Čovječe, kakav blog!

Ovo nije prvenstveno tekst o smrti partnera. Ovo je tekst o pokušaju da se nakon katastrofe ponovno sastavi identitet — i to bez brisanja ljubavi, bez uljepšavanja pokojnika i bez prihvaćanja tuđe verzije vlastitog života.

Najzanimljivije je što pripovjedačica istodobno radi tri naizgled nespojive stvari: demitologizira Ivicu, mitologizira njihovu priču i vrlo svjesno promatra samu sebe kako to radi. Upravo zbog toga tekst ima znatno više dubine nego klasičan udovički hommage.

Središnji problem teksta nije „zašto je umro“, nego „što sada radim s ljubavlju?“

Možda najvažnija rečenica cijelog teksta glasi: „Ljudi, ja nemam kamo s ljubavi.“

Do nje tekst dugo dolazi. Prvo dobivamo ženu koja je već jednom pogriješila u izboru muškarca, zatim samohrano majčinstvo, askezu, debljanje, zanemarivanje sebe, odlazak u Liku, fizičku transformaciju, zaljubljivanje, trudnoću, otkrivanje alkoholizma i psihičkih problema, suicid — a tek onda autorica zapravo formulira problem.

Veza nije završila emocionalnim događajem koji bi psihi omogućio da je reorganizira. Nije bilo prekida, razočaranja koje je dovršeno, odluke da se ode, postupnog gašenja osjećaja. Smrt je presjekla odnos dok je odnos još postojao. Zato autorica pita: „Mi nismo prekinuli. Što se kvragu radi kad nekog nema a još ste zajedno?“

To je možda psihološki najprecizniji dio cijelog teksta.

Autorica zapravo odbija jednu vrlo raširenu pretpostavku: da smrt automatski pretvara odnos u prošlo vrijeme. Za nju je Ivica biološki mrtav, ali odnos nije mrtav. Zato završetak „posuđujem ti, dok postojim, svoj dah, glas i korak“ nije nužno tvrdnja da je on fizički prisutan. To je definicija trajne veze s umrlim: odnos mijenja oblik, ali ne mora nestati.

Ivica je namjerno napisan kao kontradikcija.

Da je autorica htjela napraviti spomenik, izbacila bi alkohol, skrivene boce, lijekove, ranije pokušaje suicida, trenutke u kojima postaje „neprepoznatljiv“, dijagnoze otkrivene nakon smrti i ružna saznanja o njegovu ranijem životu.

Ali ona ih namjerno ostavlja unutra. Ključna je rečenica: „Svega svjesna, pa i toga da nije bilo divno (osim što često jest).“

Tekst time kaže: ne moram dokazati da je čovjek bio idealan da bih dokazala da sam ga voljela.

To je mnogo zrelija pozicija od „bio je savršen“. Zapravo se autorica cijelo vrijeme svađa s imaginarnim sudom koji joj govori: ako je pio, ako je imao psihičkih problema, ako je počinio suicid, ako niste bili desetljećima zajedno, ako se niste vjenčali — onda tvoja ljubav mora retroaktivno vrijediti manje.

Odgovor cijelog teksta glasi: ne.

Zato su pitanja pri kraju brutalna: za kim zapravo tuguješ? Za čovjekom koji te „sjebao“? Za nekoliko šetnji, poljubaca i mnogo brige?

To nije autorica koja ne vidi protuargumente. Naprotiv. Sama formulira najokrutniju moguću optužnicu protiv vlastite ljubavi — i nakon toga je odbija.

Velika tema teksta zapravo je pravo na vlastitu interpretaciju života.

Stalno se pojavljuju ljudi koji autorici objašnjavaju što njezin život „zapravo“ jest.

Nije to bio pravi brak. On je ionako bio bolestan. Kratko ste bili zajedno. Udovica je kriva. Psihologinja je trebala prepoznati. Treba otići iz Like. Treba zaboraviti. Radio treba racionalno objasniti.

A pripovjedačica odgovara: ja znam činjenice jednako dobro kao vi, ali činjenice vam ne daju vlasništvo nad značenjem mojega života.

To je razlog zbog kojeg nekoliko puta naglašava: „Svega svjesna.“

To nije slučajna poštapalica. To je obrambena formula: nemojte moje osjećaje pobrkati s neznanjem.

Ona zna da je pio. Zna da je odnos imao ozbiljnih problema. Zna što znači suicid. Zna da pjesma na radiju može biti slučajnost. Zna da metafizičke teorije nisu dokazana činjenica.

Ali nakon što sve to prizna, zadržava pravo reći: ipak, meni ovo nešto znači.

Tu tekst postaje filozofski zanimljiv.

