i tak

Trava se ljuljala na blagom povjetarcu stotinama metara ispred njega. Kasnojesenje sunce je milovalo livade puštajuči duge sjene da odaju pojedinu usamljenu stabljiku mladog drveta ili neke suhe visoke trave šaša koji se ustremio iznad neke lokve. Zujanje kukaca u nekim od posljednjih preleta prije mrazeva je, uz cvrkutanje ptica, vladalo prostorom. Livade su se prostirale uz nasip kilometrima. Nasip od kojih 15tak metara visine, dominirao je obzorom. Iza nasipa su nove livade sve do rijeke koja ih ponekad plavi. Nasip čuva da plavna rijeka ne prokulja na plodna polja i šume. No, svejedno, ova je livada puna lokvi od podzemnih voda koje se na svoj, vodeni, način probiju svojim tokovima ispod površine tla. Ispod nasipa.

Do maloprije, ta je idila bila poremečana zveketom opreme i šumovima trljanja uniformi o grane i grančice visokog žbunja mlade šume koja je izrastala unaokolo nesanirana od strane seljana. Ta, rat je, ne može se samo tako. Pokoja prigušena psovka ili ugušen jauk. Težak teren za borbene jedinice koje se pripremaju za napad, a moraju ostati neprimjećene. Vojnici su na desetak metara od ruba šume, u poluklečećem stavu i pod punom opremom, šutke promatrali prostor ispred sebe, tražeći nepravilnosti i pravilnosti koje im prijete. Dominantni nasip na obzoru bio je miran, prazan. Nakupine vreća sa riječnim pijeskom, koji je izvrstan za građevinske radove, a i kao dodatno ojačanje nasipa, ovjenčavale su sam rub nasipa. Nije taj vijenac bio visok, ali su vojnici znali da te vreće skrivaju razno naoružanje i vojnike koji im brane prolaz.

Dahtao je od napora koji je uložio da se probije do ovdje. Koža ispod šljema je uzavrela i znoj se slijevao kao da je neka mini fontana ispod šljema. Znoj se lijepio na unutrašnji dio uniforme i spuštao se, jednim od puteva, između lopatica, pa slijedeći put kičme, do stražnjice i dalje u gaće, nogavice. Bio je sav mokar, a rijeku još nisu dosegli.

Krckanje grana i grančica iza njega nije remetilo mir iako su teške šine polagane kako bi se na specijalnim kolicima mogla tiho i brzo dogurati municija i teže naoružanje što bliže položaju. Struganje pila, šum granja odnošenog da rasčisti prostor utapalo se u sveopćem cvrkutanju zujanju.

Nije se osvrtao. Hvatao je dah. Sporim je manevrima provjeravao opremu, očima tražeći pokrete na nasipu, koje nije uočio. Ostali vojnici su radili isto. Neki su polijegali iscrpljeni. Neki su već odradili sve potrebito i bili spremni, stežući zube jednakom snagom kako su stezali svoje automatske puške.

Uskoro je i on bio spreman. Ruke su mu se tresle. Nije to bilo od straha. Mješavina adrenalina, napora...i straha. Poznavao je taj osječaj i sada je imao vremena da ga pusti da odradi svoje. Mislima je provjeravao sve što treba odraditi, po naputcima zapovjednika i trenera koji su ih pripremali za ovaj čin. Nije dozvoljavo strahu da ga preuzme. Kao i prije, nije dozvoljavao da mu uspomene navru i kvare realnost. Hrvao se sa umorom i strahom. Znao je da svi oko njega vode istu borbu sa sobom...u tišini.

Naredba je šaptom iz pozadine stizala kao veo preko šumice. Crte lica na vojnicima oko njega su se ukočile. Pogledima su tražili razumijevanje ostalih. Kolica su dovozila municiju za prethodno dovežen teški mitraljez. Kliktanje i zveket zatvarača označavao je spremnost oružja, dok je punioc navlačio vreće sa pijeskom i prazne kutije od municije kao dodatnu zaštitu gnijezda. Još se duž šume začuo sličan zveket i ostali su završavali svoj posao. Znao je da to oružje i njemu može, s leđa, odnijeti život, pa je okrenu glavu da provjeri poziciju mitraljeza kako bi mogao izbjeći putanju njegovog pucanja dok juri preko livade. Naravno, taj će mitraljez pucati tek kad oni odmaknu, a i nasip je dovoljno visok, no sigurnije je biti van linije vatre.

Namjerno je pustio te misli da mu otmu pažnju. Tako je ostao u nekakvom fokusu. Ukoliko pusti misli da se predaju strahu, posljedicama, razlozima, mogućnostima i svemu onom što mu oduzima fokus, vjerojatno će se zbuniti i poginuti. A, poginuti znači ne vratiti se kući.

Veo šapčuće zapovjedi je ponovno prekrio položaje i uskoro su se mogle čuti eksplozije i tutnjava desetak kilometara dalje uzvodno, gdje je započela diverzija kako bi skrenula pažnju sa njihovog položaja.. Desetak sekundi kasnije, na nasipu su se pokazivale siluete vojnika koji su promolili glave u smjeru eksplozija. Bilo ih je mnogo. Vjerojatno nekoliko puta više ih je još iza vijenca vreća. Iako oni nisu otkriveni, znali su da su sada neprijatelji na većem oprezu.

Tutnjava se pojačala, eksplozije su postale vidljive u obliku dima koji je crnio nebo. Oko njih je sve utihnulo. Nije više bilo ni ptica, ni kukaca. Samo se trava i lišće grmlja blago njihalo na udarima eksplozija. Nervoza je rasla. Lupanje srca i novi potoci znoja po kičmi. Nervozni, hladni. Kao da su tuđi.

Novi veo zapovjedi i ubrzo su eksplozije grmile s one strane nasipa. Minobacačka vatra sa položaja gdje je diverzija krenula, tukla je svuda duž i niz nasip. Oni se još uvijek ne kreću, tišina oko njih je bila teška, nervozna. Kao gusta magla opipljiva. Početna je salva unijela nered na nasip, a onda je krenulo sporadično pucanje kako bi otimalo pažnju prema centru diverzije. Pozicije meta su određene po dojavljivačima, pa su slijedeće salve padale u neravnomjernim odmacima.

Svi su napeto čekali novi veo zapovjedi. Vrijeme, normalno u descima minuta se proteglo u vječnost. Svaka sekunda se vukla kao cijeli život. Bilo je vojnika koji su popustili i počeli se ponašati nesuvislo, no kolege kraj takvog su ga brzo vratile nazad. Strogim, ali tihim naredbama, pa čak i udarcima.

Još jedan veo zapovjedi je krenuo ostavljajući grobnu tišinu za sobom....

A onda je počela kanonada eksplozija sa obje strane nasipa, kao znak za pokret. Minobacači s tukli neprekidno nekoliko minuta dok se vojska pridigla iz klečećeg položaja i krenula u napad. Nasip se nije vidio od dima i eksplozija.

Pokušao je potrčati, ali su ga noge izdale. Drhtaji od adrenalina su bili prejaki da bi ih mogao neobaziranjem obuzdati. Klečeći je položaj prije toga odmogao krajnjem stanju. Nije bio jedini, primjetio je niz takvih vojnika, kao on, kako se bore sa opremom i utrnulim nogama. No, nevolja nije dugo potrajala pa je ubrzo bezglasno jurio preko, dimom ovijene livade.

Noge su tonule u, pod velom dima i travom prekrivene, jame. Svaki je pokret bio neizvjesnost. Kaciga, utegnuta trakom i kopčom, lupala je zadnjim bridom po vratu neugodnim i bolnim ritmom, praveći mu bolnu ojedinu. Oprema se otimala na leđima iako je bila čvrsto pričvršćena. Šatorska krila uvezana na dnu ranca, lupala su ga po zadnjici i butinama straga, tako da mu je svaki pokret u trku bio sputan nečim od opreme. Dahtao je i znojio se. U ušima mu je bubnjalo glasnije nego zveket opreme i oružja svuda oko njega. Šum vjetra pod kacigom je sve zvukove pojačavao tako da je svoje disanje slušao kao glavni zvuk, a ostalo je bilo kaos zvukova. Jedna granata je pala predaleko od nasipa i preblizu njima. Dvojica nesretnih vojnika iz prvog reda, vinula su se u zrak sa samrtnih hropcem na usnama prateći smjer eksplozije. Zemlja i krv se raspršiše oko njih. Zaobišao ih je dok se iz njihovih trupala dimilo od vreline čelika zabodenog u tjelesa i nastavio dalje dok mu je jeza plazila po kostima zajedno sa znojem po koži. Blato izbačeno od eksplozije špricalo je po njemu šokirajući ga dodatno kao hladni ili vreli tuš. Lice mu je gorjelo ispod komadića blata. Znoj pomješan sa blatom mu se slijevao u oči. Trčao je napola slijep. Buka od eksplozija i vriskovi sa nasipa su bili sve bliži. Strah i panika su mu lupali u sljepoočnicama prijeteči da će ga skroz obuzeti. Trčao je ... trčao..trčao.

Vojnik ispred njega se zaustavio u trku, a kroz rupu koja mu se otvorila na leđima iznad ranca, mogao je vidjeti početak nasipa sve dok krv nije navrla u prazan prostor smrtne rane. U slijedećem trenu je bio poklopljen tijelom nesretnog vojnika iako ga je pokušao izbjeći saginjanjem i isturanjem lijevog ramena. Istovremeno je postao svjestan pucanja teškog mitraljeza iznad njih na nasipu. Pao je na trbuh sa licem u blatu, a mrtvi ga je vojnik stiskao težinom svog tijela tako da nije mogao podignuti glavu. Osjećao je kako mu se ranac raspada pod mecima, no nije bio pogođen. Par trenutaka se nije micao, kako bi nagnao onog što puca da je mrtav. Oslobodio je zatvarač na kacigi i isplivao van ispod mrtvog sudruga. Očistio je blato sa lica i očiju jednim pokretom ruke, ostavljajući muljav trag preko kože, a onda se oslobodio i ranca s opremom. Puška je bila utopljena u blato i travu. Podigavši je razgledavao je uokolo da snimi situaciju.

