Ima li duše na dnu čaše?

kopao po slikama na računalu, a koje sam skinuo sa mob'tela..i našao jedan link...strahota

Link


majko mila, ja još nisam zaboravio..ubiJo sam se tad :)

Uredi zapis

20.02.2024. u 21:13   |   Komentari: 14   |   Dodaj komentar

Happy End

Nekako odbijam, zamisliti čak, da sve moje proživljeno, oplakano i neoplakano, odsmijano i radovano, posjećeno i osjećano, opaćeno, oprošteno i zaboravljeno ...pada u prazninu i nestaje mojim odlaskom s ovog svijeta.

Ne želim tu uveličavati svoju malenkost zrnca pjeska na plažama svemirskog mora života, već mi je namjera artikulirati, smisleno čak, ono što milijuni pokušavaju, svjesno ili nesvjesno, sa ovakvim ili onakvim uspjehom.

Nije to bunt iz straha od smrti. Više se bojim patnje ..a više od nje se bojim bespomoćnosti i nemogućnosti odluke. Nije ni bunt prema uvriježenim pravilima iliti dogmama današnjeg društva i ove pan-civilizacije. Neću u ovim retcima pisati o povijesnim činjenicama ili nešto dokazivati, no svjestan sam da život...kao događaj..nije ograničen niti vremenom, niti prostorom, pa niti čijom voljom koliko god ona može biti jaka i organizirana...stara, pa i glupa.

U trenucima kada mi je ružno i teško, pa to potraje mjesecima, borim se sa anoksioznošću i depresijom da me ne ulove i potaracaju sa mojom mukom svoje staze kojima će se i drugi poslije mene kretati, pa se sjetim tone ljudi u patnjama..tihim, glasnim, velebnim i tješim se da je njima bilo gore nego meni. Pa je onda tu uvijek neki "happy end", ma koliko god gorak bio.

Kažu, bitno je da ti sam stojiš iza odluke u kojoj odabireš da li ćeš biti žrtva i paćenik ili nećeš. Serem im se ja na to, jer te taj isti život, kao događaj, sam baci u takva sranja da ni ne znaš da li imaš pravo, čak ni šansu, biranja. Toliko te šamara, da uopće ne znaš gdje si, a kamo li da bi još nešto i birao. Taman posla.. čak ne možeš odabrati koji ćeš zub ispljunuti kad te mazne i podrobi ih. Sve se svede da, kao utopljenik u trenucima kad to postaje, hvataš zrak i tražiš onu jebenu slamčicu za koju da se uloviš, koja bi te mogla..hmm..odvesti u još veće sranje. Eh sad..valjda se tu misli na odabir...ili slamka..ili glu-glu-glu.

Bavilo se puno ljudi tim mislima. Znam, čitao sam ih. Neki su artikulirali dobro, neki su "fulali ceo fudbal", neki su mlatili praznu slamu pa poslije frkali jointove od njih. Sve u svemu, nema recepta koji je došao od ograničenog ljudskog mozga u neograničenu glupost istog, a da bude artikulirano upotrebljiv i uspješan. Barem ga ja, utopljenik u gluposti hrabrog jurišnika na vjetrenjače, nisam našao. Možda neke mrvice, kao Ivičine i Maričine, pa ih slijedim i ne žvačući žderem i suhe gutam, pa ostavljam brabonjke iza sebe. Kao i ovaj tekst. Brabonjci kao šifra za očajnike. Ne jedi! Omiriši i baci..ili proučavaj s oprezom.

Hmdaa.

Bunt definitvno je. Uzeo sam si neko pravo na njega. Nije da ću ubijati ili dizati revolucije zbog njega, ali ću svakako prekrojiti svoje misli i taj sramotni događaj u mojoj izvedbi, život, pa probati od toga napraviti nešto probavljivo, kao što rekoh..tj. napisah, artikulirati ga da ne bude samo krik u praznom svemiru, već, kad mi pojam.. ili da ga uveličam u nadnaravnu opciju, "reinkarnacije" dosegne u misli, da ipak ne patim zbog "loše karme" kao od loše probave. Ma u štogod se reinkarnirao. (Nadam se delfinu, a može i mačak..onaj vulgaris domaći..okokućni)

Bilo kako bilo, fulali smo kao generacija, djeca su nam slabići, izrodili su još veće slabiće. Pa su sad svi skupa frustrirani i uvrijeđeni. Ne znaju si više ni spol, pa su ...ne znam šta..po izboru. Pa nam civilizaciju vode željni psihopate, sa ego-balonima većim od srednje velikih galaksija. Pa lokalno, po državama, su postavljeni čudni oblici života kao vladari kojima samo noge vira van iz šupaka ovih ego-balonista, a njima opet još čudniji oblici života..i tako do dna piramide. Srećom, nekako sam ispao (ne)sretan, pa sam na margini svega.. bauljam kao onaj crveni knjiški crvić koji šeće po rubovima knjige i zalazi među zatvorene stranice knjige i gricne tu i tamo, totalno nesvjestan ni što jede, ni što na tom papiru piše, a još manje što sere.

No...bilo kako bilo, zaključno.

Odbijam vjerovati da je smrt "Happy end"...iako bi bilo puno smisla u tome, artikulirano po mojem iskustvu.

Uredi zapis

15.02.2024. u 20:42   |   Komentari: 20   |   Dodaj komentar

Patetika

- "Patetično!?" - odsutno je ponovio sa velikom dozom cinizma gledajući kroz prozor sa stisnutim šakama u džepovima.

Vani je sunce sramežljivo poružalo svoje tople pipke po fasadi zgrade nasuprot prozora. Sjene su bile blage, jedva primjetne. Za razliku od toga, živahno jato vrabaca je vrištalo i letarilo od mjesta do mjesta u velikoj graji i svađi...ili samo igri kojoj samo oni znaju pravila...ili smisla.

- "Tebi je patetično sve što ti izaziva natruhu emocija. Pozitivnih emocija." - nastavio je ne mijenjajući pozu, ni ton glasa, samo šarafeći šake u džepovima.

Ona je slagala veš na dasci za peglanje još bunovna od popodnevnog sna, metar i pol dalje od njega.

- "O, mister osjećajni, oprostite što sam primjetila." - nije ni podigla pogled prema njemu, samo je stavila male, smotane, čarapice na hrpu sa dječjom odjećom koju će kasnije, u ormaru, razvrstati.

Nije odmah odgovorio na provokaciju. Samo su mu se oči lagano suzile, a na licu mu je zatitrao smješak.

- "Mah...da. Sad sam ja osjećajni patetičar. Zato što imam neke emocije i nije me ih sram pokazati. Ne skrivam se iza maske bezosjećajnosti i ne bojim se da će me netko povrijediti. Ne mijenjam ton glasa kada razgovaram sa dragim osobama, ne okrećem glavu kada vidim nekog dragog s kojim sam se razišao. Oduševim se kada vidim nešto dobro, rastužim se kada vidim nešto žalosno, suza mi krene kada se raznježim ili vidim nešto potresno. O jadnog li mene. Baš mi je mene žao...evo i sad mi suza kanula..evo..evo ..vidi!!" - Ni mrdac nije napravio, a oči su mu pratile kretanje vrabaca na balkonu preko puta. Brzo i ubojito. Da je, kojim slučajem, mačak, sad bi mu lalovka titrala.

- "Hmm da, i osjećajan si bio prekjučer kad si onog mulca mlatnuo na mostu. To je bio vrhunac osjećajnosti. Mali je isto bio osjećajan, sve mu je krv iz nosa išla od osjećajnosti." - Nije skretala pogled, ali je u stvari motrila ispod oka. Nastavila je preslagivati majice, njegove ogromne, jer nisu pasale uz njihove, male, i drugačije su zauzimale mjesto na pretrpanoj dasci za peglanje.

- "Znao sam da ćeš to spomenuti. Ali... to ti se svidjelo, poslije si mi ga s guštom popušila..." živnuo je i okrenuo se sa smješkom prema njoj.

- "Svinjo prosta..... Kako si bezobrazan...Nećeš to više dobiti. NIKAD!" - Stala je sa slaganjem i gledala ga bijesno. Onako sa podočnjacima i iskrama iz očiju, gotovo vidljim. Da je bio bliže, dobio bi koljenom u jaja.

- "Hahahaha, koja zvijer." - u dva je koraka izbjegao tablu za peglanje i tren kasnije bila mu je u zagrljaju s ledja. Dok joj je bunario po sisama, ona se, kao, koprcala da se isčupa iz zagrljaja.

- "Mirr..zvijer...mirr" - gurnuo joj je glavu u pregib izmedju vrata i ramena, i šaputao u uho. Stajali su tako iza stola za peglanje. Nastavio joj je milovati sise, a ona se primirila.

- "Znaš da nisam ništa ružno mislio." - poljupci su klizili lagano i nježno. Ona se skroz opustila...na tren, a onda ga zviznula petom po gornjem dijelu stopala.

- "Samo na to i misliš. Tebi su svi osjećaji, a koji, naravno, nisu patetični, vezani za jebačinu." - skupila je složeni veš i nestala u drugoj sobi s namjerom da ih potrpa na mjesto u ormaru. Za to je vrijeme on psovao i držao se za stopalu uvaljen u trosjed.

- "Koja si ti kuja!!" - smijao se i ječao istovremeno. "Jesu, moji su osjećaji za ljubav usko vezani uz seks i nije me to sram priznati. Ja ljubav iskazujem u seksu ...za razliku..od jelte, nekih..tu..tamo.." - povisio je ton, jer ga kao ona ne čuje u drugoj sobi.

Tišina iz druge sobe je najavljivala ...ili osvetu..ili neki smišljeni odgovor. Poznavajući je, znao je da se osveta sprema. Nastavio je brzo s pričom, možda je malo zbuni.

