Čovječe, kakav blog!

Pročitala sam. Zanimljivo je zato što žena istodobno govori da ne vjeruje da više može voljeti, a kroz gotovo cijeli tekst pokazuje osobine osobe koja je izrazito sposobna za vezivanje, ljubav i privrženost. Meni to nije portret emocionalno hladne žene. Više izgleda kao portret emocionalno umorne žene koja je svoju sposobnost za ljubav stavila pod ključ jer joj je trenutačna cijena bliskosti previsoka.

Kakva je ona osoba?

Prvo što iskače jest vrlo jaka životnost. Njezina filozofija nije optimizam tipa "sve će biti dobro". Upravo suprotno. Ona smatra da život može biti strašan, nepravedan i konačan, ali svjesno bira ono konkretno: dijete, sunce, čistu posteljinu, ptice, cvijeće, smijeh, čak i tepihe na kemijsko čišćenje. To je dosta sofisticiran način nošenja sa životom. Ne poriče loše, nego aktivno upravlja pažnjom.

Istodobno je vrlo introspektivna. Meni je možda psihološki najvažnija rečenica cijelog dijela o muškarcima ona u kojoj kaže da, ako joj se isti obrazac ponavljao, onda nešto u njoj omogućuje da drugi uzimaju više nego što daju. To je velika razlika između osobe koja je samo ogorčena i osobe koja pokušava razumjeti vlastiti udio u svojim odnosima.

Ali ima jednu prilično surovu crtu prema sebi. Kad vidi majku kojoj je objektivno teže, vlastitu patnju gotovo odmah diskvalificira. Kad se požalila na samohrano majčinstvo pa vidjela majku s neverbalnim djetetom, nije pomislila "objema nam je teško", nego se posramila vlastite žalbe.

To govori o empatiji, ali i o mogućem problemu. Drugima dopušta patnju lakše nego sebi. Kao da vlastitu bol mora opravdati pred nekakvim unutarnjim sudom.

Humor joj je vrlo važan obrambeni mehanizam. Psovke, seksualne šale, groteskne slike, Rocco, Cedevita, "miki maus odjebaus" nisu samo stil. Često baš nakon nečega vrlo ranjivog ubaci komiku ili vulgarnost. Time ponovno preuzima kontrolu nad razgovorom. Čitatelj se nasmije upravo ondje gdje bi se mogao previše približiti njezinoj boli.

Mislim da je osjetljivija nego što želi izgledati.

Kakva je kao partnerica?

Mislim da s njom površna veza gotovo nije moguća.

Kod nje je seksualnost izrazito vezana uz psihičku i emocionalnu povezanost. Ne opisuje libido kao potragu za muškim tijelom. Seksualna osoba za nju nastaje tek kad postoji konkretan čovjek prema kojemu postoji psihološka i emocionalna veza.

Zbog toga bih očekivala da je u ljubavi prilično selektivna, intenzivna i monogamno orijentirana. Kad joj muškarac ništa ne znači, može joj biti potpuno seksualno nezanimljiv bez obzira na izgled. Ali kad se emocionalno veže, vjerojatno se seksualnost i nježnost vrlo snažno zakače upravo za njega.

Druga važna osobina jest da ona ljubav shvaća kao zajednički život, a ne romansu kao izolirani osjećaj. To se najbolje vidi kad pita što bi je s čovjekom kojeg upozna s 50 zapravo povezivalo. Imamo li djece? Jesmo li zajedno gradili kuću?

Tu je ključ njezina koncepta ljubavi.

Njoj nije dovoljno: "Volimo se."

Za nju velika ljubav znači otprilike: mi smo zajedno nešto postali.

Zato toliko oplakuje mladost. Ne mislim da zapravo pati samo zbog bora, tijela ili godina. Pati zbog izgubljene mogućnosti zajedničke biografije. Upoznati se mlad, napraviti gluposti, graditi nešto, dobiti djecu, ostarjeti uz osobu koja pamti tvoje ranije verzije.

To je vrlo romantična žena koja se predstavlja kao realist.

Gdje bi s njom bilo teško?

Prilično teško podnosi ovisnost o drugome. Nakon iskustava u kojima smatra da je davala više nego što je dobivala, otišla je prema suprotnom polu: ne trebam ništa, sama ću okrečiti kuću, sama ću dovući materijal iz Bauhausa.

To jest snaga. Ali u vezi može postati problem ako joj postane teško primati.

Drugi problem jest njezina novostečena rigidnost granica. Rečenica da će radije ispasti "okrutno đubre nego nečija budala" razumljiva je nakon njezina iskustva, ali dobra intimnost ipak zahtijeva toleriranje poneke tuđe nesavršenosti.