Teški je dim prekrivao livade i vrh nasipa. Granate su pljuštale po drugoj strani nasipa. Njegovi sudruzi su još pristizali do dna nasipa, dok su teški mitraljezi njihove vojske otklanjali preostale branitelje nasipa. Onaj isti mitraljez iznad njega na nasipu je i dalje pucao. Svaki je metak radio kovitlace u dimu. Ulovio se za pojas i napipao granatu. Slijedeći je tren ista letjela u smjeru izvora kovitlaca sa nadom i strahom da nije pogodio visinu, te da se granata neće vratiti kao bumerang nazad.

Bio je uspješan, eksplozija je liznula kroz gusti dim i nakratko ga otpuhala, pa se vidio vrh nasipa i počeo se penjati. Ostali prisutni su ga slijedili s tihim odobravanjem. Jedan od njih je ispalio raketu u znak da su se domogli nasipa i da prestane kanonada minobacača i vatra iz teškog naoružanja sa ruba šume.

Neko su vrijeme pričekali da padnu preostale minobacačke granate i prestane sasvim vatra iz mitraljeza, a onda su grunuli na nasip, pucajući po svemu ispred sebe što se miče. Bilo je malo takvih meta. Pred njima se otvarao izrovani nasip u širini nekoliko desetaka metara i hrpe smeća, tjelesa, opreme, izrovane zemlje i blata po teškim velom dima. Trčali su prema unutarnjem rubu nasipa, te se tamo utaborili dok se na nasipu ne skupi ostatak vojske.

Stotinjak metara između njih i rijeke je bilo tlo izrovano granatama. Unutarnja padina nasipa je bila prekrivena tjelesima mrtvih vojnika neprijateljske strane. Dva mitraljeska gnijezda koja su čuvala pontonski most, a čije je zauzimanje bio cilj napada, bila su uništena minobacačkim pogodcima. S druge strane rijeke su udarale eksplozije stalne minobacačke podrške. Most je bio postavljen između betonskih stupova nosača prije srušenog mosta i bio je vitalan za opskrbu trupa sa obje zaraćene strane. Sad se njegov uzvodni bok pretrpavao leševima koji su doplovili rijekom.

Nakon procjene da su svi preostali i preživjeli vojnici stigli, izrečena je zapovijed za prelazak do mosta i njegovo osiguravanje. Uspio je dobaviti drugu opremu pokupljenu od jednog od mrtvih sudruga i prebacivši je na ledja, korakom zabrzao u smjeru kretanja jedinice.

Nakon pređenih pola puta do pontonskog mosta, počela je kanonada minobacača sa neprijateljske strane. Još prije početka napada su se pribojavali istog. Nije bilo vremena za odustajanje. Vika zapovjednika koji je dojavljivao položaj neprijateljskih minobacača je naprasno prestala u eksploziji koja je raznjela i njega i radiovezistu koji je nosio aparat. Još uvijek u pokretu gledajući u taj nesretni događaj, bio je odbačen u jednu od jaruga prijašnjih eksplozija. Prekriven blatom i ostacima tijela svojih sudruga i neprijateljkih vojnika. U glavi mu je zujalo, dok je sva ostala buka eksplozija bila kao na TVu u drugoj sobi. Hladnoća razrovane zemlje i blata je bila u oštroj suprotnosti sa njegovim zagrijanim tijelom i kao da je pekla na otvorenoj koži. Pokreti koje je namjeravao napraviti su bili kao u usporenom filmu i nedovršeni zbog istog, nemoguće teški.

U jednom je trenu, čisteći lice od blata, znoja i krvi, podigao pogled i na trenutak mu se učinilo da vidi bijelog goluba na jednom od stupova prijašnjeg mosta koji je stršao iznad vode par desetaka metara. Golub je kružio oko tog krnjavog stupa i sletio na vrh kao da se ništa od ove bijesne muke ne događa.

Na trenutak se zamislio i znano mu je da je bijeli golub znak mira, pa možda..možda..

Tiha jeza ga je obišla kad se u istim mislima našao pred pojmom bijele golubice i čiste duše koja odlazi.

Koprcao se u jaruzi neko vrijeme hvatajući misli, krpajući prisebnost i gurajući strah i emocije na stranu. Iskobeljao se mokar i blatan i nastavio put mosta. Granate su sad rijetko padale i zujanje u glavi je jenjavalo. Ponekad je kroz dim mogao vidjeti koliko mu je još preostalo do mosta,a onda je naglo shvatio da je sam i da nema nikoga od njegovih. Zalegao je u jednu vrelu jamu čekajući da se dim raziđe kako bi vidio uokolo. Sa razmjerne udaljenosti je čuo pucnjeve iz pušaka, ali nije uspio vidjeti tko puca. Trenuci su se razvlačili,a njegovo se bolno tijelo hladilo. Bolovi su se počeli javljati. Isprva udaljeni, a onda sasvim stvarni i jako bolni. Pregledao je po sebi uvidio da je sav u blatu i krvi, no nije vidio neke rane na sebi.

U razorenom mitraljeskom gnijezdu kraj mosta je prepoznao jednog od vojnika iz njegove jedinice i odmah zatim je po mostu vidio pužuće vojnike. Istrčao je iz grabe i jurnuo prema mostu. Sručio se ponovno na vreće kraj onog vojnika kojeg je prepoznao. Pogledao ga je upitno, a ovaj je rezignirano mahnuo glavom prema mostu i spustio pogled dolje na podvezanu nogu kojoj je nedostajalo stopalo. Trenutak kasnije je pucao prema sličnom gnijezdu sa druge strane rijeke.

Tapnuo ga je po ramenu u znak pozdrava i jurnuo po mostu skidajući ranac sa opremom sa sebe, znajući da, ukoliko to ne učini i upadne u rijeku, nema mu spasa.

Meci su zujali oko njega, odbijali se od pontona ili bućkali u rijeku s obje strane. Bacio se uz desnu stranu mosta tako da su ga nakupljeni leševi pokrivali, ali mu je zato lijeva strana bila otvorena. Jedan od vojnika koji su bili naprijed, uspio se domoći srednjeg stupa po sredini i tamo je bacio dimnu bombu koja je pokrivala dio mosta, pa su svi zabrzali prema tom dijelu i hrpimice se bacali po stranama. Neki su uspjeli, mnogi su bili pokošeni mecima.

Propuzao je zamagljeni dio i nastavio polako puzati dalje preko mosta. Bilo je to sporo i mukotrpno putovanje. Meci su zujali, voda je špricala. Soptao je i dahtao. Leševi su smrdjeli na centimetar od njega. Bilo ih je enormno puno. Nije mogao razabrati uniforme, a nije mu bilo ni bitno. Nakon nekog vremena, dokopao se trećeg stupa, onog visokog na kojem je vidio bijelog goluba.

Posegnuo je za pojas i napipao dimnu bombu. Odvojio je zaštitni zatvarač i izvukao iglu, te je hitnuo na sredinu mosta nekih dvadesetak metara prema obali sa neprijateljem. Bomba se zakotrljala i uglavila u neku rupu na mostu cijelo vrijeme ispuštajući dim. Ovog puta je vatra tutnjala preko mosta tako da nitko nije mogao trčati po sredini. Desno je mitraljesko gnijezdo bilo onesposobljeno, pa su iz njega pucali samo puškama, ali je zato lijevo sijalo smrt po mostu. Bez radio veze nisu mogli zatražiti pomoć. Sve je ovisilo o njima...i sreći. Puzao je centimetar po centimetar sa još jednom kacigom gurnutom ispred sebe kao da bi ga ona mogla zaštiti.

Onda je iz dima izašao jedan vojnik suprotne strane i pucao po svemu što se miče. Iza njega još jedan..i još..i još..krenuli su u proboj. Ukoliko se pomakne, mrtav je, ukoliko se ne pomakne zarobit će ga i zaklati ko psa.

Uvukao se među smrdljive leševe i čekao da mu prvi dođe pred nišan. Prvog je propustio, ali je isti bio odmah skinut rafalom s druge strane mosta daleko od njega. Ubrzo je shvatio da se odmaknuo predaleko od svojih. Prvo mu je na pamet pala bomba, ali kad se mašio za pojas, uvidio je da mu nije preostala ni jedna bomba. Ispale su tokom puta.Nije mogao pobjeći nazad. Čekao je.

Prošla su još dvojica i taman kada je mislio povući obarač, pojavi se cipela na dva metra od njega, a odmah potom i cijev uperena u njega. Zapucao je bez nišanjenja, iz straha. Vojnik ga u prvom mahu nije vidio i bio je na trenutak preplašen pucnjevima iz blizine, ali je isto zapucao prema njemu.

Nije ga pogodio i morao se nekako zakloniti jer će već u slijedećem trenutku ostali neprijatelji na mostu zapucati na njega. Zaklona nije bilo i nekako je skočio prema tom vojniku koji je još uvijek pucao prema njemu. Osjetio je ubode po tijelu i nogama. Bili su bolni, no ne smrtonosni. Uspio je rukama uhvatiti vojnikove ruke i skrenuti pušku prema neprijatelju. Neki od njih su odmah popadali pokošeni metcima, dok su se drugi bacili potrbuške po mostu.

Obojica padoše u nakupinu leševa i tamo se nastavili bacakati i boriti. Znao je da mu nema spasa i da se neće živ izvući iz ove gungule. Lijevicom je čvrsto odgurivao ruku sa puškom od sebe, a desnom se uhvatio neprijatelju za opasač. Cimnuo ga je prema sebi, ali je ovaj odbacio pušku i izvukao oveći nož. Neprijateljski vojnici nisu pucali po njima, nisu uopće pucali, već su sa strahom jednakim njegovom gledali što se dešava.

Lijevom je rukom uspio izbjeći udarac nožem, a onda desnom napipao bombu na opasaču. Slijedeći mu je udarac nožem probio lijevu ruku. Bol je bio zaslijepljujući i vrištao je dok je trgnuo bombu i bacio je među ležeće vojnike. Nož je ostao zaglavljen između kostiju podlaktice, a neprijateljski ga je vojnik na tren pokušao iščupati. Bol je bila neopisiva, ali je taj tren uspio iskoristiti da se dočepa i druge bombe. Trznuo je i drugu bombu dok je ona prva eksplodirala. Shvatio je da cijelo vrijeme vrišti..i vrišti..i vrišti..