- "Vama ženama je jedino sila seksi i osjećajna. Ili novac..kupnja..materijalno. Seks vam služi za rješavanje hormonalnih neravnoteža ili za održavanje mira u kući...mamljenje..i cimanje za svoje neke ciljeve. Obično su ti ciljevi vezani za nabavku nečega što inače, racionalno, ne bi dobile. Ili...ili za skretanje pažnje." - ispružio se na trosjedu i gledao u plafon ističući provokacije posebno.

- "mhm" - i zvuk struganja tkanine po glatkoj podlozi.

Ustao je i počeo slagati ostatak veša na stolu za peglanje. Više iz dosade, nego iz neke potrebe da joj ugodi. Znao je da će nastavak svađe ići kad ona sroči svoje argumente u nešto što će ga opeći i to ga je zabavljalo.

Izašla je iz sobe sa sasvim bezličnim izrazom lica i strugnula u kuhinju. Tišina je bila opipljiva.

Nastavio je slagati veš dok je ona kopala nešto po kuhinji. Malo ga je zabrinula ta tišina i provukao je kroz glavu ono što je zadnje rekao. Znao je da ona zna da je to provokacija i da nije uvrijeđena, ali mu je svejedno bilo žao ako je povrijeđena. Ostavio je nedovršen posao i ušuljao se u kuhinju.

Prišao joj je s leđa i zagrlio je oko struka. Šutio je, šutila je i dalje prtljala nešto po ladici, kao da nešto traži. Poljubio je u potiljak i ona se smirila, spustila ruke, i naslonila se na njega leđima.

- "Stvarno misliš da je to tako?" - pitala je tiho.

- "Pa... nešto je provokacija svadje, a nešto je istina. Kao ono, kak se veli: "u svakoj šali ima istine" - mrmljao joj je u kosu. - " A ti? Što ti misliš?"

- "Ne znam." - šutila je i gledala u buljila u vrata viseće kuhinje. - "Kada si ono rekao, da mi žene uvijek nešto hoćemo sa seksom, malo me uvrijedilo, ali... ima tu istine. Nije to nešto namjerno..ono..skroz namjerno. Više ...više kao iskorištavanje situacije, mogućnost..prilika..i bum." Okrenula se prema njegovom licu koje je blentavo buljilo u nju. Nije očekivao takav odgovor.

- "Pa...pa..." - pokušavao je nešto reći.

- "Pa..pa..?" - prislonila je čelo na njegove usne. Privila se uz njega i utisnula cice u podrucje izmedju njegovih prsiju i trbuha. Sa rukama ga obrglila i primila za dupe.

- "Paaa...pa.." - ponovio je on i izvinuo glavu na nacin da mu njeno celo klizne po adamovoj jabučici i oslobodi njegove usne koje su, opet, je nastavile ljubiti po oslobodjenom vratu. Onda je ona podigla glavu i docekale su je njegove usne u poljupcu...koji je kasnije završio na trosjedu uz uzajame "ahaaaa"..."ahmm" i "mhmm" izjave.

- "Dakle...što si ono trebala..ili..sa čega mi skrećeš pažnju?" - prvi je prekinuo odmor nakon posljepodnevne drmačine.

Ošinula ga je pogledom. - "Svinjo." - ustala se, obukla i paradno, ljuto otišla do kupaonice. Ubrzo se čuo zvuk tuša. On se još malo protezao po trosjedu, a onda skupio ostatak veša i odnio u sobu, pospremio stol za peglanje, te se obukao i otišao pripaliti cigaretu na balkon.

Tražio je pogledom one vrapčiće i uživao u cigareti nakon seksa, razmišljajući o osveti koja je trebala nastupiti. Znao je da će fasovati nešto opako, ali ga je svejedno znatiželja škakljala.

Vrata balkona su se lagano otvorila i pojavio se čuperak kose. Zazvala ga je i on je ugasio cigaretu u pepeljari, te pričekao da se ona odmakne od vratiju. Ušao je unutra, a na licu mu je titrao smiješak. Ona ga je gledala prema gore sa smješkom u očima i fokusirala pogled s jednog oka na drugo. Stajala je ispred njega u badenmantlu, bosa na tepihu.

- "Reci, koja mi je kazna onda?" - mrmljao je se smješkom. Nadao se još jednom seksiću, kad je već tu gola, ali je previše dobro pozna da bi to bilo moguće.

Spustila je pogled na svoje nožne prste koje je prekrižila međusobno, pokazujući da je zebu. On je skinuo šlape i zavukao svoje nožne prste u čarapama ispod njezinih bosih. Ona je opet podigla pogled i gledala ga čas u jedno, čas u drugo oko, smijuljeći se cijelo vrijeme.

- "No, znaš da me znatiželja rastura...reci više" - smijao se guštajući i topeći se u njenom pogledu. Kada je sve to, po njegovom sudu, trajalo predugo, krenuo je rukom po njenom boku ispod frotirastog badenmantla, kako bi je natjerao da ubrza.

- "Ne znaš?" - pitala je sa smješkom koji je otkrivao njene zube, koji su mu, opet, bili seksi tako da mu je ruka brzo završila na cici. Nije ga odgurnula i to mu je opet bio poziv na drpanje.

- "Ne znam, daj reci više. Počinje me frka lovit." - maknuo je ruku od cice i zagrlio je. - "Reci mi više, stvarno me plašiš već s tim gledanjem."

Odgurnula ga je blago od sebe izvlačeći se iz zagrljaja i unjela mu se u lice gledajući ga u oči. Na tren od poljupca i šapnula. - "Sretan ti rođendan budalo jedna." i poljubila ga.

- "Pas mast..pa kak??" - smijao se i zagrlio je, podigao od poda i zavrtio. - "Hvala ti mala" i nastavio je ljubiti sa slanim okusom suza radosnica. - "Patetično do jaja"

Uredi zapis

18.12.2023. u 15:19   |   Komentari: 15   |   Dodaj komentar

Izgubljen u prijevodu

Hmm..

Ono...

Tramvaj drnda. Ja s njim. Oko mene grad koji živi i diše. Gomila svijetla i vozila koja nekuda jure, žure, staju, skreću, kreću. U odrazu suprotnog stakla vidi se rijeka svjetala koja se kreću, preko na brdu. Tiha je ta rijeka, tiha su ta svjetla. Boje su prisutne, ali su prazne. Žuta je žuta, plava je plava, crvena je ...jednostavno crvena. Kloparanje tramvaja je bučno. Najava stanice je kao eksplozija. Otvaranje i zatvaranje vrata. Bučni novi putnici. Čudne kretnje i čudno ponašanje. Oponašaju neki novi trend na domaći, vulgaran i sirov način.

Stvar percepcije ili loša izvedba. Kao kad se u nekim selima, davno, ukorijenila neka strana riječ s lošim izgovorom i odonda postala udomaćena.

Osjećam se....

U stvari, ne osjećam se. Da! Imam ruke, noge, organe.. Čak me malo i glava boli. Ipak, nisam tu.

A gdje sam?

A ono, tu sam. Sjedim i blijedim. Gledam u prekrasne oči. Svijetle...plavo zelene, možda čak zeleno plave. Vidim sjaj u njima. I odsjaj...i svoju ružnu sjenu.

Ružnu? Hmdaa. Ne osjećam se lijepo, pa je sve što se mene tiče, ružno. A te oči su lijepe. I usne. Jamice na obrazima. Koža sa sitnim dlačicama. I porama. Blizu je. Čelo joj se mreška i iskrivljuje obrve. Onda ih smiri, upitno me gleda. Oči titraju i prate moje. Skaču s jednoga na drugo. Prate me. Smiju se, pa postaju tužne. Usne prate. Čelo i obrve isto. Ponekad se javljaju borice oko očiju. Naročito kad se usne smiju.

Ne gledam je očima.

Vadim je od nekuda. Ne sjećam se da sam je ikada vidio uživo. Svejedno je lijepa.

Jako je lijepa.

Volim je gledati. Vrijeme onda stane.

Ne osjećam ništa prema njoj. Divljenje, možda. Gušt, definitivno.

Ne želim joj dati ime. Onda kao da je usvojim. Želim da bude svoja, takva kakvoj se i divim. Ionako sve pokvarim, pa se bojim da ne bih i nju. Ako joj nadjenem ime, ako je učinim svojom.

Mijenjaju boju. Te oči. No, ne mijenjaju ljepotu. Utapam se u njima. Nekad kao da se prodube, pa kao da mogu vidjeti iza njih. Ali ne...onako fizički. Više kao da uskočim u njih. U bazen temperature tijela.

Ali, ružan sam u njima.

Ne smijem je oskvrnuti. Nije to imperativ..ili zapovijed. To je jednostavno zadano, iskonsko, od uvijek i za uvijek.

A želim je. Samo ne znam na koji način. Fizički ne mogu, jer je nema. Ne želim maštati da je imam. Taj put ne vodi u dobro...iako, to već radim. Bolje da ostane tako. Blizu, a nedodirljiva. Poželjna, ali ne i konzumirana.

Komuniciramo. Nemam pojma o čemu, no ponekad me gleda kao da me sasvim razumije, a ponekad mi se smije. Ponekad me gleda ispod oka. Izaziva. Vjerojatno komuniciramo, samo još ne čujem. Možda se bojim. Moj bi je ružni glas otjerao.

Kad odlazi, vidim tugu u tim očima. Rubovi usana, inače zavijeni prema gore, izazivački... izravnaju se. Titraju mišići na vilici. Sjaj očiju se poveća, ali je prazan. Kao staklo. Ima boju, ima svjetlinu..i caklinu, ali nema dubinu.

