Čovječe, kakav blog!

Ovo je fenomenalna tema i pitanje i žao mi je što sam u cajtnotu- ali pokušat ću ukratko barem.

Ružna i teška iskustva nam mogu donijeti i pozitivno.
Kao ona točkica bijelog u crnom polukrugu; zajedno s crnom u bijelom.

Uzmi najljepši komad torte- divno, ali nije dobro za zube ni gušteraču.
Uzmi najsretniju ljubav- da, ali gotovo je s lutanjem i traganjem, i krenuo je put prema navici, blijeđenju... suštinski, koliko je bedasto slaviti vjenčanja- ja bih to uvela bar nakon 10 godina, pa nek slave koji su prošli nešto.
Uzmi da si uspio u nekom poslu- e, ali odjednom evo ljudi koji te "vole" zbog novca.

Uzmi ovakvu neku priču.
Shvatiš tko su ljudi oko tebe.
Naučiš stvari koje si mislila da ni u ludilu nećeš.
Kao pod jakim treninzima s utezima, nakon nekog vremena osnažiš mišiće.
Meni je danas gotovo neshvatljivo što neki ljudi doživljavaju kao dramu- kao problem- kao krizu.
(Ne u smislu da umanjujem njihov teret- legitimno. Samo iz mog kuta, zaista je neobično da netko žali za dedom od 97 godina jer to je prirodna smrt, ili ne mogu baš razumjeti koja je drama u tom da je muž zaboravio iznjeti smeće, gdje je big deal....)

Naravno, ovakve stvari imaju potencijal ozbiljno sjebati čovjeka.
Srećom, čovjek može više nego je svjestan i šteta je privremena.
Ostaju ti jači mišići, nakon što se dogodi nešto strašno, postoji divna mogućnost da postaneš jači, oštriji i vještiji.

Bilo da sam se ulovila šmirglanja prozora i krečenja.
Naučila voziti auto pa kako god.
Naučila živjeti s tim da o meni ovisi dvoje djece i suspregnula egoizam i nakazni selflove kao vid ljudskog invaliditeta i tromosti.
Naučila sam silom prilika napraviti domaći deterdžent, šalšu ili pljukance.
Naučila sam pregrmjeti brojne želje bez kukanja.
Shvatiti što mogu preživjeti i čak ostati na nogama.
Poslala sam na spavanje puno strahova i tuge.
Naučila sam puno o dostojanstvu, prkosu i snazi.
Postala sam hrabrija.
Odučila sam se od puno toga čemu sam se nadala, ali zapravo i dalje sam ok.

Naučila sam u samoćama i tišinama prepoznati važnost i značaj perušićke plave ptice, miris svježe opranog rublja, rijetke i malobrojne ljubazne riječi, naučila sam biti posve predana.
Naučila sam ne plakati niti pizditi, vjerovati vremenu i životu i - sebi.

U se i u svoje kljuse- stara narodna, i ima u njoj puno.
Prvo su me mišići užasno pekli i bolio me taj životni gym.
Onda sam, nakon nekog vremena, u komparacijama i nekim razgovorima i susretima, primijetila da nemam celulit i mlohave noge... i svidjelo mi se.

Dok je moja frendica s pesom u krilu radila drame i plakala zbog objektivne pizdarije i nekog tipa i kaj je fulala neki sivi platneni ormar iz Ikee... ne umanjujući njeno iskustvo, bila sam na nekoj razini zadovoljna što nisam ta.
Bila sam zadovoljna i što ona nije ja- možda bi je slomilo i možda doista ima Netko tko zna što radi.
Meni bi se zaista jebalo za ormar, poslužio bi ili letio u smeće.
Frajer da me vara bi bez suvišnih zašto bio metaforički bačen nogom u Podvelebitje, uz viski topao dabogda propao, bonvojaž.
Kakvo opijanje i normabeli, hahaha...

Kako god bilo, sviđaju mi se dobiveni "kvadricepsi".
Ne samo estetski niti kao ideja.
Kad naučiš vježbati sa 100 kg, 15 kg ti je gimnastika.
Svakodnevicu, tekuće probleme, uobičajene stvari pa čak i one komplicirane- nosim vrlo lako.
Jer prošla sam pakao, naučila se kroz njega kretati i nakon svega ja doista jesam postala drugačija po pitanju puno toga.

99% stvari oko kojih se kuka - pogotovo u našem nakaradnom vremenu obilatom sebičnošću, neurozama i razmaženošću... mene apsolutno ne pomiče s točke.
Ja sam danas ta koja stvari hendla bez osobitog napora, veselim se malim stvarima...
Mogu imati milijarde ali zauvijek znam napraviti obrok od nekoliko eura.
Mogu imati gomile ljudi ali zauvijek znam osloniti se na sebe.
Nebitne stvari meni su doista najnebitnije, ali jedne sekunde nemam opterećenja stvarima koje su mnogima bauk.
Bitne su mi stvari svečanosti i fešte.
Moje je kraljevstvo branjeno i sačuvano u krvi, znoju i muci.
Suvereno vladam teritorijem svog života, prepoznajem dvorske lude, spletkaroše, prepoznajem one s pravom krunom, vidim tko je degenerični plod incesta u kraljevskom plaštu, proglašavam vitezovima i priređujem pogubljenja i bal- po zasluzi.

Sve u svemu- naučila sam sama.
Naučila sam kroz blato, trnje, pepeo i snjegove.
Naučila sam s oba polomljena gležnja hodati kao da nije ništa.
I danas je bistro, lako... iako se neki čude kako? Pa jebote, tako :)

Bih li to mijenjala za sretniji i laganiji život- apsolutno!
Pa opet, kvadriceps mi je yebenica.
Vidi kak ga mrdam, aha, i tata bi sine.