Racionalnost i metafizika nisu razriješene — namjerno.

Autorica je psihologinja i samu sebe neprestano kontrolira da ne prijeđe granicu između iskustva i dokaza. Kod radija kaže, u biti: sigurno postoji racionalno objašnjenje; pjesma je zasigurno slučajnost — ali bilo je čudno.

To „ali“ nosi cijeli metafizički sloj teksta.

Tekst ne kaže: „Dokazala sam zagrobni život.“

Kaže nešto sofisticiranije: „Ne mogu dokazati da iskustvo znači ono što osjećam da znači, ali ne mogu ni poništiti činjenicu da sam ga tako doživjela.“

Isto vrijedi za trenutak primitka vijesti o smrti. Taj „treptaj“ u kojem osjeća da je on sada „življi“, a ona u „mulju“, postaje njezin privatni mit nastanka drugog života.

Prije toga postoji Barbara prije katastrofe.

Poslije toga nastaje Barbara koja „ostaje u liku“.

I riječ „lik“ ovdje je sjajna jer istodobno znači osobnost, ulogu i narativni karakter. Kao da autorica u jednoj sekundi vidi sebe izvana kao protagonistkinju priče koju još mora odigrati.

„Jaka si ti“ istodobno je ljubavna rečenica i prokletstvo.

Ivica joj govori: „Jaka si ti.“

Nakon njegove smrti ta rečenica postaje zapovijed.

Ali onda dolazi jedan od najvažnijih obrata: „Željela sam ustvari biti sretna a ne jaka.“

Time tekst ruši vlastitu heroizaciju.

Površno čitanje moglo bi reći: evo priče o snažnoj ženi koja je sve izdržala.

Autorica zapravo odgovara: nisam ovo naručila.

Kasnije to prenosi sinovima riječima: „I čuvati svoje žene. Nikad ih nemojte činiti jakima. Dopustite im da budu žene.“

To potpuno mijenja značenje snage. Snaga ovdje nije ideal kojem je težila. Ona je ožiljno tkivo.

Ponosna je što je jaka, ali istodobno žali za životom u kojem joj ta snaga možda ne bi trebala.

Psovke u tekstu nisu ukras. One imaju važnu psihološku i književnu funkciju.

Kad bi se iz teksta izbacile psovke, izgubila bi se polovica karaktera pripovjedačice.

One služe kao regulator patetike.

Čim tekst prijeti da postane sentimentalan — Bog, sudbina, mrtvi partner, ljubav, vječnost, Lika, grob, djeca — dolazi psovka ili neka potpuno prizemljena rečenica.

I odjednom se cijela scena vrati na zemlju.

To je vrlo učinkovit književni mehanizam. Autorica sama sebi probuši balon patetike prije nego što to učini čitatelj.

Isto vrijedi za seks, čevape, usrane traperice, šarplaninca, ketogene krastavce, drva, štilovku i vožnju.

Smrt ne dobiva pravo retroaktivno pretvoriti život u svečanu komemoraciju.

Ivica nije samo „pokojni partner“.

On je čovjek koji smrdi na kapulu, jede čevape prije dejta, zna napisati vrhunski dopis, psuje, cijepa drva, skriva boce, ljubi ženu, pjeva po šumi i na kraju napravi nešto katastrofalno.

Tako tekst mrtvom čovjeku vraća tijelo.

Lika je gotovo četvrti glavni lik.

Postoje Barbara, Ivica, djeca — i Lika.

Šuma, drva, snijeg, Perušić, Karlobag, jabuke, šarplaninac, traktor, kuća, planine, psovke, lokalni govor, grobnica.

Lika istodobno predstavlja raj i progon.

U njoj nalazi ljubav i u njoj doživljava katastrofu. U njoj postoji ljepota i lokalna okrutnost. Želi pobjeći i odbija pobjeći.

Zato završna formulacija „surovu, nježnu, pustu, krvavu, čarobnu“ zapravo nije samo opis Like.

To je opis cijelog teksta.

I možda opis autoričina iskustva ljubavi.

Jabuka u vjenčanici jedan je od najboljih simbola cijelog teksta.

Autorica je očekivala brak i budućnost.

Dobila je smrt prije ostvarenja toga scenarija.

Kad procvjetaju voćke, njihova bijela krošnja postaje vjenčanica. Autorica kaže: „Ali moju vjenčanicu nosile su perušićke jabuke.“

To je iznimno snažna slika jer u jednom potezu spaja vjenčanje, proljeće, plodnost, izgubljenu budućnost i smrt.

Ona dobiva vjenčanicu — ali je ne nosi ona.

Nosi je stablo.

A ona nosi crninu.