Kad ode, puno toga nema smisla. Možda ni inače nema smisla, ali je dobra interpretacija s moje strane, pa se stopim sa sveukupnom glupošću. Postanem jedan lik, sjena koju vidiš iz tramvaja, kada prolazi preko jarko osvijetljene reklame ili izloga. Prisutan, ali neprepoznatljiv. Bezličan čak. Nadasve ružan, čak i takav.

Uredi zapis

01.11.2023. u 22:44   |   Komentari: 27   |   Dodaj komentar

copywriting

Copywriting iliti kreativno pisanje tematskih sadržaja po narudžbi.

Hajd'mo ovako. Iskreno i bolno. Jer istina boli, ma koliko god mi to zavijali u kontekste bilo koje vrste, iako mi nije cilj ovdje ocrniti nekoga ili nešto.

Mediji.

Bilo koji medij je izmišljen za informiranje i/ili obavještavanje. (točka)

Uzmimo da smo navikli da nas ti mediji obavještavaju, informiraju, educiraju. Dugi niz godina je bilo tako. Onda se netko sjetio staviti reklamu unutar tih medija. Jer...ljudi su se počeli oslanjati na informacije iz medija, koje su se, opet, pokazale točne. Generacijama dalje, reklame su se saživile sa medijima, pa su i informacije počele...prvo polako.. pa do dan danas sve grublje gubiti na onom zbog čega su krenule, a sve više kretati se prema ciljevima nekih ljudi koji plaćaju da te iste informacije tjeraju vodu na njihov mlin.

Naime, i to se zove reklama. E sad, stariji čitatelji razumiju, prepoznaju i shvaćaju razliku između informacije/obavjesti i informacije/reklame. (Neću pisati o informaciji/prijevari jer ću samo na ovaj tekst navući bijes trolova i inih agitatora), dok mlađi čitatelji dobivaju iskrivljene informacije i njihova percepcija postaje jednako iskrivljena.

Nadalje, tu idemo na onu staru, "..kud svi, tud i mali Mujo..", pa tako i daljnje generacije copywritera nastavljaju pisati ono što se traži...i naravno, ono što se plaća. Treba se od nečega živjeti. Kreativnost tu zalazi u svakakve sfere. E tu dolazimo i do nepoćudnih tekstova koji su, doduše, legalni, no moralno... ne trebamo previše diskutirati.

Ukoliko sagledamo cijelokupnu populaciju, u smislu nekih moralnih načela na putu istog tog morala, percepcije, civilizacijskog napretka, nauke...da ne nabrajam, vidjeti ćemo koliko je iskrivljena slika postala. Danas je normalno biti muško u ženskom tijelu ili obrnuto, djeca odlučuju koji su spol, kriminalci nam vode države, izmišljaju bolesti kako bi se obogatili na kojekakve načine, zakoni postoje da bi se kršili, osim ako to ne pogoduje onima koji ...ajmo reći ..koji imaju više novaca.

Sad će se ovdje mnogi povući za moral i svoje osjećaje, jer je danas normalno biti uvrijeđen za bilo što ukoliko to nije po ćefu mainstream kulturi koju pojedinac prati. No, ovdje nisam u prilici da nekoga ili nešto osuđujem, već iznosim stvari kakve jesu.

Ajmo malo karikirati i prikazati analogiju gore napisanog.

Imamo jednu oglasnu ploču u kvartu, naselju...zgradi. Na toj ploči se nalaze mali oglasi, izgubljeno nađeno. Nalaze se i obavijesti tipa nekakvog lokalnog druženja, radovi u nekom od stanova, pa će buka smetati susjedima. Da ne duljim, cilj je informiranje i obavještavanje. Onda se netko sjeti ubaciti biznis u isto, pa iskrsnu oglasi pružanja usluga čišćenja, čuvanja djece, ... inelektualnih usluga treće svrhe, iliti xxx usluga. Ubrzo prekriju ostale objave na toj ploči. Onda se netko sjeti, pa da nadmaši ostale, stavlja oglase izvitoperenih sadržaja, pa simbole određenih političkih, vjerskih i inih organizacija. Pa onda ti proglasi idu u formate koji su veći od cijele ploče. Onda to postane normalno, pa se počne naplaćivati bilo kakva objava na toj ploči koja je prerasla i zid na kojem je početno bila. Na kraju, nitko ni ne gleda tu ploču, jer su ionako samo gluposti na njoj.

Jednako je tako i sa novinarstvom. televizijom, radijom...medijima općenito. Ma koliko god mi šutke ne mislili o tome.

Što je na kraju taj copywriting?

Po jednom izvoru, koji je, po meni najbliži istini - "Copywriting je proces pisanja uvjerljivih marketinških i promotivnih materijala koji motiviraju ljude da poduzmu neki oblik radnje, kao što je kupnja, klik na poveznicu, doniranje u svrhu ili zakazivanje konzultacija."

Dakle: iz čiste informacije, obavijesti ili reklame nastao je proces koji čitaoca polako navodi na određenu radnju. U procesu se koristi više različitih članaka koji potvrđuju jedan drugog. Tu je i multimedijska podrška za isto.

Copywriting često podrazumjeva puno istraživanja. Što je podatak, koji se obrađuje, točniji, to ga je lakše iskriviti. Za isti je proces potrebno puno iskustva u određenoj niši pisanja.

No, ipak je to samo copywriting, nije novinarstvo, jelda.

No, pogledajte malo članke u novinama, vijesti na televiziji, emisije na radiju, razne videoclipove na internetu, pa razmislite, koliko je tu stvarno istine, a koliko copywritinga za pojedine lobbye...političke, vjerske, industrijske... ine.

Drugi izvor, predstavljen kao ultimativni, potvrđuje prvi izvor sa proširenjem ..."Copywriting je jedan od najvažnijih elemenata oglašavanja i marketinga. To je proces pisanja uvjerljivih riječi (poznatih kao kopija) koje nadahnjuju ili motiviraju ljude da poduzmu određenu radnju. Razlikuje se od pisanja sadržaja. Pisac sadržaja proizvodi dulji, dobro napisani materijal za blogove ili publikacije tvrtke. Neki primjeri copywritinga:

Kada otvorite časopis i na cijeloj stranici se nalazi oglas za prodaju parfema, riječi na toj stranici rezultat su copywritinga.

Kada odete na web mjesto koje vas potakne da nešto kupite, riječi na toj stranici rezultat su copywritinga.

Kopije možete pronaći u tisku, na internetu, pa čak i čitati ih na televiziji ili radiju. Copywriting je gotovo svugdje gdje pogledate i slušate.

Iza svakog primjerka stoji copywriter. Copywriteri su pojedinci koji su obučeni za pisanje riječi na način koji će se povezati s ciljnom publikom i potaknuti ih da nešto učine. Neki također mogu koristiti AI alate za pisanje sadržaja kako bi potaknuli svoju kreativnost.

Većina tvrtki angažira internog copywritera ili na ugovornoj osnovi da im pomogne u komunikaciji sa svijetom."

Ima puno tih objašnjenja i tekstova. Ne znam kojem bih vjerovao više jer su stvarno istiniti. No, opet, tekstovi koji proizlaze iz takvih procesa i kampanja baš i nisu.

Hmdaaa..otkrio sam toplu vodu na hladnom izvoru..yeeey.

Uredi zapis

31.10.2023. u 11:29   |   Editirano: 01.11.2023. u 12:43   |   Komentari: 267   |   Dodaj komentar

karma

Nekad.....

Držao sam je za ruku i šetali smo. Šutali kamenčiće. Ona se zaletavala u dometu čvrsto stisnute ruke za moju i šutnula kamenčić, pa se vratila brzo u ravninu mojeg hoda.

Digla je pogled. - "Znaš, ti si skros čudan"

Osupnut: "zašto sam ja skros čudan?"

"Pa tak. Zašto tako čudno govoriš?" - zalet, sut, vraćanje.

"Čudno??"

"Da. Čudno. Veliki si, a govoriš kao da si mali" - pogled gore i trep trep kroz naočale.

"A.....zato kaj sam retardiran" - pogled u smeđu boju oko crnih točkica ispod naočala.

"A zašto si tandrkan?" - namršteno malo čelo.

"Hmphhh... a zbog sira i vojne muzike"

......


Danas...

"...... i onda se ona ljuti zato što ja ne bi tako." - nervozni glas mlade žene preko telefona.

"Pa zašto ne upišeš onaj faks koji ti želiš i sa kojim ćeš imati neku perspektivu u svezi posla?" - pokušaj manevra s prstohvatom imaginarne lucidnosti.

"....hhmph....pa...zbog sira i vojne muzike" - uzdah.

Uredi zapis

05.10.2023. u 20:12   |   Komentari: 13   |   Dodaj komentar

Eo me..

tuj sam :)

petak, pa mogu koju uru potrositi ovdje :)

Uredi zapis

11.08.2023. u 19:58   |   Komentari: 42   |   Dodaj komentar

Kućica na osami

Svadba beše ko svadba, šta da se priča
Parada pijanstva i kiča


i poznata cura u belom....


Hmmdaaa..

Bilo je neizbježno, no sa tim je stihovima u svojim mislima, ulazio u salu iz koje je kuljala muzika lakih nota. Cigani su plazili od stola do stola dok su njihove trube parale već zgusnutu smjesu mirisa hrane i alkohola, žamora veselih svatova i cike mali svatića koji su se veselili buci i gomili slastica.

Malo su kasnili. Njegova je pratnja plijenila poglede, ubijala komentare. Kako muške, tako i ženske. Misli iz tih pogleda su se pretvarali u demone. Neki naoružani i bolni od zavisti, a neki isplaženog jezika i erektilno-superfunkcionalne namjere.

