Čovječe, kakav blog!

1. Ljubav nije racionalni konstrukt.
2. Postoje sentimentalni ljudi, i sentimentalniji.
3. Postoje poremećaji- od erotomanije, sumanutosti, nekrofilije...

Na internetu pratim izvjesnu Moniku D.
Priča je pouzdano ova- ima 36 g a prije cca 20g kresnula se s nekim Kristijanom T.
On je tad bio narkić, ona ga je voljela.
Izgubila je s njim nevinost.
Od tad nisu imali nikakvih kontakata.

20g poslije frajer je oženjen i ima dijete.
Ona mašta da će ih Papa priznati, kupuje mu garderobu, štedi za njihovu budućnost, nazdravlja im i voli ga kak ona kaže dostojno i u sebi čuva zagrljaj za njega.
Pije željezo da mu bude zdrava, spretna i plodna.

Internet debatira od čeg boluje. Ograđujem se od struke i ne smijem po kodeksu palamuditi pa ni neću.
Nisam je testirala ali da moram, provjeravala bih erotomaniju, sumanutost, nadalje.
Svakako- nešto ne štima po viđenom, i ljudi diskutiraju što je u pitanju.
Tužno je i nevjerojatno, pritom sjebano što kao takva bez filtra prezentira svoje probleme na uvid svima pa i lošim ljudima.
Pritom za nju imam soft spot i slama mi se srce kad vidim da pali lučice i moli anđele za njih dvoje...

...................

Bila je i jedna M. s kvarta.
Radi se o jednom zgodnom tipu, čak moj bivši iz full mladih dana, niš posebno, klinci.

Prvo me u osmom razredu u maniri faking Emperatriz pokušala gurnuti sa školskih stepenica i vikala Mario je moj!
Međutim, lako i za to.
Narednih 10 godina i poslije njegove svadbe i prve kćeri, ona ga je uhodila po N.Vinodolskom (gdje njegovi, i moji, pa iz prve ruke znam, imaju apartman).
Radila je neke imaginarne priče u PowerPointu... slike, kolaže.

Ne znam kaj je danas s njom, ali on je to doživio prvo kao zajebanciju ali onda i kao laganu traumu.
Bilo je patološki-jer on joj nikad nije dao povoda da mu se nakači na grbu.

................

Postoje javno poznati primjeri ljudi koji su zabrijali na neku poznatu ličnost.
Znam da je neki tip ishalucinirao da je suđen nekoj glumici, pa kad je vidio da glumi poljubac, uspio doći do nje i ubio je, ljubomoran jer ga je- prevarila.

.................

Razmišljajući o svemu, svjesna sam da ni ja nisam na dobrom mjestu.
Što, dovraga, znači voljeti mrtvog muškarca?
Da, jasno je da smo mi nešto imali- makar kratko- ipak intenzivno i značajno, imali smo i dijete, nismo ga slučajno napravili, postojao je dubok obostrani osjećaj da je to to.
Jasno je da imam sasvim dovoljno uspomena da ostane nježnost.

Meni je jasno- mnogima nije- da je umro od bolesti a ne od želje da me ostavi u sjebanoj situaciji ili jer je želio ostaviti mog sina u traumi a svog u kolijevci u najmanjoj pelenici koja mu je bila prevelika.
Vjerujte mi, a i ako ste imali volje čitati samo par ovih mojih tekstova, to nije bio Ita.
Ita nije dao da sjedim na stepenicama jer da je to tvrdo njegovom sinu u trbuhu.
Ita je bio opsjednut time da psu i mački ne fali.
Kvragu, ako mene sutra udari infarkt ili dobijem rak- jesam li ja namjerno ostavila svoju djecu?
Pa dala bih sve da me ne snađe takvošto i da im poslužim, da im budem.
Nedavno sam bila u društvu psihijatrice koja je 6 godina na antidepresivima.
Pije taj lijek, kao što netko pije za šećer, tlak ili štitnjaču.
Bolest, nikakvi demoni i vještice.
Mislite da je Jankomir ili Vrapče izgrađeno za neke debile preseratore željne zajebancije?
Ne, isto kao Vuk Vrhovec ili Poliklinika Leptir- za ljude koji imaju neku bolest i liječe je.

Ivica svoju nije izliječio. Nije se ubio iz sprdnje.
Ok.

Elem... on je mrtav. U tjelesnom smislu, on je prošao sve te faze truleži i raspada i ...sve sam ja to pratila u užasu.
Kad se raspukao, kad je strunuo... one ruke, ramena, sve što sam voljela.
Bez dileme tamo su sad kosti.
Ne javlja mi se, ne dolazi mi, neće me nikad poljubiti, pohvaliti mi haljinu.
Znam da ga nema.

