Čovječe, kakav blog!

Danas sam se našla u ekipi iz osnovne škole.
Bilo je tu izlaganje jedne cure koja se još ljuti na neke dečke koji su je zajebavali.
Definitivno ta cura nikad pa ni sad nije djelovala osobito inteligentno, pa ipak iznenadila me strast, škrgutanje zubima...

Ja se smatram vrlo temperamentnom i osjećajnom.
Uvijek sam htjela biti više cool ali ništa od tog/ nemoš protiv jačeg.
Posebno kad su odnosi u pitanju, stvarno se trudim triput mjeriti a onda sjeći.
Iako u trenutku mogu reći nešto, istina je da dobro i dugo razmišljam o svakom biću koje je dio mog života i da sam sklona dosta se pa i previše pomučiti kako bih ipak priznala i svoju grešku, ponudila pomirenja, iskreno priznala čime sam doprinosila problemu itd.
Emotivno doživljavam ljude, i čak sam sklona izaći iz zona svog komfora, poneki put pregaziti princip i uvjerenje

Međutim, nejasna su mi zlopamtila.
Kod mene se događa ovako- uzmimo da postoji xy osoba s kojom nisam uspjela odnos reparirati, sačuvati, ostvariti.
Kod mene se definitivno dogodi patnja u nekom obimu, naravno ovisno o tome koliko mi je osoba bila bitna, kakva je priroda i povijest naših interakcija.
Jer svako biće smatram važnim.
Ali...

Pregorim to na visokim temperaturama, nebitno traje li moja patnja dva dana, mjesec dana, ima li tupe nelagode ili čak suza.
To se odvrti i onda je- sterilno.
Jednostavno me osoba ne zanima, ispadne mi iz fokusa nekako prirodno, dogodi se "smjena straže" jer taj odnos prihvatim kao neuspio, dakle irelevantan, dakle kao takav nepostojeći.

Nikaddddd nisam uspjela odglumiti da mi nije stalo.
Ja bih na guzicu propjevala, da li prijateljici, da li dečku, da mi fali.
Nikad nisam znala ostati dužna, sukobljavala bih se, jasno iznosila mišljenja, ako se radi o sukobu.

A to da nakon više desetljeća zamjeram i ratujem s imaginarnim muhama?
Taj dio ne shvaćam.
Ja u neki period sažmem sve što mi je na duši, bilo da se radi o gadnom ratu ili o tome da pijučem razloge zašto želim nekog da mi ostane u životu. Ako su ishodi protivni mojim željama, otpatim što imam.
Bude relativno brzo i intenzivno- i zaista mi bude krivo za sve što je bilo i što je eventualno moglo biti... ali kad proces završi- to je to.

Vjerovali ili ne, ja nikad u google nisam ukucala čak ni čovjeka s kojim imam dijete, nakon što je sagorjela posljednja emocija prema njemu. Pazite- nijednom, preko desetljeća. Je li živ, mrtav- pojma nemam, ne zanima me.
Taj čovjek kao da se dogodio u nekom pradavnom životu, do mjere da sebe samu evo sad pitam je li to s moje strane uopće normalno.
Čak mislim da jest- živjeti u prošlostima i budućnostima jednostavno je priglupo- uvijek te sadašnjost sasvim dovoljno okupira.

Tako da meni nije jasno što znači biti zlopamtilo.
Kako imati strasti prema ljudima s kojima nemaš ništa.
Zaista dam sve od sebe da, ako tako smatram, izložim svoju želju da mi netko bude u životu.
Dam sve od sebe isto tako da budem efikasna u ružnim stvarima ako smatram da je potrebno.
Ali kad se stvar finalizira- nemam emocije ni interese prema nekome tko naprosto nije aktualan.
Uvijek u životu nađem sasvim dovoljno materijala za emocije.
U prošlim i završenim odnosima ih ne uspijem naći ni grama- to ostaje sterilno na programu visokih emotivnih temperatura.