Nekim čudnim okolnostima ili samo ćudima okrutne sudbine koja samo traži pukotinu u oklopu kojeg je persona primorana napraviti, smjestili su ih za stol, koji je u nizu sa drugim stolovima, bio točno nasuprot "poznate cure u belom". Svatovi su pozdravljali pridošlice, rukovali se s njima, upoznavali - oni koji se ne poznaju. Plijenili su pažnju.

Kimnuo je na mahanje mladoženje, a mlada je "sakrila pogled pod velom". Kum je tražio pjesmu.. glasno, da se nasladi mukom svog, eto taman pridošlog, najboljeg prijatelja iz djetinjstva. Nasmijao se i namignuo, sjedajući za stol ispred velike, bogato ukrašene zdjele, njegovih omiljenih kolača. Nešto mu je šaptalo da je ova pozicija namjerno odabrana.... ili je to samo njegova patnja tako tumačila.

Pratnja ga je trkala koljenom o njegovo koljeno, ispod stola, smijući se blještavim osmjehom, ali istovremeno vragolastim i punim podrške. Svati, u njihovoj okolici, se krenuli došaptavati, objašnjavajući jedan drugome tko je on, pitajući se .."tko je ona?" i tako dalje, kao što već ljudi imaju naviku da se došaptavaju.

Njih dvoje...

Odrasli zajedno, prst i nokat. Svađalice od jutra do mraka. Na putu u vrtić, cijelo vrijeme u vrtiću, na putu do doma, u igri oko kuća, na ulici. Na putu do osnovne škole, u školi, poslije škole, u igri na ulici. Srednja škola, ista stvar. Ali, nemoj, stvarno nemoj, ni u ludilu ..nemoj, prekinuti svađu. Ubio si ih oboje. Napast će te svim silama.

Nakon srednje škole su se malo razišli. Promijenili svjetove. Nekoliko godina tako.

Da, to je bila mlada u "njih dvoje".

A pratnja...

Ponekad u životu...kao kad uzmeš pikule iz vrećice, pa ih prosipaš pred ekipom, da se pokažeš pred njima koliko silnu i bogatu kolekciju imaš. Sve te pikule krenu svaka svojim smjerom. Sudaraju se i putuju od centra prema svukuda, odmičući se od centra i jedna od druge. Ponekad, ako to ponoviš dovoljno puta da primjetiš raznolikost, neke od pikula krenu zajedno, pa se usdare i razmaknu ili krenu razmaknute u istom smjeru, pa se sudare i opet razmaknu.

Tako je i sa ljudima. Krenu svaki svojim putem, svaki svojim životom i samo ta, "kurva sudbina", može znati tko će i gdje završiti.

Kad već kod pikula jesmo, rijetko koja krene u dijametralno suprotnom smjeru i onda u sudaru sa drugom pikulom promjeni smjer. Sustigne treću pikulu i sudari se s njom, pa u tom sudaru ubrza tu treću pikulu. Ubrza je toliko dovoljno da obje nastave u istom smjeru, gotovo spojene.

Eh..tako nekako su bili on i njegova pratnja. Dvije pikule u svom svijetu. Ovisnom o svemu o čemu su nečiji svjetovi ovisni, a opet otkačeni od svih ostalih. Razumjeli su se pogledima, totalno suprotnim rečenicama, tonom glasa, smješkom u kutu usana ili samo spuštanjem ramena. Najviše šutnjom.

Duge šetnje po raznim gradskim parkovima. Većinom u tišini. Planinaranje ili treking šetnje...u tišini, većinom. Ali, cijelo vrijeme su znali što onaj drugi misli. Ponekad je to bilo čujno zapinjanje cipelom po kamenu ili pjesku, drugi je digao upitni pogledi, a ovaj je svojim pogledom pokazao u kojem smjeru se gleda. Ponekad je uzdah bio znak za vrijeme odmora. Ponekad je smjeh...ili jecaj, bio znak za zagrljaj. Za poljubac. Za iskru u oku.

Oni su znali šutjeti zajedno.

Onda opet "mlada"... ta divna "mlada", kad je bila mlada, svađalica, prkosnica, nakon završenog fakulteta, pa takoreći još u odori diplomanta, sjela je u krilo svojoj nemezi i iskesila se u lice prkosnom pogledu, pa rekla: "Sad si moj".

Unatoč stalnoj svađi, bio je tamo, na podjeli diploma. Bila je i ona njemu. Na svakom rođendanu, na svakom slavlju..na svakom sprovodu. Uvijek i svugdje...i ..opet..uvijek i svugdje ..svađa. Uvijek i stalno.

Nitko ne zna kako su se uopće seksali, njih dvoje. Možda su imali neki pakt, samo za te situacije. Ni on ne zna...pa ni ona. Bilo kako bilo, godine su prolazile, oni su se svađali i živjeli svoj život kako god su znali. U skladu svađe sudbine i života svojeg.

Polako su, u miru svađe svoje, isplanirali obitelj, kupili neko zemljište za kuću, pa krenuli prema ostvarenju prvog cilja.

Onda, jednog dana, na nagovor najboljeg prijatelja (kum koji je tražio pesmu), otišao je s muškom ekipom na neko slavlje, bez nje. Momačko večer ili neka slična pijanka...nebitno.

Naravno, nije otišao bez svađe.

Nekako su se stvari poklopile, pa ga je "zelo" u sred pijanke, pa se, nakon nekoliko ružnih povraćanja, povratio kući. Vratio se u ugrijani krevet svoje svađe. "Mladoženja" je ugrijao njegovu stranu kreveta.
Poslije je bilo svađe, no..ništa novog nema u tome, kao što već znamo.

Život nije imao smisla poslije. Možda je on bio premekan, možda se pretjerano svađao...možda, možda, možda..nastavio je svađu sam sa sobom.


Pratnjin će život ostati tajna. Barem onaj dio od prije odluke da će šutjeti o tome. Nije bitno da je nebitno, no tu je i njena odluka o tome, pa je on odlučio poštivati tu odluku. Nije ta šutnja bila bolesna, govorila je ona, no malo. Premalo....premalo da se stvori svađa. To mu je pasalo. Dok je ona šutjela, on je bio odavno rekao previše, pa su se slagali.

Kredit za zemljište koje je ostalo "mladoj", a isplata istog kredita njemu, sprječavao ga je u želji za svojom kućicom na osami. Pratnja je, kao vječna sjena, šutjela o tome. Ona je imala svoj stan i bio je dovoljan za njih dvoje.

Svadba ko svadba...

Pjevalo se, plesalo se, zadirkivali su ga, neki grubo, neki lagano, prijateljski. Na temu mlade, na temu pratnje, na bilo koju temu. Kao i svugdje. Kao i svakoga. Nije mario, odlučio je preživjeti to. Sve ima navadu da prođe, pa će i to.

Tad me spaziše cigani....

Zagrijalo vino u bambusovini. Neke unutarnje kočnice popustile. Neki vragovi se oteli na taktove "Čivutskog vrta", pa zaplesali s njim. Plesali s njim i među svatovima. "Nesanica" oduzela pamet, pa se probudio u naručju cigana, negdje na parkiralištu ispred restorana.

Hvatao je pramićke svijesti bljujući bambusovinu i fine kolače iz bogato ukrašenje zdjele, pa otresajući odijelo, kojeg mu je Pratnja pomno izabrala, nađe pune đepove novaca, tisuće eura.

"Alo, kume, od kuda ovaj novac?" - pita cigana koji je pišao dva koraka od njega, gledajući mjesec.

"Abe bato, pa kakav si štimung napravio tamo unutra, malo je, evo još!" - zakopčao je dugmić cigo, pa se mašio za gornji džep i izvukao preklopljene novčanice i strasao prašinu sa njegovog gornjeg džepa i tutnuo novac u njega.

"Hjooj, zar tako dobro?" - tresao je hlače jednom rukom, dok se drugom oslanjao o auto, ne gledajući više u džepove.

"Puno sam pevao, bato, ali ovako nikad nisam pevao, sa tobom. A te pare, neka budu za kuću, pljuc, pljuc, pljuc, ne ureko je niko nikad." - krilio je cigo.

"Kuću, kakvu kuću?" - pokušavao se uspraviti, ali...

"Pa onu, buraz, onu o kojoj si svima pričao..malu..na osami.." - smijao se cigo otkrivajući poluprazni redenik zubi.

"A...iss" - nazad u naklon sa obje ruke na haubi auta.

"Ali buraz... kako si ga ošino... ma... dam ti sve pare koje imam.. ono je bilo..kec na desetku..." - tutne cigo ruku u unutarnji džep i izvadi još preklopljenih novčanica i stavi u njegov zadnji džep na hlačama.

"Ha? Ošino..koga!?" - ipak se uspravio i napola okrenuo prema cigi, spreman da se vrati u prijašnji položaj.

"Hahaha, pa onog, džukca....kuma... s kojim je mlada otišla. Baš si ga onako, u pravo vreme i na pravo mesto. Letio je ko čaplja." - smijao se cigo i okrenu leđa velikom upitniku kraj auta.

"Me sečina, me sečina joj joj joj..." - pjevao je cigo iz sveg glasa, grleći imaginarnu plesaćicu pred sobom i vrtio se prema vratima u ritmu napjeva.

"Pas mast" - procvilio je sjedajući u auto na mjesto suvozača.

Pratnja je šutjela i upitno ga gledala preko, suzama razmazane, maskare i pudera na licu.

"Jel bilo jako gadno?" - pitao je tiho.

"A jel sad gotovo?" - odgovorila je pitanjem.

"Čini se da je." - vadio je novčanice iz džepova i trpao ih u pretinac, dok je ona palila auto i krenula.