A onda je nestalo svijetla...

Nestalo je i mraka...

Nestalo je i bola..i zvuka..i umora..i hladnoće...

Kao da je vidio svoje ostatke razbacane i pomješane za ostacima neprijateljskog vojnika, ali sa visine od par metara. Onda su i oni počeli blijediti. Kao... postajati prozirni.

Bio je svjestan... ali....

Tražio je natruhe osjećaja svojih dijelova tijela, ali samo prazni odjek, više nepoznati koliko nestvaran. Pokušao je pogledati dolje, tražeći tijelo. Stavljao je ruke, kojih nije bilo, pred oči kojih isto nije bilo. Percepcija mu se mijenjala. Okolina nije bila ni crna, ni bijela, jednostavno je bila. On nije imao tijelo, jednostavno je bio.

Pokušavao je shvatiti što se dešava. Zna da je umro, zna da je poginuo, ali ne zna šta se sada dešava. Strah, koji je poznavao kao osjećaj sada je postao nelagoda, suptilnija od samog straha. Od nekuda je znao da putuje, ali nije imao osjećaj ikakvog kretanja. Nije imao osjećaj prostora, namjere, svrhe. Panika je veliki deminutiv za osjećaj koji ga je prožimao.

Vrijeme je prolazilo..ili ga uopće nije bilo. Pokušao je predočiti sebi stanje u kojem je, svjestan, ali lišen svega ostalog. Znao je tko je, barem je mislio da zna. Vrtio je slike unazad i sve je bilo tu. Djetinjstvo, razne zgode i nezgode. Otvarale su se pred njim i oko njega kao trodimenzionalni ekrani u koje mogao uroniti baš kao da je ovog trena tamo. Osjećao je majčin dodir u zagrljaju, toplinu njene kože i mekoću daha, kao da su ovog trena zajedno. Želio joj je toliko toga reći i krenuo je da kaže, ali nije imao kontrolu nad ničim, samo je mogao promatrati, osjećati kroz uspomene. Osjetio je očevu ohrabrujuću ruku na ramenu kada je prvi puta sjeo na bicikl. Nesigurnost koju je proizvelo balansiranje na tankim kotačima bicikla. Mogao se vraćati i ponovo osjetiti isto.

A onda, iako ga je bilo strah ući u tu sferu, jer je toliko zatomljavao te osjećaje koji su ga najviše prožimali. Prizvao je Njeno lice kada se prvi puta vratio sa ratišta. Do onda nisu bili par, samo veliki prijatelji koji su uživali u zadirkivanju jedan drugog. Povjeravali se u teškoćma, radili nepodopštine, slavili u svojim veseljima.

Njene oči, prepune iskrica koje su rastvarale stvarnost i pretvarale ih u žudnju, lomeći vremenoprostor čak i sada u ovom eteru od postojanja. Da je imao tijelo, u ovom, zbog ratnog stanja do tada nedopuštenom trenu, srce bi mu lupalo do krajnjih mogućih granica. Ovako je gledao u njene oči iz svojih uspomena. Oči koje su gledale njega, kao kroz njegove oči, gledale su mu u dušu i vapile isto od nje. Sjaj tih očiju, kao zraka čiste energije prožimala ga je i bez tijela. Usne su se punile sa svakim novim trenom, a lice je mijenjalo tonove od zabrinutosti to ekstaze veselja, pa nazad tonući u zabrinutost..očito se borila i sama sa svojim osjećajima koji su hrupili iz nje kao voda iz vrela.

Bila je lijepša od sna. Puna žvota, puna iskrenosti, puna onog predivnog osjećaja kada te netko voli i dozvoljava ti, onako bezrezervno da to i ti vidiš, a opet na takav način da bude dostojanstveno kako i priliči.

A onda dodir... svijetlo je nastalo u tom dodiru... nije više bio mrak u ovom stanju eteričnom.. njezin je dodir zazvao svijetlo. Dodirnula ga je nježno, kao zraka sunca, ali je naboj emocija bio toliki da je točka dodira sijala u njegovoj uspomeni. Onda je povukla ruku, da ga ne bi otjerala, kao da je utvara koju je prizvala svojom ljubavi, a onda ga je dotakla čvršće, žudnije, jer je bio tu, stvaran..i napokon njen.

Emociju su navrle, beztjelesni prostor oko njega se kovitlao u smjenama boja, energiju koju je odašiljao je poprimala materijalne forme. Iako su ostali dijelovi njegovog života bili na dohvat misli, stalno se vraćao na jednu te istu sekvencu..i opet..i opet..i opet...

Kada je bio vojnik, nije se upuštao u takva sanjarenja, bilo ga je strah da ga ne preuzmu, da ga ne skrenu s puta. Vidio je mnoge koji jesu skrenuli, izginuli. No, opet, poginuo je i on, iako se čuvao. Zato si je sada dao oduška za sve ono što do tada nije. Grlio je svoju voljenu, do beskraja..i opet..i opet..i opet. Sakupio je sve svoje uspomene na nju i vrtio ih od početka do kraja, po ponovno, pa ponovno. Njene osmjehe koje osvjetljuju svjetlo, njene ljutnje slađe od šećera, njeni strahovi zbijeni u snazi njegove zaštite, njene dileme poštenja nad poštenjem...njegov osobni anđeo sa krilima od čistog svjetla i ljubavi.

Nije mu bilo bitno koliko vremena prolazi. Nije bilo bitno kamo sada treba ići. Nije bilo bitno da li kasni. Ovdje mu je bilo dobro, ovdje mu je bio život koji je toliko silno želio da ga se odrekao kako bi napravio uvjete koji su im bili potrebni da ga u miru odžive. Nije uspio na onom svijetu živih dolje negdje, neka onda bude za uvijek ovdje..u ovom svijetu... Svijetu čega?

Sekvence su se izmjenjivale. Koliko god dugo trajale, bile su prekratke. Žudio je za njima. Unaprijed je znao svako pitanje, svaki događaj, svaki odgovor, ali ih je vrtio i vrtio i vrtio....

Tražio je još..i još..shvatio je da istovremeno može biti u dvije uspomene, proživljavajući ih istovremeno..može i u tri..i više..u svima odjednom!!!!

Limbo se vrtio unedogled. Energija koju je stvarao je blještala. Onda mu se netko obratio. Nije znao koliko je vremena prošlo, nije znao da to što radi nekome smeta...nije ga bilo ni briga.

Iz prve nije ni primjetio obraćanje. Kada se ponovilo, sve uspomene su trenom nestale, kao da ih je jednim jedinim prekidačem ugasio. Nije znao da li je to on sam učinio, ili mu je to učinio onaj..ili ono što mu se obraća...Bog!??!

Obraćanjem nisu tekle riječi. Riječi su imale materijalnu osnovu, a ovo je bio svijet bez materijalne osnove. Ovdje nije bilo ništa što može proizvesti riječ. Negdje u dubokom dijelu njegovog beztjelesnog uma se pojavilo shvaćanje pojma riječi, njihove moći..a i nemoći.

Ovo obraćanje je bilo u smislu misli. Ne kao tijek misli koji ima neku svrhu potrgae, pretrage, dostignuća. VIše kao gotova misao...najbliže bi bilo reći..pojam. Nastao je kao signal, kao višeznačna riječ ili znak..ili kao znakovi o kojima možeš satima pričati, a jedva se dotaknuti njegovo značenja u kompletu. Bio je kratak, ali je trajao vječnost. Bio je imperativ, bio je molba, bio je vapaj..bio je objašnjenje i razlog i posljedica.

Ostao je zbunjen. Razumio je, ali nije mogao interpretirati. Nije znao odgovoriti.

Onda je došao slijedeći. Jednako kao i prvi...višeznačni.. u stvari..kao da je poslana knjiga u komprimiranom formatu, zajedno sa svim poveznicama za vezanu temu i sva objašnjenja, fusnote, linkovi za dodatna pojašnjenja. Sve u jednom kratkom obraćanju.

Moguće je da je bilo i dugo. On ionako nije imao pojam vremena ovdje.

Bilo mu je jasno što je poručeno. Utvrdio je što se traži od njega, ali neki prkos u njemu nije htio da to učini.

Slijedeći je niz bio kraći nego prijašnji, no opet, u neku drugu dimenziju dublji, širi, sveprisutan. Imperativan u svim smislovima.

Ne možeš postojati, ako se ne podvrgneš. Možeš, ali si prazan, a ti nisi prazan, samo zbunjen. Polako, uzmi vremena..sve ovo što sada radiš, možeš raditi paralelno.

Polako, vrijeme, paralelno, postojanje, prazan..sve neke ljudske..žive riječi..iako više kao pojmovi.

Krenuo je po slijedu....pred njim su se na svim mogućim sferama otvarali svjetovi. Sve ih je poznavao, kao da dolazi kući. Kako je klizao po nizovima obraćanja, tako su mu se sjećanja i znanja vraćala. Spajao se na svoju astralu i tonuo u znanje koje je u stvari uvijek imao, samo mu je nedostupno bilo na Zemlji. Ubrzo je sve imalo smisla. Ubrzo je znao sva znanja. Ponovno je postao On. Sve. Postao je Sve i dio Svega. Ujedinjen i Poseban istovremeno. Nedjeljiv, neumnožen, zbiran i jedinstven. Uvijek je i bio takav, ali nije znao/mogao to dokučiti u onom malom, primitivnom savršenstvu koje se zove tijelo.

Onda su sasvim spontano krenule spoznaje i uspomene iz svih života koje je utjelovio tokom Postojanja. Krenulo je kao bujica. Sve su bile kataloški podijeljene, u nekom vremenskom, ovdje totalno nebitnom, toku. Iskustva su se brojila. Smisao se brojio/uvažavao. Proživljavao ih je sve istovremeno..iako..opet, istovremeno jednako tako gubi smisao u svijetu u kojem vrijeme nema smisao.

Još uvijek je nosio u sebi pojmove "ljudskosti", naime uvijek ih je i imao, ali ovi koje sada upotrebljavao su još uvijek "svježi", pa je evocirano bilo ispunjeno stvarnošću..potpunom i apsolutnom.