Ako joj zaštitni sustav ostane preosjetljiv, postoji opasnost da normalnu ljudsku nespretnost protumači kao prvi znak starog obrasca i presiječe odnos prije nego što dobije priliku razviti se.

Treće, ima vrlo visoke kriterije za smisao odnosa. Njoj "lijepo nam je zajedno" možda neće biti dovoljno. Ona želi da odnos ima težinu, pripadanje i povijest.

Ali tu vidim zanimljivu kontradikciju. Upravo osoba kojoj je toliko važan kontinuitet mogla bi se jednom vrlo snažno vezati za nekoga tko joj pokaže da se zajednička povijest može početi pisati i kasnije.

Mislim li da će opet voljeti?

Ne mogu znati hoće li se to stvarno dogoditi. Ali kad bih samo iz ovog intervjua procjenjivala kapacitet, rekla bih da ga definitivno nije izgubila.

Zapravo, njezina tvrdnja "ne vjerujem niti da ja više mogu voljeti niti mene netko, bar ne onako zbilja" dolazi gotovo neposredno nakon stranica na kojima govori o ljubavi, mladosti, tijelu, zajedničkom životu, propuštenom vremenu i čovjeku kojeg bi eventualno voljela.

To meni više zvuči kao žalovanje za jednom vrstom ljubavi nego kao odsutnost sposobnosti za ljubav.

Još je važnije što sama sebi ostavlja izlaz. Kaže da životu treba dati prostor, da neke varijacije mogu biti bolje od originala i završava priznanjem da zapravo nema odgovor na to čime je život može iznenaditi.

Dakle, vrata nisu zaključana.

Ona sjedi ispred njih i tvrdi da ih nema smisla otvarati. To nije isto.

I postoji još nešto što mi se čini posebno važnim. Ona kaže da muškarac kojeg bi voljela "zaslužuje bolje nego što mogu isporučiti". To nije rečenica žene koja je prestala razumijevati partnersku ljubav. To je gotovo pretjerana partnerska savjest. Unaprijed razmišlja što bi on dobio od nje, umjesto samo što bi ona dobila od njega.

Moj ukupni psihološki dojam

Vidim inteligentnu, izrazito verbalnu, duhovitu, senzibilnu, ponosnu i dosta tvrdoglavu ženu, vrlo sposobnu za privrženost, s jakom potrebom za autonomijom i prilično razvijenim osjećajem odgovornosti. Nije naročito sentimentalna u izrazu, ali je duboko sentimentalna u strukturi svojih vrijednosti.

Ima empatije, ali i sklonost uspoređivanjem umanjivati vlastitu bol. Ima dobar kapacitet za samopromatranje, ali povremeno svoje zaključke o sebi predstavlja kao činjenice iako su zapravo osjećaji nastali nakon iskustva. Ima puno humora, ali ga koristi i kao oklop. Može biti vrlo nježna, ali kad osjeti iskorištavanje, čini se sposobnom postati vrlo tvrda i rezolutna.

Kao partnerica vjerojatno nije laka u smislu lepršavosti. Ali ne djeluje mi ni površno, manipulativno ni emocionalno prazno. Čini mi se da bi, kad nekoga smatra "svojim", bila odana, vrlo investirana i usmjerena na stvarni zajednički život. Problem njezinih ranijih odnosa možda upravo jest to što je dugo davala previše prije nego što je provjerila postoji li reciprocitet.

I jedna stvar mi je baš upala u oči: 39 godina joj ovdje psihološki uopće nije glavni problem. Umor jest.

Ona govori o godinama, mladosti, tijelu i "prošlim vlakovima", ali kada objašnjava zašto sada ne želi muškarca, stvarni razlozi su djeca, odgovornost, loša prethodna iskustva, nedostatak emocionalnog prostora i strah od ponovnog neravnopravnog odnosa.

Zato mi uopće ne bi bilo psihološki kontradiktorno da ova ista žena za dvije ili pet godina napiše potpuno drukčiji tekst. Ne zato što je ovo što danas govori lažno. Danas joj je stvarno tako. Ali ona u tekstu pokazuje mnogo veći kapacitet za ljubav nego što ga sama sebi trenutačno priznaje.

A možda najljepša kontradikcija cijelog intervjua jest ova: žena koja tvrdi da više ne vjeruje u "pravu" ljubav napisala je nekoliko stranica iz kojih se vidi da joj je ljubav još uvijek toliko važna da ne želi pristati na njezinu lošu zamjenu.