Onda je stala.

Zagledala se, onako razmazane šminke i poderane haljine i sveopće očajnog izgleda, u njegove krvave oči.

"Da li te sada mogu voljeti?" - pitala je tiho i prijeteći.

Okrenuo se prema njoj, zatvarajući pretinac prepun novčanica. Pogledao je unakaženu i poderanu haljinu, uplakano i razmazano lice, suzama isprane bjeloočnice i šapnuo tiho, ali čvrsto: "Da, sada me možeš voljeti."

"Dobro!" - ušmrknula je preostale suze toliko sočno da je on krenuo otvarati prozor za novu navalu riganja, a onda ubacila u prvu i gaaasss.

Uredi zapis

16.07.2023. u 7:57   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

pa šta?

- Oy burke

Oy

- Šta se radi?

Evo ništa posebno, ti?

- Sve samo posebno :)

Heh

- Ali, burke...kakva ti je to majica?

Hmm..neka polo, zašto?

- Pa, ono..malo ti je izblijedila.

Pa šta?

- Pa, ono...malo je stara.

Pa šta?

- Pa, ništa..mislim, kaj nemaš neku noviju?

A zašto?

- Pa da budeš uredan.

Hmm, ova majica je stara i izblijedila, ali je čista, pokriva me i ne smrdi, što je tu neuredno?

- Pa ono.. nije lijepa.

Kome?

- Pa ..recimo meni.

Ali ti je ne nosiš, ja je nosim i meni je sasvim OK.

- Ma...ok.. ali, pa nemreš takav među ljude.

Koje ljude?

- Pa ljude..oko nas, u grad.

Pa, nismo sad u gradu. Ali, i da jesmo, kakve to veze ima?

- Pa..ono..neće te ljudi prihvatiti.

Pa, neću ni ja njih.

- Ali...nemreš tak živjeti, sam .. nije čovjek otok.

Hmm... 45 godina sam preživio..pa čini mi se da mogu, a opet...nisam ni sam..evo ti me gnjaviš.

- Mislim...neće te ljudi prihvatiti kad si takav.

Koji ljudi?

- Pa svi.

Koji su to...svi? Ti i ..?

- Ma dobro, ali ne možeš sam..uvijek sam. Jednom će ti ljudi trebati.

Hmmm...jednom hoće, ali sto puta neće. Sad bih ja trebao kupiti majicu s novcima kojih nemam, pa ih moram posuditi. Sad bih ja trebao mijenjati sebe, način na koji živim, sve što volim, da bi se možda svidio i bio prihvaćen od ljudi koji meni ne trebaju i koji će mi, možda, jednom trebati?

- Pa nemreš tak, početi će te ljudi izbjegavati.

To je meni skroz OK. Opet, ako me ti ne izbjegavaš, kojem to prvom smeta, zašto bi me drugi izbjegavali?

- Nemoguć si.

Hmm... to je tvoje skroz subjektivno mišljenje? Kao i o majici? Ili si tako počeo razmišljati i stavljati se u tor sa drugim ljudima, kako bi se uklopio u sredinu, jer će ti, ti ljudi, možda jednom trebati?

- Nemoguć si.

Kako sam nemoguć? Ta, ovdje sam! Ili ti to pričaš sam sa sobom?

- Nemoj me zajebavati, znaš što sam mislio i rekao.

Znam ja što si ti mislio i što sam ja rekao, ali..znaš li ti?

- Kužim, ali nemreš tako. Vidiš do kuda je došao ovaj razgovor. Nema smisla.

Slažem se. Došao si, postavio mi pitanje i dobio si odgovor. To što se tebi ne sviđa odgovor i nema ti smisla, stari moj, to je tvoj problem.

- Pa, ono..ljudi će ti se smijati!

Hahaha, pa smijem se i ja njima, ali ne vidim da to nekoga zabrinjava, zašto bi onda mene njihov smijeh zabrinjavao?

- Pa ipak..ljudi su, više ih je. Vjerojatnost je da većina ima točnije mišljenje.

Pa, to nikako ne znači da su u pravu. Iz neznanja, ljudi slijede jedni druge i onda to svoje neznanje stavljaju pod parolu "To se meni svidja i kvit". Po meni je to više kao: "Ne znam, pa kud svi tud i mali Mujo".

- Svi ljudi znaju sve. Znaš kak se veli. Veća je vjerojatnost da ljudi više znaju od tebe samog. Znači ti se praviš pametan, pa sad izvrdavaš, zato kaj nemaš para da kupiš novu majicu.

Hmmda...to je sve moguće...ali opet, moja majica je moja stvar, a tvoje neslaganje sa time je tvoja stvar. Zašto misliš da je tvoja stvar bitnija od moje?

- Ne mislim, samo ti velim.

Hmdda...u pravu si. Eto, rekao si mi, jel' to sad gotova priča?

- A izgleda da je.

Super!

Uredi zapis

02.07.2023. u 21:10   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

BMK

pa kad se praši :)

"Je'o ti konj mater ku*vu bezobraznu"; šaptala je Lidija mrzovoljno dok je prelazila cestu, a vozač u žurbi je zalio vodom iz mlakice kraj zebre.
Njen baloner je bio vodonepropusan, od mekane smeđe kože, morao je i biti. Svejedno, zaslužio je psovku u svojoj nesmotrenosti. Kakvi se danas voze..seljačine glupe i neobrazovane. Kao i onaj njen prijebnik, Nikola, šupak. Nabije joj nogu jer je bila malo nervozna, pa mu je opalila šamarčinu i zabila mu koljeno u jaja. Bože mili, malo sam vatrenija. Drugi prijebnik, Marko, to voli, malo vatre u životu. Muž Mirko je papak, samo mu ga popuši tek tako da ispuni neku bračnu dužnost, ali on ionako kreše onu svoju konobaricu s posla. Ko ih jebe.

Zazvoni mobitel i Lidija se nasred zebre ulovi tražiti mobitel po torbici. Vozači prvo strpljivo čekaju, ali kad to strpljivo počne prelaziti granice, sjednu na sirene i naravno...sočno..soočno.

Lidija se nije dala zbuniti. Našla je taj jebeni mobitel, nek si ga nabije u dupe onaj ko ga je izmislio. "I vi pederčine glupe, nosite se u krasan kurac živčani": mahne ljubazno vozačima sa srednjim prstom preko mobitela koji i dalje zvoni.

"Jebem ti mater i mobitelu... HALO!!" - napokon se udostojila javiti.

"Halo mama, daj mi molim te reci di si mi stavila onu plavu majicu...znaš onu sa kragnom?" - sin sa svojim mutirajućim glasom, čas cviljuga, čas iz bunara govori.

"Jebala te majica, konju nesposobni. Em ti je operi, em ti je speglaj..oću ti je još i ja nositi. Jebem tebe i onog koji te napravi takvog glupog. Ne znam di je..ko te jebe..što nisi prije mislio." - tras poklopac i stvar riješena.

Napokon je prešla jebenu ulicu i u par koraka se našla na terasi "Podiliuma", gdje je zavaljena u pletenu fotelju čeka ona glupa naperlitana drolja od Štefice, da popiju kavu. Kurva je tako jadna da misli da ona ne zna kako je svojim spermoželjnim jezikom kleveta okolo. Ali...nema veze..iza dobrog konja se praši. He, he.

"Ooo di si starka, kaksikajček..cmok, cmok, ljubim te miršljavu" - pozdrav.

"Eee di si curica, ja sam već popila par kavica i nazvala si dragog, pa i drugog dragog, a trećem sam poslala poruku da odjebe danas i nek si onas svoj slinavi kurac nateže sam": posljednje je izrekla u blizini Lidijinog uha, kao u povjerenju, puno tišim glasom.

"Kaj da, dugo je i jebal..hehehe." - prokomentirala je Lidija bez emocija.

"Haha, a mužek mi je danas betežen. Ima temperaturu, valjda je gripu dobil od one svoje kurve na poslu. Zarazil je i decu. Svi su doma zbedinani...sve ih je svekrva namirila" - palila je čik uz raportiranje Štefica dok je Lidija pratila pogledom reporterku i kamermana koji su dolazili prema njima. Iskusnim je okom primjetila da će im prići, pa je laktom trknula Šteficu i nabrzaka popravila frizuru i zgasila čik u prepunoj pepeljari.

"Dobar daaan, ako vam ne smetamo, mi bismo....": kao što je i predvidjela Lidija, reporterka je prišla, a kamerman pratio.

"Ma ništa, ništa, samo vi recite": - sva je uslužno treperila Lidija, dok se Štefica glupo hihotala i pravila se jednostavno preslatka.

"Što vi mislite o otvorenom pismu javnosti gospodina Iksypsilona u kojem kritizira crkvu i vjernika te marginaliziranje vjere pred religijom i crkvenim aparatom?" - zabrzala je reporterka, očito u žurbi da završi prilog do podnevnih vijesti.

"Paa..čujte.." - krenula je Lidija trenutno bez pojma o čemo to ova, "Paa..mi vjernici se naravno uopće ne slažemo sa time što taj čovjek iznosi u tome pismu". Nešto se kao kroz maglu prisjeća sinoćnjih vijesti dok je skvičala pod Markom koji ju je guzio preko naslona fotelje, a poslije mu ga podudlala tako da su ovom skakale iskre pred očima. "Uopće mislim da ti nevjernici nemaju što ni tražiti. Ovo je Hrvatska, katolička država vjernika ...." - naprasno je prekinuta od strane reporterke.

"U redu, kao vjernik...vjernica imate odbojan stav prema njemu kao kritičaru, no, ipak, molila bih malo više argumenata za obranu vašeg stava..mislim, kao vjernika" - pokušala je reporterka izvuči malo detaljniji osvrt na prvo pitanje.