Bilo je tu svega. Utjelovljenja muškog, ženskog, životinja, drugih svjetova osim Zemlje, njihovih varijacija na muško/žensko/ono/ovo/dvostruko/višestruko/tjelesno/beztjelesno/energetsk
o/plazmatsko/jednostanično...u
beskraj.

Bio je u neku ruku ponosan na svoja iskustva. Iako, ta iskustva su jednako tako mogla biti i bilo čija, mogao ih je evocirati i doživljavati kao svoja. Jer je On bio Sve i dio Svega. Svi su mogli evocirati i odživjeti njegov upravo odživljeni život u bilo kojem trenu. Svi...koji Svi?

Ne može se to opisati kao kanal za komunikaciju. Kao da svoju misao možete odvojiti fizički od ostalih misli, pa je proučavati tako izdvojenu. Iako bi i to bilo veća mogućnost nego ljudski opisati komunikaciju Svih. Ovdje nema hijerarhije, ovdje su Svi ..Sve. Ovdje nema zadržanih osjećaja, nema skrivenih misli.

Ali..ima Posebnost. Svaki od Svih je istovremeno i poseban. Zato je i potrebna komunikacija. Izdvojena, a opet svakom dostupna. Kao kada u društvu upućujete upit nekom posebno, a svi ostali su slobodni ćuti to pitanje, obratiti pažnju na njega ili ga ignorirati, po volji.. e tako nekako, samo beskrajno suptilnije. ..i beskrajno umnoženo.

Sve je to znao, ali mu je istovremeno bilo novo.

Onda su mu se obratili Svi prijatelji s kojima je utjelovljavao Živote. Kovitlac poruka, suptilnijih od osjećja, sa nabojem nuklearnih reakcija. Ljubav, poštovanje, poštivanje i opet ljubav..orgija na vantjelesni način. Neopisiv ljudskom umu.

Utopio se u svijetu Svih, uživajući u svemu što je nama nezamislivo, a njima ekvivalent guštu i bon vivan životu. Trajalo je to neko vrijeme u bezvremenom.

Onda je stao pred Sud Svih.

Iako je to bilo posve razumljivo i sasvim neopterečujuće. Iako su svi mogli proživjeti njegova iskustva, emocije, saznanja, on je sam, kao Poseban među Svima, morao donijeti sud o svojem zadnjem utjelovljenju. Njegovo je iskustvo bilo svrha utjelovljenja. Sud Svih je na taj način uklanjao devijacije, koje su same po sebi bile i potrebite, opet kako bi se mogle eliminirati/zauzdati. Devijacija je opasna stvar među Svima. Ušulja se kao sjena pojma, a onda dostigne kritičnu masu spoznaje i prihvati se neosuđena u svakom Posebnom umu i Svemu. Iz tog razloga Sud diskutira o svakom utjelovljenju.

Prizvane su neke kritične scene iz utjelovljenja koje je svojim ljudskim i zemaljskim osjetilima zamjetio ili svojim radnjama učinio. Bilo je tu nepravdi koje su, iako već viđene, probile neke norme deja vu, pa postale izvitoperene u više dimenzija. Ta utjelovljenja, koja su uzrokovala te devijacije, su prizvana na Sud radi diskusije.

Iako je njegovo zadnje utjelovljenje bilo burno i prožeto svakakvim događanjima, Sud nije našao devijacije koje su opasne po entitet Svih.

Nastavio je Postojati u bezvremenom svijetu Svih. Sudio na Sudu Svih. Proživljavao živote iz uspomena, svojih i od drugih Posebnih...tisuće ..miljarde..nebrojeno. Ali...

Želio je nazad. Kao Poseban, želio je nazad.

Mogao je bilo kada i u bilo kojem vremenskom periodu proživjeti sa apsolutnom vjerdostojnošću svaki trenutak bilo čijeg utjelovljenja spremljenog u Sjećanjima. Stalno se vraćao na tren Njenog pogleda i dodira. Proživljavao ga uvijek iznova, sladeći se svakom pojedinom tisućinkom tih trenutaka.

Upozoren od strane Svih da to nije zdravo, da je to opaka devijacija. Tražio je ponovno utjelovljenje. No Znanje mu je pokazalo da se i prije sretao sa istom osobom u svojim utjelovljenjima. Ona je isplovila iz mnoštva Sviju i jednako komunicirala sa njim u svezi problema. Usporedili su susrete u svim utjelovljenjima. Nekada su bili u različitim odnosima iako u istim tijelima. Nekada su bili u odnosima Otac/kćer, nekad majka/sin..nekad pas/vlasnik, nekada neprijatelji. Nekada jedan entitet, nekada utopljeni u mnoštvu kao jedan entitet. No u njegovom savršenstvu Posebnosti se ušuljala Želja, devijacija koju je valjalo iskorijeniti. Brisanjem Uspomene na devijaciju.

Odbio je prijedlog.

Upozoren je na opasnost od repetativnog ponavljanja. Zaključio je raspravu sa zaključnim odvajanjem od Svih.

Dugo svijet Svih nije bio toliko uznemiren. Entiteti su bili izbacivani zbog devijacija, mnogi od njih uništeni, mnogi još uvijek postoje kao prijetnja, mnogi apsolvirani u Inim dimenzijama, ali svojevoljno odvjajanje je bila posebna devijacija i još k tome razlog je bila Ljubav/Žudnja/Želja kao razlog devijacije. Nisu se Posebni u svijetu Svih uspjeli uskladiti, shvatiti i ispraviti devijaciju i odobrili su Odvajanje. Pohvalno je bilo što je priznao devijaciju i sam kao Poseban upozorio na nju kako se ne bi umnožila i proširila.

Dozvoljena su mu utjelovljenje po njegovoj procjeni, razvitak entiteta po njegovoj procjeni.

Utihnuli su glasovi svijeta Svih. Ostao je sam sa Uspomenama svojih utjelovljenja i plutao vremenoprostorom vrteći jednu te istu Uspomenu stalno i ponovno. Eonima beskrajno.

Povremeno je sudjelovao u akcijama svijeta Svih kao Saveznik i kao Savjetnik. To mu je postala Svrha. Kada nisu nešto mogli riješiti zvali su njegav Poseban um za savjet. Devijacija je ostala zatočena, ali iskorištavana.

Ponekad se utjelovio u tom svojem posebnom trenutku..silazeći sa vlaka, obamrlih udova od dugotrajnog sjedenja ili stajanja u prenatrpanom vlaku. Taman da se i sam privikne na utjelovljenje i hodao bosonog po zemljanim putevima, kroz polja pšenice, pa do svog seoceta gdje ga dočekaše susjedi na drvenim ogradama i mašu mu uz sreću što se živ vraća sa bojišta. Neki na ganjkovima, neki na poljima, uz stoku ili kola, djeca trče oko njega i mašu ručicama...

A onda, kao đžukac koji se podvitim repom šulja oko gazde, dolazi do njene ograde, a Ona izlazi i gleda ga onim pogledom dok joj lice drhturi i mijenja raspoloženja. Govori dok joj se usne pune sokom životne sreće. Opet uživo vidi te iskre u očima, očitava tu energiju izvučenu iz silnih snova i želja. I napokon taj dodir....

Dodir vrijedan sanjarenja...

Dodir koji ga je pretvorio u Sanjara...

Van svijeta Svih, a opet usko vezan uz njega/njih.

I jedna u muci dodje.. i onda prodje.. i godina i muka.. i sto sranja novih, a stara jos nisu sredjena..

i onda kaj?

odes pisat..drzis nekadasnju svrhu zivota u ruci.....

i pisas...

whiskas rules!!!

Vrata tramvaja su se otvorila uz karakterističan zvuk i buka sa Trga je ušla slobodno u tramvaj zajedno sa prohladnim zrakom, dok su putnici istovremeno izlazili van. Koraknuo je van, udahnuo zrak lutajući pogledom po razdraganim licima prepunog Trga. Muzika je bila glasna, nije razabirao tko je na bini, niti mu je pjesma bila poznata. Sa štandova je dolazio miris fritula i kuhanoga vina sa cimetom i klinčićima. Ljudi su kolali okolo ili samo stajali grijući ruke na plastičnim čašama kuhanog vina iako nije bilo jako hladno. Najtopliji Badnjak odkad pamti...a pamti on tog podosta. Cijeli je trg bio
okićen. Fasade su bile prepune diodica koje su treptale. Stupovi rasvjete pojačani sa ornamentima od dioda i sve je nekako iskričavo blještilo.

Uputio se prema istoku, prema Manduševcu. Ekipa se sastaje kod zadnje lampe. Ne poznaje ekipu uživo. Ljudi su to koje poznaje virtualno. Nikoga još do sada nije vidio uživo. Ne smeta mu. Barem ne više od osjećaja usamljenosti. Od dvije neugode izabrao je manju.

Desetak ljudi se vrzmalo oko zadnje lampe. Neki su sjedili na hladnom mramoru, neki su pričali. Neki su hodali unaokolo, pa se vračali nazad u bazu. Prišao je zamjećen.

"Koji je sad ovaj?" - čuo se neki ženski glas.

"Nemam pojma" - dodao je drugi ženski glas.

Stao je među njih, ozbiljan. Gledao ih je u upitne oči...one koje je mogao dohvatiti pogledom i rekao: "Ja sam Pimpi".

"Ne znam ja toga" - rekao je onaj prvi ženski glas.

"Ni ja" - potvrdio je drugi i njihov razgovor od prije se nastavio.

Stajao je tako jedno vrijeme pod upitnim pogledima, a onda se s leđa čuo ženski glas i pojavila se žena krhke gradje u svojim 50im godinama: "Ja te znam Pimpi, ne sekiraj se, svi su pomalo zbunjeni, jer nitko nikoga ne zna." - uvalila mu plastičnu čašu u ruku i natočila kuhanog vina iz termosice. "Živio ti meni, ja sam Klara sa Hvara" uz široki osmjeh naboranog lica, koje se okrenulo i otišlo nekuda među ljude.

"Ha!, Klara. Hvala ti." - prinjeo je čašu k nosu i omirisao vino. Miris cimeta i klinčića je prikrio kiseliš i on je gucnuo.