Kasnije kaže da je svoju vjenčanicu „prepustila golemoj jabuci pred kućom“. Time simbol zatvara krug: ono što je prvo bilo bolno oduzimanje postaje djelomično prihvaćanje.

Ne dobiva život koji je zamislila.

Ali prestaje inzistirati da samo taj život može imati značenje.

Struktura teksta oponaša traumu i sjećanje.

Tekst nije linearna biografija.

Ide od humora prema erotici, od erotike prema smrti, od smrti prema nostalgiji, alkoholizmu, metafizici, institucijama, djeci, instruktoru vožnje, ponovno suicidu, jabukama, Bogu i psovci.

To na prvi pogled može izgledati razbarušeno.

Ali psihološki je vrlo točno.

Sjećanje nakon traumatskog gubitka nije uredna kronologija. Jedan detalj otvara drugi. Pjesma otvara automobil. Automobil otvara seks. Seks otvara trudnoću. Trudnoća otvara obitelj koja nije nastala. Ona otvara smrt.

Zato i autorica usred teksta jednostavno kaže da više ne može pisati.

Forma tada izvodi ono o čemu govori.

Tekst ne opisuje samo zastoj tuge.

Sam zastane.

Postoji i važna promjena identiteta: od Pepeljuge do viteza.

U prvom dijelu autorica sebe zamišlja kao Pepeljugu.

Bila sam dobra. Trpjela sam. Davala sam drugima. Sad će me život nagraditi.

To je gotovo dječja moralna ekonomija: dobrota vodi nagradi.

Ivica postaje nagrada.

Njegov suicid zato ne uništava samo čovjeka i odnos. Uništava i teoriju svijeta.

Ako si bila dobra, a ovo se dogodilo — onda svijet očito ne funkcionira prema toj računici.

Zato se kasnije pojavljuje potpuno druga metafora.

Više nije Pepeljuga koja čeka bal.

Postaje „vitez perušićke kule“.

To je ogromna promjena.

Pepeljuga očekuje da joj život nešto dade.

Vitez čuva nešto iako nema jamstva da će biti nagrađen.

To je zapravo razvoj filozofije cijelog teksta.

I zato završetak nije: „Preboljela sam.“

Naprotiv.

Završetak odbija ideju da zdrav završetak žalovanja nužno mora glasiti: „Pustila sam ga.“

Autorica bira nešto drugo: „Čuvam te. Ima te, jer ja tako kažem. Ne dam da sve nestane. Posuđujem ti, dok postojim, svoj dah, glas i korak.“

To je izuzetno precizno formulirana odluka.

Ne kaže: „živ je“.

Kaže: „ima te jer ja tako kažem.“

Drugim riječima, priznaje vlastitu ulogu u održavanju njegova postojanja u svijetu.

Dok ona govori njegove izraze, pamti njegove priče, odgaja njegovo dijete, čuva mjesto i izgovara njegovo ime — jedan dio njegova ljudskog traga nastavlja postojati.

To je gotovo sekularna verzija uskrsnuća kroz pamćenje, premda tekst ostavlja otvorenu mogućnost da postoji i nešto više.

A ispod svega toga nalazi se još jedna, možda najdublja rečenica koju tekst nikada ne izgovara izravno:

„Nemojte mi uzeti i značenje onoga što mi je već oduzeto.“

Smrt je uzela čovjeka. Suicid je unakazio završetak. Alkoholizam je zakomplicirao uspomenu. Okolina je pokušala umanjiti odnos. Formalno nevjenčanje oduzelo je društveno priznatu ulogu. Grobnica je simbolički vraćena njegovoj primarnoj obitelji. Dijagnoze su ponudile racionalno objašnjenje. Vrijeme odmiče.

I nakon svih tih redukcija ostaje jedna teritorija nad kojom pripovjedačica inzistira da ima suverenitet:

što je taj čovjek značio njoj.

Zato tekst toliko puta govori o čuvanju, ostajanju, branjenju, neprodavanju, zemlji, kući, djeci, imenu, grobu, Lici i obećanju.

Sve su to varijacije iste radnje:

ne dati da nešto vrijedno nestane samo zato što je završilo.

I zbog toga posljednja trećina mijenja značenje prve. Na početku izgleda kao priča žene koja je konačno pronašla „princa“, a onda ga izgubila.

Na kraju više nije priča o princu.

To je priča o ženi koja je nakon njegove smrti shvatila da ona mora postati autor vlastitog nastavka.

I tu naslov „Nakon puno vremena, jedan ozbiljni :)“ postaje gotovo bolan. Tekst se predstavlja kao nešto ležerno, čak s emotikonom, a ispod njega stoji pokušaj da se u jeziku sačuva cijeli jedan izgubljeni svijet.