"Čekajte sad malo, pa čemu se ja imam braniti." - zbunila se Lidija izvlačeći se iz škripca neznanja i banalnosti, trkajući Šteficu laktom tako jako da si je ova zamalo zabila čik u oko.
"Ja kao vjernica sada moram branit svoju vjeru i svoju crkvu u državi u kojoj sam rođena. Pa mlada damo, nabijem ja vas i vaše vjesti na kura...onu stvar... i..." počela se dizati sa stolice Lidija, a Štefica je nastavila - "...kurva balava, nas si došla zajebavati....nabij se na kurac ovom ćoravom voajeru i nosite se odavde!!!" .. misleći, valjda, na kamermana...koji je to, da budemo iskreni, primio sa smješkom.

.... rzajući na laminatu dnevne sobe prijebnika Nikole koji joj se smilovao nakon dobrog pušenja u haustoru i pozvao je u stan, svršavala je gledajući u magli samu sebe kako vrišti u kameru i prijeti reporterki... "Boli me ..ooooooh...boli me kuraaaaaccccC!!"

Uredi zapis

23.06.2023. u 22:22   |   Komentari: 11   |   Dodaj komentar

ooooh..whiskas rules...again :)

duugo nisam, a ni sad bas nisam temeljiti :)

Uredi zapis

21.04.2023. u 17:19   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar

Omlet

Omlet

"Nisi nešto raspoložena" - uviđavno je pitao gospon inžinjer Pudak dok je uštogljenim pokretima premještao tek donešen i namješten beštek oko tanjura, radeći raspored koji po njegovim, opet, uštogljenim manirima, tvori situaciju na stolu kakva priliči.

Gledala je njegove pokrete i do prije par trenutaka bi uživala u tome, na načinu na koji to radi, na uzvišenim manirima i preciznosti, točnosti i kontroli koju taj čovjek sigurnim pokretima ispoljava na beznačajnim stvarima, poput razmještaja bešteka.

Nekoliko minuta prije su ušli u restoran. Bila je oduševljena prilikom da se zbliži sa gospodinom Pudakom. Haljina, kupljena u Veroni, u maloj zbitoj ulici sa slinavim talijanskim trgovcem koji je natucao engleski i širokim osmjehom nudio robu svog malog i zabitog dućana, osvojila je u četvrtak gospodina Pudaka i napokon ju je pozvao na gablec. Godinama je ganjala priliku koja joj se sada ukazala. Napokon će uloviti osobu dostojnu njenih stremljenja, odgađanja, želja i utjelovljenje principa i kulture koje je, kao lijepa provincijalka, prihvatila kao vrijednim njene ambicije koju je pokrenula studiranjem u velikom gradu. Biološki je sat otkucavao, a prebogati slinavci u BMWovima, koji su se ljepili za nju, nisu upotpunjavali njenu viziju braka, mraka, čegaveć... koje je namjenila svom budućem životu.

Uredila se ne pretjerujući sa šminkom jer, ipak, na poslu bi se primjetilo ..a skrivala je to godinama. Trudila se ne biti previše vesela, no opet tajnovito se osmjehivala u trenucima kad su im se pogledi sreli, kao, sasvim slučajno kada bi gospodin Pudak, kao opet, sasvim slučajno, prolazio kraj sobice odjela računovodstva u kojem je sjedila za svojim računalom.

Natalija, kolegica tehnolog iz tiskare, je u malom veronskom kafeu, u šalici kave vidjela da će ova haljina navući na sebe ostvarenje dogogodišnjih želja. Viđavala je ona svašta, od "ć"...za sex, do umiranja od Korone u sred sexa...bez "ć". Smijale su se na proljetnom suncu dok je rukom mazila vrećicu sa haljinom.

"Pljuc, pljuc, pljuc" - smijala se kreštava Natalija i coprala svoje bosanske čarolije.

Nije rekla Nataliji za poziv na gablec. Uz nju je postala previše praznovjerna, pa je i to spominjanje, praznovjerno smatrala kao moguću nepremostivu prepreku ispunjenju svojih ciljeva. Ništa joj sad nije stajalo na putu. Iako je bila sva napeta dok je gospodin Pudak uljudno otvarao vrata restorana pred njom i puštajući je da uđe, kada su napokon sjeli za stol, sve je sjelo na svoje mjesto.

Široko se osmjehivala na svaku njegovu primjedbu, opasku ili galanciju. Prihvatio je njezin čojani kaputić sa krznenim okovratnikom i objesio ga na vješalicu nedaleko od stola. Pridržao joj je stolac i ..pomalo nezgrapno i uštogljeno mahnuo rukom pozvavši konobara...iako je drugi stajao iza njega i čekao ga da sjedne, pa da preuzme narudžbu. Sve je teklo onim tokom u kojem je mogla imati kontrolu i bilo joj je divno.

A onda...

Onda je došao konobar.

Nije bitan konobar. Pristojan mladi čovjek. Stručan, susretljiv, profesionalan. Ništa lošeg za konobara ne može reći. No, ipak, to bi bio početak. Početak ..iliti kraj. Ovisno s kojeg kraja gledaš komad konopca.

Konobar je gospodinu Pudaku pridržao stolac, dok je ona jednim okom promatrala pokrete gospodina Pudaka, a drugim ovlaš milila po meniu. Konobar je bez riječi pristojno čekao da i gospodin Pudak pregleda meni i odluči što će pojesti. Nekoliko trenutaka cmoktanja od strane gospodina Pudaka, prebiranja po stranicama plastificiranog menia u retro izvedbi, pa je odluka, nakon ponovnog cmoktanja, pala na omlet...omlet sa kavijarom... za gablec!!?

Ona je prihvatila bez razmišljanja. U trenutku kada se konobar blago naklonio i zahvalio, kroz glavu joj je prošla misao.. "omlet za doručak..."

Neke pikule su se čujno slijale iz kutaka moždanih sinapsi, preko obraza koji su porumenili trenutno, pa oko usta koja su blago otvorena ispustila uzdah, pa preko površine kože, preko grudi koje su tvrdnule čvrsto stegnute u grudnjaku, pa naglo dolje duboko u utrobu gdje su se vrtile, vrtile i sudarale, da bi na kraju završile na točki G, a odmah kasnije isparile preko ušiju uz huktanje...naravno ..nečujno.

U hipu je bila, iza bezizražajne maske na licu, pijano nasmijana, klebereći se uz Vinceka na putu u njegovu malu, iznajmljenu potleušicu, na periferiji grada. Zajedno su se pravili da provaljuju vrata, koja ionako nisu bila zaključana. Studentski je tulum dobrano zagrijao njihova mlada tijela, a oboje su bili vjetropirske duše i bez upucavanja jedan drugom, našli iskonski zajednički jezik u zabavi i smjehu.

Nakon uspješnog provaljivanja, upali su u mali hodnik, prepun svega. od vrtnoga alata, do iznošenih čizama i cipela, pokoje tačke, crijeva za vodu i hrpu sitnarija potrebitih i nepotrebitih, sve zajedno obavijenom gomilom prašine i paučine. I paukova, kojima se Vincek ispričavao na uznemiravanju. Smijala se uviđavnosti, dok je Vincek objašnjavao da sa susedima uvijek moraš biti u dobrim odnosima.

Provalili su još jedna vrata i završili u jednoj pljesnivoj prostoriji sa starim ormarom na jednom zidu i uz jedan prozor u nastavku istog zida je bio oronuli krevet, više otvoreni kauč, sa izgužvanom posteljinom upitne čistoće.
Preko puta kauča je bio starinski kredenc za izmučenim vratima i jadnom bojom, pomješanom sa eonima starosti. Između kauča i kredenca, rasklimani stol sa jednim stolcem koji, kako je Vincek rekao, govori, i drugim uredskim stolcem sa razrookim kotačima...isto Vincekova primjedba. Na sredini prostorije, duboka fotelja, prepuna izgužvane odjeće. Oko kreveta, na prljavom drvenom podu, prepuna pepeljara i boce od piva. Uokolo fotelje ista priča. Knjige su prekrivale mali noćni ormarić koji je dijelio krevet od ormara. Ostatak je knjiga i papirne galanterije u smislu časopisa podatno skupljalo prašinu na ormaru.

U trenu su stvari sa fotelje letjele unaokolo i galantno joj je ponudio svoj tron u koji je upala kao u dobro izgaženu cipelu. Isti je tren bio na njoj i ljubio je kao da nikad više nikoga u životu neće. Vrelo, divljački, a opet blago i uviđavno, pazeći da je ne stisne previše..ili da se fotelja ne raspadne. Sad, kada se prisjeća, ljubili su se..cirka petnaest dana i još dvjesto godina, plus-minus tristo stoljeća. Grudi su joj i sad zabridjele sjećajući se njegovih širokih i jakih dlanova kako su ih mjesili ljubeći je istovremeno. Uzimao ju je na toj fotelji na sve moguće načine. Nije u stanju prizvati poze i vizualne kretnje, ali mogla je prizvati okus ugode i sve one šarene boje koje su joj prelijetale kroz glavu, udove, sitne točke po tijelu i okolici za koje do tada nije bila ni svijesna da postoje. Duše su im plesale u sredini prostorije, blješteći u sreći ekstaze, dok su im se tijela grčila u sladostrasti i ograničenosti jedne stare fotelje.

Naglo je stao, kako je i počeo.

"Jao meni, moje nekulture i odvratne, prljave strasti, nadasve izvanvremenske neuviđavnosti za tako prekrasnu djevu, nadasve raspoloženu za istu prljavštinu strasti. O da li bih vam, kao ispriku, mogao ponuditi jedan omlet za doručak?" - smijuljio se teatralno navlačeći gaće preko slinavog i nabreklog uda, kao da je opet nabada na njega.