Približio se stupu i našao mjesto na hladnom mramoru i sjeo na rub guzice i mramora.

"Znam te i ja" - grubi, birtijaški, muški glas s desne strane. "Kljuka" - i pružena ruka sa prstima umrljanim od nikotina.

"Hej Kljuka, ti si živ. Nisam te dugo čitao." - uzvratio je sa smješkom i čvrstim stiskom ponuđene mu ruke.

"Jesam stari, živ sam još." - Blago tugaljivo je uzvratio i ponudio svoju čašu na kucanje.

"Gdje si, šta si? Promijenio nick?" - pitao je gledajući preko ruba šalice prinešene ustima.

"Ma daa, banali me par puta, pa sam morao" - kroz kašalj je šištao Kljuka.

"Pimpiii!!" - ovacije - "Ipak si došao" - u naručje mu se sručila Koza. Prijateljica sa chata. Krenula su brza pitanja i brzi odgovori, te usputno dobacivanje od strane Kljuke. Ubrzo se pridružilo još ljudi i druženje je poteklo.

Muzičari su se smjenjivali na bini iako društvo nije pratilo njihov repertoar. Čaše su se punile iz termosica, a termosice iz nepoznatog izvora kuhanog vina. Ljudi su kolali oko ekipe virtualaca i cijeli je trg postao nekako topliji. Prisniji. Domaći.

Uhvatio se u nekoliko navarata da pogledava put Praške, kao da nekog očekuje. Nije mu padalo na pamet koga bi to mogao očekivati i to baš iz onog smjera. Svejedno, u jednom je trenutku ispao iz razgovora, pa je iskoristio priliku malo prošetati da pogleda niz Prašku. Uz malo naguravanja, malo čekanja da neko prođe ispred njega, probio se do tramvajske pruge i stao na rub ispod kojeg je bila prostrta pruga.

Pogledao je okićenu Prašku ulicu i Zrinjevac. Iako nije vidio, znao je da je dolje, Glavni kolodvor. Smijuljeći se tek tako, sam sebi, osjetio je kako ga je malo vino prodrmalo.

Pogledao je u tračnice i vidio presijavanje treperenja lampica na njima i bacio još jedan pogled niz Prašku u naumu da se vrati društvu. Treptaj jedne od reklama ga je potsjetio na nešto i trenutak kasnije je prizvao u sjećanje...30tak godina prije..istu tu Prašku i ekipu..danas već na pola pokojnu, koja je žurila put Glavnog kolodvora. Mile, Srki, Kost i njegova malenkost. Snimali su po ukrasima, zaletavali se u tete i cure koje su se cerekale skupa s njima. Obavezno zastali kraj izloga Posrednika na uglu Praške i promotrili šta si sve neće kupiti. Glupirali se preko Zrinjevca i nešto kao pjevali operu u Paviljonu. Razuzdano, ali oprezno, jer milicija baš ne voli neku pretjeranu veselost puka na ovaj dan.

Došli su na Glavni oko 15 do deset. Vlak je treba stići u deset do deset, ali je kasnio par minuta. Vlak?....hmm. Da !

Sjećanje se premjestilo na dva dana ranije kada su Marina i on stajali u hladnoći predbožićnog prosinca, kraj popisa vlakova. 23.12.1986. Marina je bila omotana oko njegove lijeve ruke u jakni od debelog štofa sa "leptir" rukavima i sa prstima u rukavici prebirala po rubu njegovog šala. Ispod kape navučene preko čela, crvenio joj se nos i obrazi dok je pratila njegov prst desne ruke kako prolazi kroz njoj napamet znane, redove Voznog reda vlakova.
Par sati prije toga su u školi, sjedili jedan nasuprot drugome u trećoj klupi do zida, spojeni gornjim dijelom čela i sa rukama u među njenim koljenima, koja su, opet, bila među njegovim koljenima i kovali plan kako će zajedno provesti Božić na Trgu.

"Evo, ovaj stiže u devet i pedeset. Može taj?" - pogledao ju je upitno.

Ona je samo potvrdno šmrcnula izbjegavajući ga pogledati. Pogled joj se gubio na zidovima parne pekare preko puta, a obačići vodene pare su kolutali oko nje.

"Mali, jel stvarno može?" - unio joj se u lice. - "Kaj ti je?"

"Niš, zima mi je i vlak mi uskoro ide." - i dalje je izbjegavala pogled uvalivši se čelom u njegov pregib između ramena i vrata.

Prošetali su još tih par metara do perona sa kojeg kreće njezin vlak i taman kad je trebala pasti pusa za rastanak, uletila susjeda, frendica, tako da su se poljubili samo dodirom prstima u rukavicama. Da ne bi pala bruka da se ljubaka sa dečkima po kolodvoru.

Povratak sjećanja na Badnjak, par dana kasnije. Ekipa se ludira po Glavnom kolodvoru. Miriši kuhano vino iz restorana. Polupijani putnici teturaju u zagrljaju kolegica i kolega. Smijeh i veselje prije povratka kući. Veseli odlaze sa domjenka u firmama, naravno, spontano organiziranih u čast nekog borca koji je radio u firmi. Konobarica u restoranu odbija od sise nekog uzavrelog gosta. Milicajci strogim pogledom skeniraju pred sobom uz povremeno javljanje walkie-talkia.
Mile se penje po odbojnom zidu perona, Kost još uvijek mrmlja o vozaču tramvaja koji im je oteo rakiju kad su mu čestitali Božić. Srki stoji kraj njega i crpi podatke o komadu kojeg čekamo da je prvi prepozna kad siđe sa vlaka.

Devet i pedeset šest, vlak staje na peronu i putnici silaze i penju se gore. Skače očima sa face na facu, ne prepoznaje je u nikome. Srki pogledava prema njemu, a Mile odozgo maše svakom komadu. Kost je nestao u gomili. Deset minuta kasnije, Mile skače sa odbojnog zida i prilazi sa cerekom koji je označavao što ga slijedi ostatak noći.

"Jesam ti rekao, papak, da neće ona doći. Nisi močio i nema zašto doći." - tapšao je Srkija koji ga je prijekorno gledao.

Spustio je ramena, izvukao cigarete i zapalio jednu. Kost se pojavio s komadom. "Dečki, ja neidem doma" i nestao na stepeništu prema pothodniku.
Srki je popustio pred Miletovim zavitlavanjem i kanonada ponižavanja i zafrkancije na tu temu nije prestala do Dubrave, a onda se još više zakuhala kad su se pridružili ostatku ekipa koja ih je čekala u kvartu. Tek su eksplozije petardi u ponoć utišale provokacije i premjestile cijelu priču u čestitke, ljubakanje, šlatarenje i ine, božićnoblagdanske blagodati čestitarenja.

BUUUM, jedan prasak mu je otjerao misli iz prošlosti i vratio ga u sadašnjost. Krenuo je prema ekipi sa praznom plastičnom čašom u ruci i mislima u kojima mu se u magli pojavila slika prvog dana škole poslije Nove Godine u kojoj on ulazi u razred i prolazi kraj nje, koja mu ozarena smješkom prilazi, kao da je nema.

"Dajte mi još ovog otrova, očito djeluje" - kimnuo im je sa smješkom.

"Tooo Pimipiii, pij, pa pišaj" - Kozica je u elementu skočila do njega. Pao je kratki ples, pa smjeh. Pa čavrljanje uz dosjetke i smjeh uz muziku i napjeve koji su se širili iz zvučnika i preljevali preko veselih ljudi topeći se u nihovim ušima i izranjajući ponovno iz njihovih ustiju.

Rijeka ljudi sa trga se kretala prema katedrali, Ostao je, nevjernik, sam kraj zadnje lampe sa plastičnom čašom, i vinom u njoj, u ruci. Na klecavim je nogama podigao pogled prema nebu. Zvono je zvonilo od nekuda, a on je šaptao nekuda, nekome, nekada...

"Budi mi dobra, mali. Čuvaj si muža i malog gazdu. Imali smo sve, nismo imali ništa. Imaš sad sve i čuvaj to. Sretan ti Božić, mali."

Tramvaj se pojavio niodkuda ili je njegovo pijanstvo bilo jače nego što je uopće pojmio. Slijedeća je scena, prisebna, bila da sjedi sam u praznom tramvaju, razvaljen preko stolice u svoj svojoj dužini, pod mrkim pogledom vozača. Ustao je i pogledao van. Sve mu se mutilo i razaznao je okretište u Dubravi. Obećavajući mir. Kao i nekada. Čestitao je mrkom vozaču Božić i izašao van iako je tramvaj vozio dalje, do njegove ulice. Stara su ga vremena držala i odlučio je pješačiti doma. Da sastavi i rastavi sve one zamjerke prošlih Božića i napravi mir u sebi.

Prešao je ulicu i zastao kraj temelja nekadašnje burekdžinice u koju su obavezno svraćali na povratku iz gradskog provoda. Udahnuo je zrak i krenuo prema doma u tihu noć, svetu noć....

Jer..sutra je novi dan, a čuda se događaju svaki dan.......

Sunce je milovalo prosjede obrve i bradu, a malo i lice skriveno iza neurednih dlakavih pokrivala. Sjedio je na klupici koju je sam napravio i gablecovao suhi kruh sa malo vode. Njegov čoškić, kako je govorio, odobrili su mu stanovnici zgrade u kojoj je radio kao domar, uglavnom čistač. Mala podrumska prostorija kraj koje je bila praonica rublja za stanovnike zgrade, bila je njegova spavaonica, njegov restoran finih jela, njegov mir i njegova pokora. Mnogi psi čiji su gazde bili iznad, ili mačke, pa i jedan bijeli tvor i dva bijela miša, našli su hranilište u toj njegovoj sobici, kada ih vlasnici više nisu htjeli držati u svojim prostorijama. Držao je zgradu urednom i svi su bili zadovoljni. Malo novaca koje je dobio zauzvrat i taj velebni smještaj, njemu je bilo dovoljno i nije se bunio.