Nekad pomislim da je manje luda od mene, neka očajnica koja patološki planira ljubav s Bradom Pittom.
Pa jebote i s njim ima bar ikakve šanse!!!
S mojim mrtvim Itom baš nikakve. Tamo je, u grobu. Sve jasno.

Osjećam se kao neki Viking.
Običaj je a i pametno je, bolesno dijete ostaviti u šumi da ne bude teret.
Možda su i pametno činili, s neke strane.
Ali kako ostaviti svoje drago u šumi? Ja bih najradije s njim legla da zajedno zaspimo.
Dakako, pritom ne mislim na suicid. Ali najradije bih da s njim umrem ja kao žena.
Ponekad mi se čini da sam dugo zapela u sentimentu.
Ponekad mi se čini da je tri godine naprosto strašno malo vremena da bih takvošto metabolizirala- uz sve tekuće stvari.

Javlja mi se misao- nisi Viking, tvoja briga i žrtva ionako ga ne mogu spasiti, to je gotovo.
On nije dijete koje nesavršeno ili bolesno, plače u šumi.
On je mrtav, ne plače u šumi, ne okrećeš mu leđa zato što nije savršen.
Nisi okrutna ako odeš iz šume, ničime ga ne možeš zaštititi.
To je gotova priča.

----- e, taj dio me muči. Ja ga nikad ne bih ostavila zato što nešto nije bilo u redu.
Još bih se više trsila. Kunem se Bogom da za mene on nije bio netko tko manje vrijedi.
A osjećam da ga nisam zaštitila. Taj dio me jebe, gdje se osjećam kao majka viking koja ga je odbacila, jer je bio nesavršeno čedo, a moj mozak ne može pokopčati da ja nisam bila ta koja je to odlučila, da nisam bila doktor, betmen, interventni policajac.
Da sam bila žena koja je sat vremena odspavala jer sam bdjela noćima uz bebu i danju brinula o djetetu i bebi.
Da Ita nije bio beba. ...taj dio kad shvatim, bit će mi lakše.

Ja još uvijek njemu ne mogu okrenuti leđa, jer mi je žao okrenuti leđa zato što nije bio dobro.
Ali on je mrtav i ništa mu dobrog ne činim time što čučim u šumi.
I luđa sam od one koja smišlja budućnost s Bradom Pittom.
Jer i ona može imati nadu. Ja ne mogu.
I trebam izaći iz šume prije nego se smrači.

............
Zdrav um može racionalno prepoznati odstupanja od stvarnosti.
S tim dijelom nemam problem.
Uočavam sve što je fantazija, amortizer, analgetik, mašta, vjera.
Realnost je strašno surova.
Načelno to mogu prihvatiti, ali još uvijek ima trenutaka kad moram stati i prodisati tu bol sama.

Paralelno sa svime u čemu funkcioniram (ako ne i bolje od drugih, jer tjera me inat), postoji jedan dio koji nikad neće proći i s čime se mora živjeti.
Možda bi dobra usporedba bila amputacija ili kronična bolest.
Poanta je u tome da taj dio svog života još uvijek pokušavam smjestiti u sebe dugoročno, da bude što manji hendikep i nakaznost. I zahvaljujem životu što sam poprilično žene u jednoj ženi, pa zapravo samo ja i shvaćam da se s time još mučim više nego što izgleda.
Zasad sam sretna što imam kontrolu nad "šumom" - znam izaći iz nje i znam namjerno ne ući u nju.

Još sam u procesu, s puno više kontrole nad tom emocijom, pritom nikad nisam tražila liječenje i tablete jer sam se bojala bi li me to uspavalo i sl.a imam dva klinca...
Sve sam nekako na suho, na golo, bez religijskih mantri, bez toga da sam i jedan dan smjela stati.
I to mi je najviše pomoglo- što su me sinovi uvijek s nečim zajebavali :)

Imam još uvijek trenutke kad mi se čini da je bilo suviše okrutno, i kad nemam puno povjerenja u sutra.
Ali to su trenuci, i još uvijek znam da mogu to presložiti još malo bolje.
Nikad neće sasvim nestati moja tuga, ali naučit će se ponašati pristojno mamicu joj jebem.

Došle smo do toga da joj je jasno da je ona moja kuja, a ne obrnuto.
Tu je, ali sve je jasnije tko je ovdje glavna mačka a tko dosadna kurva.