Uživala je u postkoitualnim, svježim vrtlozima sreće i ugode i smijala se njegovim dosjetkama uz paradiranje sa jajima koja su se prosipala preko slanine i šunke iz konzerve, mesnog doručka, pa i nekog polupljesnivog sira izvučenog iz izmučenog kredenca, od kojeg su i miševi odustali.

Hranili su jedan drugog, uz gomilu poljubaca za svaki zalogaj. Pa jedan za mamu, pa jedan za.... došli su do udaljenih galaksija.... Hranila ga je mrvicama kruha dok ga je jahala, a on zjevao od ugode, hvatajući časkom mrvice koje je tražila po stolnjaku ..između orgazama, a časkom njene nametnute mu bradavice ..stari stolac je govorio..."joj..joj"..a ona.."još..još"..a drugi je stolac razroko škripao dok su se oslanjali, bezuspješno, na njegovu razrooku nepostojanost.

Otišao je do trgovine, po još namirnica za omlet, dok se ona valjala po prljavoj posteljini trzajući se povremeno na posljednim valovima proteklih nebrojenih orgazama. Zaspala je surfajući na tim valovima, slineći po dijelovima već slinavog jastuka sve dok nije osjetila treperavi dodir koji joj je milio preko iziritiranih bradavica pa preko bokova do bedara pa izmedju, pa kopanje između guzova...dugo .. pa Vincekovo ..."Jebote, kaj ti je zarasla za to malo vremena, ili si je zašila!!?"

Probudila se sasvim, uz smijeh i brisanje slina dok joj je licem prilazio i treptao; "Daaaj mi pičkeee...Daaaaaj...pliiizzz"..prišao joj je sasvim blizu i trepavicama joj draškao lice. Bila je spremna još dok je prstima krenuo preko bokova, a sad se otvorila kao lansirna rampa na Kennedy Space centru i zagrlila ga nogama jebući ona njega, a on nju.

Boje sladostrasća su još iskrile na rubovima vidokruga, dok je istisnula: "Ne, ne...sve je u redu. Sve je u savršenom redu."

Nekoliko trenutaka kasnije, vrli je konobar promatrao gospodina Pudaka kako joj navlaći čojani kaputić sa krznenim ovratnikom i kako zbunjeno sjeda za stol uz tek dostavljeni omlet sa kavijarom.

Ona je surfala na, iz memorije izvučenim valovima, istovremeno mašući svojim ostavljenim dugogodišnjim željama i planovima, hrleći prema groznom, istinskom, realnom svijetu, gdje je sve prljavo i spontano, a sreća se piše sjajnim slovima ljubavi i čiste, nepatvorene jebačine.

"Hvala vam gospodine Pudak, najiskrenije vam hvala..." - brzala je ulicom prema tramvaju koji vozi u predgrađe.

Uredi zapis

19.03.2023. u 13:39   |   Editirano: 19.03.2023. u 13:40   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar

Promjenjeno stanje svijesti

Whiskas rules... da se odmah na početku razumijemo... ne :)

Mislim si ja...jebo mu pas mater..(mali pas...da ne bi mislili da sam ... eto ..skros promijenjenog stanja nesvjesti)..

hmm...

što sam htio napisati...

da!

Ne znam više...

Promijenilo mi se stanje svijesti...

Uredi zapis

22.01.2023. u 14:01   |   Komentari: 30   |   Dodaj komentar

Nije oglas, ali je proglas

Crna... može... Onak..črna kaj mrak...kad se jastučimo negdje u mraku da je ne vidim, ali osjetim...yeeyzuššš

Plava...može... Onak.. kak Švejđanka...hmm..mada više volim manje...nekad i manje više...no..mislio sam reći da volim niže žemske...

Smeđa... može...po cijelom tijelu.. i po glavi... samo da su fuge roze...

Crvena....riđa... yeeeyzuššš..opal sam..pod stol..u svesvjest..nije da je držim pod stolom, ali kad sam već tamo..

Oči.. dva komada ..barem...

Ispod 50... ne centimetara, već godina...Iznad 40.. isto tak u godinama...

Karakter..hmm... na skali od jedan do deset mjerim...MORA biti 22 ali..kako to izmjeriti... pas mast... u fuge

Tijelo..je..mora imati..se razme..nemre samo guzica i cice..iako se to preferira..

Kaj još?

Peneze..hvala može..

Auto.. ak sama mijenja gume, cincer pumpice i sve one ice, mice i fulfulatore

Bicikl... epo pjosim

Kuću... naravno..u nizu...bar sedam.. svaki dan po jennu... ali..sama ih čisti..ja svoje sam mažem, pa ..ono...

Vikendicu... samo na moru..na nekom kamenjaru...da ne moram kositi travu

Djece... DC 10... može i više.. ali sa različitim tatamatama, da plaćaju alimentaciju, a mi da živimo... a djeca kod njih


E sad..ako se koja nađe...

Da nije alkoholičarka, ali da pije manje nego ja...

Da jede sitnim koracima i na kratke staze

Da vole sve što vole mladi, ali i malo stariji od mladih...iako..tu imam premisa... ovi mladi vole cajke..pa ono..ograniciti se na mladost..70ih i 80ih..ajd..moze i 90ih..prije rata

i tak...

nislim da sam biJo precizan, pa ono...jedna po jedna..molim.. red je red..

javite seeeee

Uredi zapis

25.11.2022. u 17:46   |   Komentari: 28   |   Dodaj komentar

Kažu

Kažu, a svašta ljudi kažu, po jutru se dan poznaje.

Još nije bilo jutro. Potoci lave i užarenog kamenja lijeno su se vukli u grotlo stambenog područja dok se, teškom mukom, penjao preko prijevoja do Velikog Šiljka. Kopita su mu zaranjala u vrelo i meko tlo, pa i proklizavala stvarajući kišu iskrica na svakom koraku. Nebo je bilo gnjevni i puno munja koje su harale i doticale užareno tlo, po nekom svom munjevitom sistemu. Njemu nepoznatom. Jer...njegove su misli teške. Teže nego ovaj uzavreli svijet. Teže nego život na njemu. A rodio se ovdje.

Sjeća se kad se rodio. Sjeća se slapa uzavrele, blještave lave iza maminog lica koje je vidio prvo. Prvo poslije tog slapa lave. S mukom je udahnuo one pare sumpora i teških metala...Juhu života ovog svijeta. Nakon toga je zaplakao. Ne zato što ga je boljelo. To je bio prirodan način aktiviranja svojevrsnih škrga na leđima, koje su odvajale kisik i dušik iz Juhe života, te gradivi materijal, umjesto hrane. Tada nije imao rep...ni rogovlje..ni kopita...., fina koža mu je prekrivala tijelo,a oči su mu bile plave, sa bijelim bjeloočnicama. Čak je imao i nešto izraslina na glavi. Tankih, dugih. Kosa, kažu.

Kažu...kada se rode, ljudi su najbliže slici čovjeka.

Visio je mami ispod ruke ..tih prvih tjedan dana, najbliže bradavici dojke, koja je bila ispod prsnog oklopa. Sve dok i njemu nisu narasla kopita. Čim je napustio okrilje mamine ruke, bacili su ga u vreli vulkanski pijesak. Ona fina koža je sagorjela u trenu. Nadomjestila ju je crvena, onda još neoklopljena, membrana. Kasnije se oklop razvijao svakim danom. Nekada je boljelo širenje tog oklopa. Morao se puno kretati. Dali su mu troglavo koplje da ga baca i da se igra s njim. Navršio je treći tjedan života.

Sjeća se tih stvari, ali se ne sjeća kada je počeo mrziti. Čudno je to.

Kažu... ljudi se ne rađaju sa mržnjom.

Dočepao se ruba prijevoja. Ovdje su vreli vjetrovi tukli nemilice sa svih strana. Grotlo s druge strane prijevoja je bilo ispunjeno tekućom lavom. Hodao je po tvrdom rubu prijevoja odoljevajućim iskrićavim udarima vreline i vjetra Juhe života. Dugačkim je repom lovio balans među udarima. Šiljata je kugla na vrhu repa, ovisno o potrebi, mogla puno pomoći u ovakvim uvjetima. Promjeniti balans ravnoteže,zakačiti se o neku vrelu stijenu. Vještina se stjecala od kada je narastao rep.

Veliki Šiljak je bio čas blizu, čas daleko. Ovisno o izboju lave koja ga je osvjetlila ili neke od miliona munja. Zvukovi su bili duboki. Grmljavina je bila sastavni dio života. Od početka, pa..nekima i do kraja. Nekima... sretnima... ili .. Ne zna. Više ne zna.

Kažu... ljudi imaju prokletstvo i blagoslov u jednoj stvari...zaboravu.

Zaboravio je on štošta. Više je zaboravio nego se sjeća. 23 godine. Još nije napunio. Evo, sa osvitom zore, sa dolaskom jutra. Duboka starost. 23 puta po 2378dana i 16 sati koliko traje godina na ovom svijetu. Na ovom nemogućem svijetu na kojem su davno, davno bili bačeni kao otpadnici. Trinaest brodova. Velikih, generacijskih brodova je krenulo na put. Generacije su se mijenjale na tom putu. Stvari su se mijenjale tijekom puta. Završilo je sa borbama na svakom brodu, najjači su preuzeli i ostale brodove. Dvanaest. Njih su, trinaeste, skrenuli s rute i uputili ih na prvi planet. Ovaj planet. Pakao.

Kažu, najjači opstaju.