Žvakao je koricu kruha, ispečenu kod lokalnog pekara, inače domaćeg čovjeka...iz njegove domaje. "Njegove domaje" - jedne prelijepe zemlje koja je silovana i izmučena i iz koje je morao pobjeći. Nije bio kriminalac, nije bio gad, nije bio čovjek niskih pobuda i strasti...ali je baš zbog toga morao otići. Svaki je dan tugovao zbog toga, ali je jedino tako mogao naći neki mir i spokoj. "Balans", kako je govorio..našao je balans. Dovoljno patnje da nastavi dalje, dovoljno mira da može razlučiti i o tome razmišljati.

Ptičice su ga saljetale i odvajao im je mrvice svog kruha i dijelio s njima. U čep boce iz koje je pio vode, nalio je malo vode, ptičicama za okrijepu. Preko zime je bila ista slika. Svaki je dan svojih pola sata gableca prosjedio na toj klupici sa ptičicama oko sebe.

Stanari zgrade su ga voljeli iako nisu imali neko dobro mišljenje o njemu. U razgovoru kratak, pomalo mutav, mislili su da je retardiran, pa ga nisu previše gnjavili. Nisu ni imali zašto. Sve što je dogovorio sa starim vlasnikom zgrade, držao je uredno i kroz sve te godine nitko nije imao prigovora. Stari ga je gazda jako poštivao. Govorio je o njemu u superlativima, no nisu ga mogli razumjeti ...ovi novi stanari. Kako je stari gazda preminuo, superlativi su nestali, a on je i dalje odrađivao svoje i koristio svojih pola sata dnevno za svoju priči sa ptičicama.

Nisu znali, stanovnici zgrade, da su to bili vrlo važni razgovori. Da su te ptičice potaknule mnoge priče i pjesme koje su uredno pohranjivane na serveru jednog portala kojeg u svojoj mladosti pokrenuo. Da su svojom živosti davale i njemu života u kojem je, mirno, živio.

Stara je ruka klonula, korica kruha je ispala. Ptičice su je podizale i donosile u krilo starog čovjeka i očekivale da im on dobaci mrvice. Sjeda je glava bila oborena na stara prsa, a posljednji je dah nestao u kovitlacima ptičjeg prhanja i poletio zajedno sa njima u kovitlace nekog drugog života. Možda boljeg, možda tegobnijeg.

Godinama poslije...

Delegacija lokalne uprave je stigla pred zgradu pred kojom su već bili okupljeni stanari, vidljivo zbunjeni, već prije obavješteni o ovom svečanom događaju. Nakon kratkog govora, u kojem je bilo spominjano ime nekog čovjeka, velikog pisca jedne lijepe zemlje koja je iznjedrila tisuće velikih ljudi. Govorilo se i na jeziku te iste zemlje. Stanari nisu razumjeli, kao ni prije. Prihvatili su sve sa pljeskom.

Pljeskali su i kad je pokušaj postavljenja ploče na ulazu zgradu bio prekinut...kada je unuk starog gazde zahtjevao da se ploča postavi malo onkraj, na sunčanom mjestu, iznad klupice koja je još uvijek tamo stajala, prekrivena izmetom ptičica koje su i dalje dolazile i pričale, ali ih više nitko nije znao slušati. Tamo gdje je njemu kao malom dečkiću znao pričati priče iz ptičjeg svijeta.

Sada stoji tamo, ta ploča. Klupica je istrunula. Ptičice su zaboravile priče, jer ih nisu imale kome pričati. Zaborav je raširio svoje ogromno velo i prekrio sve.

Tu i tamo, nakon par tenutaka čekanja da server učita portal, zasjaje slova na nekom zaslonu. Prelije se ptičji pjev preko redaka kroz rupice u slovima, kroz razmake između riječi, kroz prazan prostor između redaka. I sjaji, sjaji na zadnjim riječima upisanim...

"Još uvijek nas ima!"

Ima tako
Nekih noći
Kada naprosto ne mogu
Ostati sam.

Kad nečeg nema
treba mi netko
Da kako - tako
dočekam dan.

Nečeg...hmm
Nekog.. hmm

Nečeg. ..osjećaja?
Onog nekog smirenog.
Unutarnjeg mira koji obično imam..u svojoj samoći..iako je ne mogu nazvati usamljenosti, ali ..opet... ispada da je. Ponekad.

Nekog...osobe?
Neke moje poznate?
Ne znam. Ne volim se nametati i oduzimati nekome njegov mir, pa da zahtjevam od nekog poznatog da me animira kad sam usamljen. Znam, znam..lažem pomalo. Gnjavim ljude kad mi je tako. Pokušavam biti što manje nametljiv, rijetko uspjevam. Gadim se sam sebi kad sam takav. Ali.. i opraštam si. Nisam ja, ne smatram se, nekom moralnom..ili amoralnom vertikalom, pa da si stavljam neke krute stavove pred sebe. No, ipak, pokušavam se držati nekog, normalnog, protokola ljudskog ponašanja.

Opet..s druge strane, sve, te bliske i meni prijateljske osobe, imaju neko svoje ograničenje ..ili možda moje.. do kojeg dođu i iza tog ograničenja, ja ostajem sam. Imaju svoje svjetove, navike, rutine života, želje, namjere..pobude.
OK, to je..manje-više normalno. Kada čitam ove retke..onak..polunepristrano, ne vidi se u ovim napisanim riječima baš sasvim ono što mislim. Htio sam reći, tj. napisati..sve osobe koje mi nešto znače imaju svoje živote i ponekad mi ne mogu pomoći. Nisu mi dostupne. Nisu u mogućnosti. Nisu pri volji.
I opet, kad to čitam.. to je normalno.

Neke imaginarne osobe?
Hmm..sad..imaginarne..ili je još nisam upoznao. Ono..pa daj više.. ode život..halo!! :)

OK. Sve je to normalno. Sve to prodje. No, ova su vremena nekako sabijena. Osjećam taj ljudski strah jednih od drugih. Nemam stvarno veliku potrebu da je netko uz mene...no..

Ima tako
Nekih noći

Link

Ajmo malo o tom dopisivanju....

En ti jarca kiselog, to ti dodje ko sajam taštine. Ma kakav sajam ,to je ono..gardaland, diznilend taštine.

Ja sam bila ovdje, ondje, govorim četiristopetnjestdvanajst jezika i jaako mi je bitna gramatika u dopisivanju. A ono, ne zna "ćčđš"" upotrebljavati pravilno. Ima plaću kao da je ubila Salmana Rushdia. Uvijek koristim ovaj makeup, onaj parfem...a jeote, ne zna ni vodu za sobom pustiti na zahodu. Nedajbože upotrijebiti četku da si kakače počisti...gaće mijenja ono...jer su ove ljepše...a ne zato što joj se ćuća usaftala na "nemoš sta'at" nivo. Kuha ko Karapanđa u mladim danima...dok je doma jajca pekao..koja je maznuo od susjeda. Skuha tako da ti povrati sve uspomene na sva jela koja si jeo..i spontano ti dođe da ih ocjenjuješ..koje je najlošije bilo...e pa ni to, najgore, nije u konkurenciji s njezinim...svečanim..neznamšta.

Muziku sluša vaku, naku, a SF su joj note i muzički instrumenti. Gitara je ono što nose rokeri oko vrata. Violina je ono što se tip svira sam sebi na uho...a frula je ono prosto. Čudna neka slofca su te note. Slikare poznaje po cijeni, a ne po djelima...kamo li prepoznati stil ili vrijeme u kojem je djelo radjeno... I to slikare za koje nitko nije čuo, osim onih koji kupuju "fine" darove za "fine" ljude za svaku moguću (ne)priliku. Tipovi koji štancaju slike po dnevnim sobama na normu..eto..bratac..25 komada za danas..po 100 jura komad..pljuc.. Mislim..nisam ni ja tu jak, pa me još više zbuni..da je netko još lošiji od mene. Ja bar znam nacrtati zeku...(učio u OŠ..do besvjesti...naravno ..pod nastavom..s isplaženim jezikom i imitiranjem glasa...) .

Ma da ne duljim, mislim da ste ulovili point.

A ekipno..joj ludila...tu na blogu... Jedna baci cvjetak na sličici, druga odmah buket..ko da se udala, treća svoj prozor pun cvijeća, i buba, i pasić!! Četvrta, da ih sve ponizi odma šukne sliku polja lavande iz vrancuske, gdje je eto baš prekjučer bila, a tamo cvjetića..ono..prije dođeš na kraj ljudskoj gluposti nego ih sve pogledom uhvatiš, a kamo li zbrojiš. Najjača je i nepojebiva...(ili nenadjebiva.. nekaj već).

Složne su jedino kad treba nekoga popljuvati...o da. Svu onu svoju umilnost, ljepotu, poznavanje sto milijona građe o svemu i svačemu, pretvore u bodlje, kanđe i otrov. Sikću i palacaju..pretvore se u buzdovan koji se u svojim šiljcima uvija i sikće, gricka i pljuje otrov. Strahota. Nema veze to što rade nema smisla apsolutno, ali kud svi, tud i mali Mujo..pa i Mujagina Fata. Vužgiii.

Pričale bi o ljubavi...romantici.. a dok joj nešto na kavi pričaš, gleda konobara tebi prek ramena. Mali pustijo brčiće i to joj je baš nekak seksi. OK..jebga...našla je samnom pričati o romantici...meni koji je najveći trenutak romantike bio kad sam se ...nakon što smo se ubili s ćevapima da isperemo okus vojničke kuhinje, pa onda s pivom da izžeđimo ćevape..usrao na vrhu Arene u Puli.. a ostatak voda je se još uvijek penjao po vatrogasnim štengama gore... u pola noći..nije bilo šanse da siđem do WCa.. Ali..isplatilo se...ništa ne može zamjeniti osjećaj kad te milenijima star zid štiti od pijanog voda vojnika, dok ti vjetrić miluje guzu i odnosi smrad, a pogled ti puca preko krovova kuća, daleko u odsjaj mjeseca na moru..dok ti sereš...nenadjebivo...A vele da se gladijatori nisu borili u Arenama, već da su to nekakvi rezonantni generatori energije..ljektričke... dobra da me nije oparilo po guzici... jebotee...dvostruki sam sretnik...

