviti u prenapregnuća duha i tijela- jasno da to prihvaćam i da ne bih mijenjala svoja dva miša za sva blaga svijeta.
Ipak- meni je materinstva - u ovoj brojci - sasvim dovoljno da ne bih još djece.

Ali i da nije tako, smatram da nam priroda za neke stvari daje rok.
Ne bih samoj sebi rađala unuče, niti forsirala stvari koje ne idu.
Jedna od neumoljivih činjenica života jest da vrijeme prolazi, i nema ga tko se ne iznenadi kojom brzinom, i koliko neosjetljivo na želje nas ljudi.

Živimo u psihotičnom vremenu kad se relativizira spol, kad postoji termin dog mom, jedna od tih shiza je i "pedesete su nove dvadesete" i ostala ludila koja se pumpaju ali uzalud...
Ova Zemlja još uvijek funkcionira pod određenim zakonima- gravitacija, starenje, vrijeme i prirodni zakon- ma kako lud bio.
I to treba poštovati.