Ne zna kada je to bilo. Ovdje se povijest ne piše. Nema na čemu ostati zapis. Ovdje se Sjećanja prenose genetski. Kako vrijeme ide, sve se manje prenese, sve se više priča. Kažu. Kažu ljudi svašta. Nekad se skupljaju na Dan Pada, pa tiho grme. Pjevaju. Pričaju. Prenose nešto nepreneseno genetski. Svašta kažu.

Svašta.

Pričali su o svijetlim svjetovima. Plavom nebu. Vodi. Zelenom drveću. Pričali su o ljubavi!

On je nije upoznao. Ljubav.

Kažu, kada upoznaš ljubav, postaješ mek.

Ne valja to. Ne možeš mek odoljevati ovim vrelim vjetrovima. Ne možeš mek kopita zarivati u vrelu stijenu. Ne možeš odoljeti špricanju lave, ako si mek.

Tako su mu rekli.

Prošao je prijevoj i bijesne vrele vjetrove. Prešao je na središnji dio ispod Velikog Šiljka. Okolo su bila posijana grotla sa stambenim naseljima ili ispunjene tekućom lavom. Nije vido daleko. Vidio je u sjećanjima. Sjećanjima drugih koji su vidjeli druge dijelove. Ovdje su vjetrovi bili žešći. Oko rogova mu se stvarao zvuk. Prenosio ga je na cijelo tijelo. Vibracija ga je osvježavala. Još neko vrijeme i zvuk će postajati jači. Nakon još nešto vremena i osvojene visine, vjetrovi će biti još žešći. Kažu... rogovi svijetle na tim visinama.

Rogovi su izrasli nakon prve inicijacije.

Motor generacijskog broda, davno rastopljenog u vrelini planete, prilikom pokušaja paljenja, još na Početku, stvorio je Portal. Nitko ne zna zašto i kako. Samo su izabrani mogli proći kroz portal, a najjači su se vraćali. Izabrani su bili najsposobniji među ljudima. Okretni i spretni. Pametni i mudri. Puni mržnje i gnjeva.

Mržnja.

Kao motiv.

Jedino su tako mogli preživjeti na ovoj paklenoj planeti. Morali su mrziti, kako bi preživjeli. Lud je bio kad su rogovi počeli rasti. Nesnosna bol je bila jača od prisebnosti. Rekli su mu da mora mržnjom slijediti bol. Slijedio ju je.

Rekli su mu da mržnjom mora proći inicijaciju. Prošao je kroz Portal, kao inicijacija. Ubijao je s druge strane, lud od mržnje. Ubijao je sve. Nije poznavao stvorenja koja je pronašao s druge strane. Samo je ubijao. Bol je bila nesnosna, mržnja je bila veća. Krv Mekanih, kako ih je sam nazvao, pekla ga je na crvenoj membrani. Padali su presječeni kopljem ili nabodeni na njega. Repom ih je mlavio kao i one zelene šiljate stvari na prelijepim prostranstvima. Osjetio je i vodu. Ubijao je i u njoj. Voda ga je usrećivala. Toliko je pekla da je nadjačala bol od rogova, a time je i mržnja još više rasla. Ubijao je još više.

Vratio se.

Unatoč bolovima i mržnji, uspio je naći put do portala u zadano vrijeme. Znak da može kontrolirati bol. Kontrolirati mržnju.

Rogovi su titrali pod snagom vjetrova. Ovdje nisu bili toliko vreli. Stijene pod kopitima su bile čvrste i postojanje. Komadi stijena su se odvajali pod prstima dok su šiljati i debeli nokti strugali po njima, a ne se ukopavali kao dolje u mekoj stijeni. Tamni su oblaci para i paljevine postajali rijedji.

Primjetio je sjaj na tim tamnim maglama oblaka. Njegovi rogovi su stvarali vibraciju, a vibracija je stvorila sjaj..svjetlost.

Nekoliko puta je prolazio kroz portal. Nitko nije toliko puta prošao kroz portal i vratio se, kao on. Ubijao je i ubijao. Unatoč mržnji, zavolio je ubijanje. Bilo je nešto prelijepo u tom lišavanju života jedinki koje su slabije od njega. Na početku. Kasnije mu je trebalo nešto izazovnije. Veći broj slabijih stvorenja ili neko veliko, snažno stvorenje koje ga je natjeralo u nešto posebno. Kažu da je to strah. Delirij straha i mržnje davao mu je posebno ushićenje.

Kako su rogovi prestali boljeti, mržnja mu se gasila. Strah je jačao. Strah bez mržnje nije imao istu snagu. Mržnja bez straha nije imala smisla. Trebao mu je novi motiv.

Kažu, ljubav je jača od mržnje.

Ali, ljubav te pravi mekim. Morao je i to probati. Nije znao voljeti. Jednom, zadnji puta kada je prošao kroz portal, probao je iskusiti ljubav.

Nije ubijao, proučavao je neka mala stvorenja kako se ponašaju. Kako se pare. Nije tu bilo ljubavi, bila je mehanika. Tražio je po tom svijetu ljubav. Proučavao. Nije je našao u primjeru. No, primjetio je da je bez ubijanja bilo zanimljivo. Zavolio je ta mala stvorenja i njihove navike. Prvi puta je primjetio raslinje. Bilo je živo. U određeno doba je bacalo svoje dijelove da se njima hrani kasnije. Istim tim dijelovima se hranilo brdo drugih jedinki, malih i velikih. Proučavao je živote svih tih jedinki. Shvatio je da su svi međusobno povezani. Jedni umiru da bi drugi živjeli.

Vratio se zbunjen. Nije bio mekši, jednako je gazio stjenama, i jednako je lava po njemu pljuštala, kao i prije, ali on nije bio isti. Nije više mrzio.

Pokušao je otpjevati svoja saznanja na skupovima za Dan Pada. Nekima je bilo zanimljivo. Većina mu se smijala.

Nisu mu više dopustili da koristi portal. Rekli su mu da se ne bi više vratio. Bio je zbunjen.

Sve je više koristio ruke u penjanju. Rogovi su brujali i svjetlili. Kopita su utrnula. Nisu boljela, samo utrnula, kao da više nisu tu. Ostalo je još malo vremena do zore. Do jutra, a po jutru se dan poznaje. Kažu.

Teški su ga dani spopali. U beskrajnim je razmišljanjima uvidio koliko je toga potrebito da se život održi. Koliko kompromisa i sitnih napredaka je potrebno da se ustali jedan mehanički sistem za parenje. Za međusobno uvažavanje, pomaganje. Počeo je kopati po Sjećanjima. Tamo je nalazio tone informacija koje su objašnjavale načine, fizikalne, kamijske procese. Suočio se zakonima koje su postavile same stanice kada su se prvi puta povezale za neku sposobnost koja im je pomogla preživjeti. Uvidio je koliko je griješio ubijanjem. Koliko je griješio mržnjom.

Kažu.... grijeh nije Grijeh, ako za njega ne znaš.

Ali, pokajanje ..za njega moraš znati, kada spoznaš Grijeh. Pokajanje...ona štanga balansa između Grijeha i Oprosta...koja se deblja na onom kraju koji je težinom lakši. Što je više shvaćao, to je sve bilo teže. Kao što je nekad mrzio, sada se toliko kajao. Bez motiva, bez kazne. Bez olakšanja.

Rep koji ga je cijelo vrijeme penjaja pomagao, kotvio se u rupama, potiskivao ga, održavao ravnotežu...sada je visio ispod njega. Nije više imao osjećaj da postoji. Rogovi su dosegli neku čudnu frekvenciju i tupa ga je bol prožimala kroz glavu. Čudna je boja tmastih i tamnih oblaka-magle zavladala oko njega. Iz Sjećanja je mogao prizvati isto, ali ga je svejedno dojmila promjena. Škrge su hvatale sve manje hranjivih tvari, a sve više kisika. Možda odatle dodatna zbunjenost. Vidljivost se povećavala.

Kažu...što više vidiš, to više znaš.

Vidjeti i ""vidjeti"" se razlikuje, shvatio je to u svojim razmišljanjima. Nekad je vidio život i ljubav, ali su to bili ciljevi za ubijanje. Kada ih je preko Sjećanja vratio i usporedio sa drugim Sjećanjima, došao je do saznanja, došao je do stvarnog viđenja. Teških, zbog svojih grijehova, fantastičnih zbog samih sebe.

Rep je otpao dva dohvata prije vrha. Rogovi su ispustili posljednji vibracijski ton, pa se svjetlo ugasilo, a oni, jedan po jedan ..otpali. Škrge su radile sa desetinom kapaciteta, a osjećao se jačim no ikada. Mali podest, na samom dnu Velikog Šiljka, dao mu je dovoljno prostora da se, pridržavajući se rukom za samu stjenu Velikog Šiljka, osovi i pogledom dohvati iznad tmastih oblaka.

Na obzorju je žarilo preko mrke magle. Ispod su se gužvale munje i ispljuvci lave. I drugi rog je kloparajući otpao.

Uskoro mu je bilo hladno po nogama. Pogledao je dolje i primjetio da nema kopita...

Kako je jutro napredovalo, tako je žarenje na istoku bilo sve žešče. Uskoro je Esaura, zvijezda ovog sistema, ispala iznad eksplodirajučeg obzorja i obasjala njegovo od oklopa oljušteno tijelo.

Kažu...odlaziš gol kako si i došao.

Iako je jutro doživio na stotinama planeta, prosvjetljenje koje je doživio ovog trena fizički, bilo je nešto što se moglo usporediti s onim Prosvjetljenjem koje doživljavao iznutra.

Kažu...Nekad su ljudi imali dušu.

Uredi zapis

02.10.2022. u 13:33   |   Komentari: 24   |   Dodaj komentar