Mislim, nisu ni muški bolji. U svakom pogledu, a opet, svojstveno pojedinoj svijesti o muškosti i kako bi ona trebala izgledati...a viđeno u jamerčkim filmovima, rame uz rame su sa opisanim entitetima ovog bloga, sajta..ali ..kad malo lošije razmislim, našeg društva, domestikus supervulgaris, rvackoga. Moj je auto bolji, ima žmigavce. A koristi ih ne. Ili da, upotrijebi lijevi žmigavac kad skreće desno ...i onda se čudi što mu onaj autobus radi na zadnjem sicu...sa svim putnicima...i članovima posade. Ali nee... moj je bolji...upada drugi, moj ima i rikverc svjetlo... Daaa..opet onaj prvi, imao je i moj, ali mi ga je autobus sježio. Ili..imam čamac da se malo odmorim na moretu...odma ovaj skače, sa gliserom preko njega, dok mu treći s jahtom uplovljava u taj mali mir i trubi na sve sirene. Četvrti sa prekooceanskim radi brazdu po kopnu...nemere ga, jebiga, zaustaviti. I tako to, dođe do velikih kurčeva... malo po malo..moj je veći, ne moj je..ali moj tata ima veči od tvog tate, aliiii..moj deda ..eee moj deda je imao veći od tvog tate i tatinog tate zajedno. (Kako je to izmjerio uopće!!??)

I tu ste uhvatili point...ili niste... meni svejedno.

Zašto ne bi pričali o...ne znam...onim dlakama i prašini koja se skupljaju ispod vratiju. Jebemu, kak dođu do tamo? Misim, glupo je ..ali zanimljivo. Glupo je zato što uvijek znam di su, nema onog momenta enigme, "a di su?"..pa ih tražiš, tražiš..i tako danima. A zanimljivo je da su u vi jek tamo.. Mo'š ti čistiti, sjediti pred vratima s usisavčem u ruci po cijeli dan, one će opet biti tamo, ali pod drugim vratima.

Ili..ajmo pričati o nestalim čarapama. Jeote, nema te mešvašine koja nije pojela bar jednu čarapu. Mislim, šta ih to uče kad ih sastavljaju. Ono.. namjerno naprave mešvašinu koja jede čarape. Zajebani su ti inžinjeri.

Ili...ajmo o onim jebenim poklopcima od jebenih kutijica za frizider... 120 tisuca mi ih je po garaži, vikendici, podrumu, kući, susjedima, susjedama, frendovima, frendicama, pa i njihovi kućni ljubimci imaju svaki svojih 120 miliona... ali nema poklopaca. Ljudi!!! to je gomila plastike, pa nemože to samo tako nestati!! Kvantna fizika??.. Aiii fatamorgana...

Ne..ajmo o onom kad si sve u vešmašini zamota u šlifer ..ili plahtu. Mislim..ni sanjao nisam kaj sve stane u jastučnicu, a jastuk jedva...

Ili..kako onaj pauk, Svileni Đuro, nastane?...nemere ga mater roditi kad sam okrečio jebenu kupaonu i sve posprejao sa mravljom želučanom kiselinom (tako piše na deklaraciji)...pazi (ko je jadnim mravima to vadio iz želuca??)... i onda on nastane...sve je hermetički zatvoreno, ali on je tamo. (imaju li mravi želuudac uopće??)..ili one mušice iznad gemišta. Zato ga i moraš eksati...je nek kak.

Ima tu još toga za zapišati, ali ono...ne smijem previše napisati, jer ono.. ekipa na facebooku nema moć čitanja više od devet i pol redova. Toliko im memorijska koncentracija dozvoli. Čak ni vic duži od devet i pol redova ne pali.

A...i sere mi se...

Hjoooj ..Arena u Puli... hjoooj

Izašao je iz pekare i krenuo prema kući. Stare su se noge odbijale podizati, pa ih je vukao po asfaltu. Burek sveti, još vrući, bio je vrijedan duge šetnje do pekare koja ga je godinama nagrađivala vrućim burekom kad god bi mu se prohtjelo. Nebo je još bilo mrko od prošlonoćne kiše, a jučer pokošena trava je umjesto onog mirisa tek pokošene trave, otpuštala vonj truleži. Putić koji je vodio do pružnog prijelaza, asfaltom je potaracan kroz nasip po kojem je nekada išla pruga, a tada je putić bio tunel ispod pruge. Oo, kako je zanimljiv bio taj tunel. Jedini u kraju dječačkog života, miljardama života unazad, jer život nije jedan, život je miljarda miljardi života u jednom. Svaki je trenutak jedan mali život. Ispunjen ili prazan, ovisi o Putniku. Ti se trenuci, opet, dijele na osjećaje, pa na neki proračun ..inteligentni ili samo instiktivni, impresija, ekspresija, iskustvo..i na kraju, uspomena.

Vukući tako svoje teške noge obavijen oblakom mirisnog bureka u magli mirisa trule trave, prolazio je putićem, izbjegavajući, zastajkivanjem, ljude koji su sa tek zaustavljenog vlaka koji se, opet, šepurio na novoj stanici, jurili prema svojim odredištima, a on je tonuo kroz vrijeme u jedan mali tunel. Zapišan, vlažan, pa i pun smeća, iako je bilo ljudi koji su ga čistili. Uvijek je bilo stoke koja je bacala smeće...neki čak i namjerno..da..neki.

Dva treptaja starih očnih kapaka sa sjedim trepavicama, preko mrenom prekrivenih očiju i skočio je u ono vrijeme kad su Robi, Bosna, Metalac, Kuha i on radili "reda", po kvartu. To je bio zamoran posao. Bilo je puno trčanja (bježanja). Bježali su od skoro svega. Pasa koji su ih preskačući ograde ganjali uz lavež koji je lomio zrak zimskih ledenih večeri. Ljudi, koji su, sakriveni u dvorištu, sačekali tu bandu koja radi "reda". Sami od sebe jer su znali da, ako ne bježe, netko će ih vidjeti i prepoznati. Pa će doma dobiti "oj tugo i nevoljo" - kako je Metalac znao govoriti. Zvonili su ljudima na kućna vrata i pobjegli, kucali na prozore, razbacivali smeće u vrećama po ulici, podizali brisače na parkiranim automobilima i razne druge nepodopštine koje su, kako kome, pale na pamet.

Jednom su, potaknuti pričama kako su stariji mangupi prodavali cigle na ulazu u tunel i oni pokušali. Ekipa se vraćala iz škole, a oni su se skupili prije svih i postavili na strateške položaje oko ulaza u tunel od strane željezničke stanice. Klipani, ni u prvi razred nisu krenuli. On je stajao naprijed, sitan i mršav. Iza njega Robi, koji je bio malo višlji, ali isto mršav ko drška od metle. Bosna i Buha su bili iznad ulaza u tunel sa hrpama kamenja kraj njih. Kuha i Metalac svaki na jednoj strani, lijevo i desno, na obroncima skriveni u visokoj travi. Grupa koja je dolazila su bili visoki i jaki, sedmi ili osmi razred. Njih nisu ni pogledali, samo su se muvali i hvatali zjake. Onda je prišla grupa, troje njih, malo mlađi. On je iskoračio hrabro naprijed, uz dogovoreni znak i pokazao polovicu cigle (jer je cijela cigla bila preteška) dječacima koji su ga zbunjeno gledali. Čas njega, čas ciglu. Uvjeren da je nadmoćan, tražio je "pare" za ciglu. U ono doba, vrijedno je napomenuti, nitko od djece nije imao nekih novaca kod sebe. U školi se jelo u školskim blagavaonicama, gris, namazi neki sa čajem, sendviči i koješta slično, a dućani su bili rijetki. Jednostavno, nije se imalo novca i nije bila navada da se kupuje nešto uz put kući iz škole. Tako da je cijeli čin kopiranja starijih mangupa u samom startu bio promašeni slučaj. No, ovdje je slučaj bio taj da su naletjeli na Tonia. Toni nije imao mamu ni tatu. Živio je sa bakom i djedom i još hrpom braće i bratića i sestra i sestrični i pasa i pasića i mačaka i mačića i dvije svinje.... koje su jele ljude koje im je Toni donosio. Bio je miran i šutljiv po naravi. U školi je bio slab i neomiljen, sporog uma. Crna ovca čak i u stadu crnih ovaca. No, bio je i grub i nemilosrdan kad ga je netko izbacio iz njegovog mira ili iz njegovih mora. Uglavnom već u tim godinama je stekao glas. Naravno, ne pjevački za Zbor dječaka iz Beča. Robi je znao za Tonia i nestao iz vidokruga bez riječi čim ga je spazio. Naravno, Bosna, Buha, Kuha i Metalac jednako tako. To je bio njihov kvart i oni su poznavali ljude. On nije bio iz kvarta i nije znao za Tonia.

Kad je ponovio da hoće "pare" za ciglu, u sporom Tonijevom umu došlo je do shvaćanja. Toni nije volio da ga netko podcjenjuje. To je bila najgora stvar koja ga je iritirala i izazivala u njemu bijes koji nije mogao kontrolirati. Kasnije, puno kasnije, u nekom jugoslovenskom zatvoru gdje je služio kaznu za premlaćivanje i pokušaj ubojstva, doktori su mu našli dijagnozu i smirili ga. No, tada, pred ulazom u tunel, još nisu. Tada je bio jako mlad i jako bijesan i jako raspoložen da to i iskaže.

Pljuska, koju je dobio od Tonia, izbacila ga je iz ravnoteže pa ga je teška polovica cigle zanijela i otplutao je, hvatajući ravnotežu kao zvrk koji je udario u neku prepreku, preko tračnica Druge pruge u jednu sasušenu lokvu koja se ustalila između Duple pruge i Druge pruge (Prva pruga je bila ona koja je išla preko tunela). Toni je pogledom pratio njegovo bauljanje sa bijesnom grimasom na licu, pa je zbacio torbu sa ramena i zaletio se divljački na njega koji se zaustavio u blatu lokve još uvijek držeči ciglu. Udarci šakama su pljuštali po njemu kao kiša. Nakon prvog udarca je toliko otupio da ostale nije ni primjetio. Ležao je blatnoj lokvi prekriven blatom i krvlju, dok je Toni navlačio torbu na ramena i nestao u tunelu. Dvojica koja su bila s njim, pobjegli su još kod prve pljuske.

