i tak

Oprosti

Hodao sam po ovom svijetu. Još uvijek sam tu i još uvijek hodam, svjedočim, raspoznajem, učim...

Vidio sam svijet djetinjim očima. Upijao sam ga, uživao ga. Igrao se s njim, upoznavao ga. Čak i danas znam gledati takvim očima, no rijetko, previše rijetko. Tek sada vidim koliko sam sretan bio iza tih očiju. Koje vide sve i sve upijaju. Na neki, bio-mehanički, intuitivan način, prepoznaju dobro i zlo...manje-više precizno.

Onda sam skužio neke stvari kako rade, kako funkcioniraju, pa sam se igrao sa njima. Manipulirao, probavao ovako, onako, pa ponavljao...utvrđivao gradivo. Rastao..fizički i mentalno.

Ne znam točno kada, ali onda sam postao jak. Toliko usvojenog znanja da postaneš glup - jak. Moćan. Etablirao sam se u ekipi, stvorio neki svijet oko sebe u kojem sam dominirao i bio svoj. Curke su bile stalno oko mene, ekipa, alkohol, cigarete..supstance... Radio sranja, stvari kojih bih se trebao sramiti, bojati se sebe čak..ali, to je bilo odrastanje, kao kad kreneš voziti bicikl, pa balansiraš kako bi održao ravnotežu. Više ne rasteš izvana, rasteš iznutra. Polako, kao da slažeš veliki mozaik, pa se djelići skupljaju, jer im još ne vidiš smisao, ne vidiš gdje pristaju.

S vremenom sam navigirao po bridu ozbiljnosti i bon-vivanstva, dužnosti i žudnji, obaveza i BMK za sve. No, život ima svoju filozofiju kako da te ubaci u tračnice patnji. Patnja je tu da rasteš iznutra, jer, na kraju krajeva, bol je jedina stvar koja te stvarno drži na životu. Nije hrana, nije voda, nije kisik, ali te osvijesti i onda si tu, onda si prisutan. Sve ostalo je magija percepcije i mašte. Magija ega i osjećaja. Da, život je, na taj način, magija.

Sve postane nebitno, samo ono čemu stremiš je bitno. Boriš se, sa svijetom, sa perspektivama, sa žudnjama, sa drugim ljudima, sistemima, pravilima, mogućnostima i nemogućnostima. Uspijevaš, ne uspijevaš, trudiš se, grčiš, lomiš. Enormne količine energije odlaze u nepovrat, ali uz tebe rastu drugi životi, novi životi, čak ih nisi ni svjestan u potpunosti sve dok ih ne izgubiš. Onda staneš, okreneš se, promatraš i ako si dopustio patnji da odradi svoj posao kako spada, vidiš.

Vidiš propuste, vidiš promašaje, vidiš pobjede, vidiš opravdanje, mudrost i glupost, najgore je što vidiš i uzaludnost...i onog mravića na koncertu od par desetaka tisuća ljudi. Što je najbitnije, vidiš sebe u tom mraviću. Sebe među silama o kojima ni pojma nemaš... o čijim moćima, voljama, namjerama ni blagog pojma nemaš. Ljusku oraha u valovima gorske rijeke koja se bori da ne potone. Onda više nisi jak, ali si još uvijek glup, možda gluplji nego prije. K tome, još i dobiješ saznanje koliko si slab... i nebitan.

Onda, što možda nikada nisi stvarno trebao, trebaš hrabrost. Ne onu hrabrost koju si iskazivao u uličnim tučama, teškim odlukama, osobnim strahovima ili na frontu pod detonacijama i akustikom eksplozija, fijukanjem metaka. Hrabrost da staneš pred ogledalo i sa svim tim saznanjima pogledaš sebi u oči, priznaš si sve što znaš (jer ono što ne znaš te čeka za kasnije), pomiriš se s time, a onda još više hrabrosti da kreneš dalje. Jer dalje.. dalje nosiš to breme svoje gluposti koje si skupio. Neki to zovu mudrost. Da, deminutiv nakupljene gluposti kao izvor iskustva se može nazvati tako. No, nije to ona žmuklerska mudrost nastala iz nepovjerenja prema svemu, a u smjeru osobnog dobitka. Ovdje dobitka nema. Ovdje je samo teret i Put pred tobom. Što je veći teret, to je potrebno više hrabrosti, volje, snage za dalje.

Korak po korak, dan po dan, počinješ razumjeti. Pregledavaš stvari, prepoznaješ svrhu, odvajaš bitno od nebitnog. Usvajaš potrebito, arhiviraš dokaze, nedovoljno razumljivo stavljaš u hipoteze. Sve gledaš iz druge perspektive, pa iz više njih. Dobivaš zaključke i nove hipoteze. Dosadno, monotono, ali takvo je i stubište, a nema lifta da te, samo tako, digne u visine znanja i svijesti. To je proces koji poduzimaš ili ne poduzimaš, ali te čeka, neminovan je.

No, neminovnost nije i pravilo.

Put je pravilo, Put je smjer, Put je put. Odgovore moraš naći sam u tom bremenu koje nosiš sa sobom..ako imas hrabrosti.

No, koliko vidim, rijetki imaju tu hrabrost. Većina se zatvori u neki svoj svijet magije ega i osjećaja i spavaju tamo kao u tamnici. Nesvjesni mogućnosti izlaza. Nedostatak hrabrosti? Duhovna ograničenost? Možda je samo trenutak zaborava ili nemogućnosti oproštaja. Jer... božanski je praštati, a mi smo mali, pa ne možemo...iako stvoreni na sliku i priliku bogova.

Sa prvim oproštajem, breme se smanjuje, sa zadnjim ga više nema, ali ne raste breme sa prvom zamjerkom. Oproštaj dolazi kada se makne ego, kada se zanemare osjećaji. Kada je Put bitniji od pozicije na Putu, a to je često pred kraj Puta...nebitno.

Bitno je oprostiti.