Čovječe, kakav blog!

Uvijek sam imala i imam soft spot za stare ljude.
Smeta mi odnos društvu prema starim ljudima kao smetnjama po tramvajima i doktorima.
Da, znaju biti naporni i spori i sve to/ ali naporni smo svi- i neodgojena djeca, i ufurani fakeri, i mi od 40tak godina...
I jasno je da među starim ljudima ima đubradi i da nitko ne treba misliti da su sijede vlasi po sebi lovorov vijenac- neki su ljudi cijeli život kurcu pjesmu svirali, bili loši i glupi, bez kapaciteta- takvi su i ostali samo izboraniji i s lošijim organima.
Ipak, puno je pozitivnih ljudi pa tako i u ovoj dobnoj skupini.

Imam nagon da prema starim ljudima pokažem poštovanje.
Kad vidim babu sa sjebanim rukama i kukovima, uvijek se pitam koliko je iza te estetske ružnoće ustvari rada, trpljenja, rađanja.
Koliko je puta u ratnim periodima napravila ručak ni iz čega.
Što je podnijela na ovom Balkanu u vremenima kad je sramota bila izboriti se, što je možda progutala.
Na pamet mi padne da je ne tako mnogo generacija prije nas, djecu sahranjivalo zbog toga što nije bilo- penicilina.
Užasno me ražalosti kad penzići imaju prastare cipele, a mlatila bih političare kad vidim štap u vrećici s plastičnim bocama- ali malo većim štapom.

Nekad mislim da je moj život hardcore, ali zamišljam što su ti ljudi sve prošli, i to u vremenima kad su ljudi imali dužnosti i kad je život bio puno više, nego danas debeli invalidi na Mekdonaldsu i narescima; šetači debilnih pasa koji su velika ljubav (ne daj mu koji dan jesti i pašče će te pokušati pojesti, bolesnici i vaše "curice i dečki"), kad je postojalo jedno časno nastojanje, bez prečica i pomagala, kad se veš prao na ruke, a juhe nisu bile otrov iz vrećica.

Danas sam, idući na plac, sekundu sjela na klupicu da otpišem neku poruku.
Dolazi zaista star djed, i kulturno pita smeta li mi da sjedne jer se pretoplio jutros a sad mu je vruće.
Nosio je nekoliko ruža, kaže da mu je kćeri danas rođendan.

Odmah sam odložila mobitel i nekoliko minuta mu se posvetila.
Zaželjela sam lijep rođendan, rekla da je rana jesen baš lijepo vrijeme za roditi se.
I sama sam se požalila na svoju sivu dolčevitu kojoj sam do ramena zasukala rukave.
Čovjek je možda načitan, toliko se fino izražavao, da sam i sama potrudila se govoriti književno i bez gangsta fraza.
Nakon nekoliko minuta, možda 3, poželjela sam mu lijep dan i zahvalila na ugodnom razgovoru.

Ne tako davno, ovog ljeta, bila je neka užasna situacija gdje sam u pola 4 ujutro išla pješice nakon jedne bolne situacije meni bliske osobe.
Sjebana sam hodala i negdje na kvartu Prečko, ususret mi je išao sitni mršavi stari čovjek, vukao je boce za sobom.
Više od neke nelagode, kažem mu -Dobra večer, kako ste.
Odgovorio mi je toliko lijepim, moćnim, dubokim glasom, besprijekorno:
DOBRA VEČER, MLADA DAMO, HVALA VAM NA POZDRAVU KOJEG UZVRAĆAM.
DOBRO SAM, DUGO ME TO NISU PITALI.
BOG VAS BLAGOSLOVIO.

Pošto mi je tad bilo teško, shvatila sam ga anđelom a to je i bio za mene u tom trenutku.
Rasplakala sam se, rekla mu hvala i vas, i pošto sam u bauljanju uštedjela na taksiju tutnula sam mu 10e zgužvanih iz džepa.
Nije želio primiti ih, ali sam mu ih bubnula u džep košulje i onak sjebana pobjegla.
Ja sam mu možda sačuvala koji stari teški korak, ali on je meni svojim neočekivanim baritonom dao blagoslov.
Upalio je, draga mi osoba vrlo je brzo izašla iz bolnice.

Puno je mudrosti, intuicije i dobre namjere u našim starim ljudima.

Osobno, jedan od najljepših komplimenata mi je kumin, "ovako mi je bilo kod bake", kad se najela toplog domaćeg jela i domaćeg kukuruznog kruha, pa legla u uštirkano.
Kao blago čuvam stare knjige svog pok.svekra doktora.
Najljepša sam si kad stavim stari broš pok.svekrve, a ne kad pokušavam biti kao starleta striptizeta ili što je to već.
Nerado se odvajam od starog drvenog namještaja kakvog više i ne proizvode.
Čuvam i koristim ručne radove, sve je u čipkicama, svi gobleni uokvireni.
Kavu pijem iz prastarog kičastog seta.
Baš svjesno nastojim tako- i kao prelijepost života dođu mi razgovori s takvim finim starim ljudima koji se, također, bojim se, više ne proizvode.

Ah, što bi moji bake i djedovi rekli, da vide kako to danas ide.
Pa se nadam da bi me i pohvalili da vide da u nedjelju ujutro pristavim juhu, da cjepam drva, da se trudim oko djece, da pišem olovkama koje se šilje, da mi je dovoljna plava Nivea i da zapravo žalim što je svijet otišao u nekom vulgarnom, pustom pravcu.
Ne i moj svijet, obećavam.
Uzor će mi uvijek biti ljudi koji "znaju što je cukar, a što sol", a ne krembili današnjice.
Na RTLu je upravo neka emisija s mladim kurvarima i droljama- nitko ne zna suvislu misao izgovoriti, usta kao pičke, muškarci kao pičke...
Šetači pasa, imbecili, skupljači govana, tromi pušači kurca za ekranima, self love psihopati, narcisoidne bene koje ti je žao vidjeti, potrošači totalnih pizdarija i plastične krame, gutači priručnika kako živjeti, šrot na šrotu...

A onda se sjetim svoje babe s Korduna kako se smijala i vukovima.
Ili smočnice i bašče ličke babe o kojoj i danas pričaju.
Svojih djedova real badass fakera, jedan je od rada imao duplu kičmu, drugi je bio glavni policajac zajeban a mekog srca.
Pa pomislim na prelijepog svekra koji je iz malog sela postao šef bolnice, pa mu poljubim spomenice i čuvam njegov zubarski alat.
I prikačim broš svoje svekrve, koja je bila inženjer kemije, pa ipak nijedan joj posao nije bio ispod časti već se ponosila da ima svoje kokoši, i vrijednim je rukama plela, radila džemove...

Da, moji uzori su takvi ljudi.
S nježnošću štirkam stari hekleraj, namjerno izaberem haljinu kakva bi se nosila prije više nego sad, i kompliment mi je samo takav kad mi kažu da je nešto bapski.
Ne možete mi ljepšu stvar reći, nego da vas podsjećam na svoju ili nečiju baku.