Ležao je neko vrijeme u lokvi. Ljudi su prolazili pokraj njega i zbunjeno gledali okrvavljenog i blatnog dječaka, no nisu prilazili niti ga dirali. Djeca iz škole su se smijala prolazeći kraj njega. Njegova vrla ekipa je virkala iz trave sigurna da je mrtav. Onda mu je prišla jedna gospođa, strogog izgleda. Podigla ga iz blata i osvjestila ga. Nakon par riječi, suvislih od njegove strane, poslala ga je kući.

Dugo se nije družio s tom ekipom. Zamjerio im je što su ga ostavili onako samog i nisu mu pomogli. Nije to bio njegov kvart. Nisu to bili njegovi "ljudi". Upoznao ih je jedno vruće ljeto prije, prilikom kad mu je tata popravio jedan mali bicikl (njegov prvi), a on otišao u "probni krug". Taj "probni krug" je krenuo kao do kraja ulice, pa se proširio na krilima vjetra u ušima i kosi na još jednu ulicu, pa u pravcu tetkine kuće, par kvartova dalje, koja mu je poklonila taj bicikl od njene starije kćeri, njegove sestrične. U stvari je tetak bio taj koji je poklonio bicikl, ali tetka je bila od mame sestra, pa je ona imala veću važnost...nekako. Ionako su trebali svi poći tamo. U ono doba obitelji su se vrlo često posjećivale.

Put je vodio prema pruzi, ali.. pružni je prijelaz bio strašan jer je tamo poginulo puno ljudi i ljudića i životinja, pa je krenuo niz prugu prema gradu, na drugi prijelaz gdje je poginulo manje ljudi i ljudića i životinja. Znao je tim putem s mamom proći kada je ona jako plakala i nosila seku u rukama. Automobili su bili rijetki u ono doba, tako da je s malo pažnje brzo ovladao biciklističkim vještinama i lagano jurio uz prugu. U to je doba bilo puno potoka koji su se spuštali sa Medvednice prema jugu. Put kojim se kretao imao je nekoliko mostića koji su preskakali te potočiće. Zastajkivao je na tim mostićima i gledao dolje vodu kako teče i žabe koje su skakale preko otpada nagomilanog u grabi pod mostićima.

Na jednom, najvećem, mostiću je zastao i ugledao ekipu koja je bacala smeće na hrpu i gacala po potoku. Ubrzo je i on s njima gradio branu koja bi trebala zaustaviti vodu i napraviti jezerce u kojem bi se moglo plivati. Isprva je trčkarao s jedne strane, ap na mostić da prijeđe na drugu stranu, ali je ipak završio s njima u potoku. Zaboravio tatu i bicikl i tetku i tetka i sve...ali je upoznao Bosnu i Kuhu i Buhu..pa su kasnije dosli Metalac i Robi. Oni su bili bolji od Tome i Draža, njegovih susjeda, koji su već imali Poni bicikle i pravili se važni, a nisu smjeli iz svoje ulice van...uopće. Vrativši se kući umoran od plahutanja po potoku, gurajući bicikl sa probušenom gumom, zaradio je batine od ljutog tate, ali nakon par pljuski od uznemirene mame, a kasnije temperaturu i neku boleštinu.

Kad je odbolovao boleštinu, otišli su na more. Vrativši se s mora, brzo je naučio krpati gume na biciklu. Susjed Mirko mu je pokrpao prvu, a on je pomno pratio i zapamtio kako se to radi i od onda je stalno nosio komadić šmirgl papira, zamotani čep od pive pun Neostik ljepila i komadiće gume u jednoj metalnoj kutiji sa poklopcem na kojoj je pisao Vrag..odnosno Diabolo...kutija za olovne metke za zračnu pušku. Za čas je bio sa novom ekipom i pikulao se u lokvi između Druge i Duple pruge. Više nisu išli na potok, jer su i Buha i Robi dobili boleštinu. Ostali su dobili "samo" batine doma. On je dobio i jedno i drugo. Bio je "bolji".

Pikulanje je bilo zarazno jako. Lokva je imala mekano dno od gline, pa, kad se očistila bosim nogama i rukama od kamenčića i prašine, imala lijepu zaravan za igranje na "jamicu". Znali su po zvizdanu čučati i kotrljati pikule po toj maloj zaravni, bučeći i galameći, mantrajući "srećice" za sigurne pogotke i prepucavajući se oko tajminga za "turjen", rotacije za "arte", daljinu "kube", zabrane "keglanja" sa "bajsericama" i "željeznjačama", dok su stariji bili u školi. Stariji su im znali oduzimati pikule kao "gradska placovina" iliti skraćeno "gracka". Ponekad su ih znali "povratiti" ganjanjem kroz tunel ili gađanjem kamenjem. Ponekad nisu, pa su onda odlučili, po Kuhinom receptu, igrati kad su ovi, otimači, u školi.

Kuhin tata je bio kuhar, pa je Kuha tako i dobio nadimak. Bosnin tata je bosanac, pa je Bosna tako dobio nadimak...a i stalno je nešto tumačio da se to tako ne radi da je kod njih u Bosni drugačije. Buha je bio sitan, ali je mogao jako visoko i daleko skakati. Njegov stariji brat mu je dao taj nadimak. Jednom, kad su bili već u srednjoj školi, Buha je mogao preroniti olimpijski bazen na Sveticama sa jednim velikim zaletom i u jednom dahu. Robi je bio Robi, a Metalac je dobio nadimak po tati, metalaskom radniku učlanjenom u Sindikat Metalaca, u njegovoj firmi zastupnik Sindikata. Radno mjesto, ni pedeset metara od njihovog pikulaškog terena. Često ih je slao po pive sa: "Hej mali!". Tko je prvi čuo, sjurio se do njega po novce, pa do dućana po tri pive (u ono se doba djeci slobodno prodavala piva, jer djeci nije palo na pamet da je piju...osim ..eto..nekima.. finija je bila Cockta ili Jupi..Nara)... i sladoled..osim ako si bio za ekipu, onda svakome po žvaku, Bazooka Joe. Navodno jednooki Joe...baz oka = bez oka..a i na sličici i stripu unutar paketića je bio neki klinac sa povezom na oku. Kuha je tvrdio da to nije dobra žvaka, da oslijepiš od nje. Jedino Metalac nije bio za ekipu, on si je uvijek kupio sladoled u čašici i samo Bosni dao da obliže poklopac (ostali nisu htjeli iz inata). Zato su se svi žurili da prije njega stignu do njegovog tate ili nekog od radnika koji su pozivali.

Lokva je postala mjesto sastanaka. "Nađemo se kod Lokve poslije škole!" - postala je poštapalica, kasnije skrećena na :"Kod Lokve". Često su odande počinjale avanture "Putevima Pruge" kad su pratili prugu na istok do Čulinca, gdje se račvala prema jugu kao jedna i prema Sesvetama nastavljala kao dupla. Osmatrači, koji su se mijenjali svako malo, pazili su na prugu ispred, i na prugu iza da ne naiđe vlak. Iako bučan, vlak se znao prišuljati. Ostali su pazili na pragove i da ne stanu u ljepljivu crnu masnoću na progovima ili na "mine", nastale korišenjem WCa u vlakovima. Išli su prema Sesvetama, pa u Retkovcu naletili na Cigane koji su ih nakon prepucavanja napali, ali koje su odbili kamenjem. Drugom su ih prilikom Cigani dočekali kamenjem.

Išli su put juga, pa naišli na Koku i Gljivicu s kojim su se, nakon dugog nadmudrivanja, potukli. Koko i Gljivica su se povukli polako trčeći "pun gas", a ekipa je nastavila put do "Puno pruga", stovarište Resnik i početak šumaraka prema Resniku. Kasnije, kad je bio malo stariji, ponovno se upoznao sa Kokom i Gljivicom na ljetovanju. Postali su dobri frendovi, iako Koko nikako nije htio priznati da su "dobili batine", no povijest pričaju pobjednici. U šumarcima su gradili kućice i ganjali životinje kao da će ih uloviti i ispeći, pa živjeti u tim kućicama. No, nikad nisu prespavali u šumi. Što od straha od šume, što od roditelja.

Išli su i put zapada, do Borongaja. Tamo su imali kontakt sa divljim klincima iz zgrada Limenki, ali njih su brzo potjerali, no prešavši preko podvožnjaka na Borongaju, jednom su naišli na ekipu koja je palila neku vatru. Kad su se približili, još uvijek na pruzi, jato strelica ih je zaustavilo. Ubrzo su bili "zarobljeni" i morali su čekati da dođe neki Saša kako bi on odlučio šta će s njima. Bosna, Kuha i Buha su se usrali od straha. Metalac je bio na pragu bježanja pod svaku cijenu, dok je Robi stajao uz njega nemajući namjeru ponoviti ostavljanje na cijedilu od prošlog ljeta. On je stajao i šutke čekao stanovitog Sašu. Uskoro je došao oveći bucmasti dečko u nekakvoj zelenoj košulji sa oznakama na rukavu, sa maramom na boku i fišeklijama s druge strane na smeđem, kožnom, opasaču,kovrčavom kosom i zagonetnim osmjehom. Mudrovao je nešto i zapovjedao šepireći se. Neki od njegove ekipe su se osokolili njegovim dolaskom i počeli "kopljima" pikati Bosnu i Buhu koji su samo cvilili i povlačili se, ali kad su piknuli Robija, a njih obojica uzvratili preciznim udarcima, situacija se smirila i postala povoljnija. Ubrzo je Saša sišao sa oblaka i objasnio bizarnost svega i njihovu službu izviđača u lokalnom odredu za koju su trenirali. Još nekoliko puta su se sreli kao klinci, a kasnije, u srednjoj školi, u okršajima na istim i na suprotnim stranama. Ekipa se nakon polaska u školu priključila odredu izviđača u kvartu.

Početkom škole, Lokva je skupljala vodu i prašinu, još neko vrijeme izdavala svoje dno pikulašima nižih uzrasta, na veselje metalaca iz obližnje firme, no kasnije je samo povremeno okupila staru ekipu. Škola je donijela svoje probleme i zadatke i obveze i štošta novog u njihovim životima. Najviše nove ekipe, pa se stara ekipa zapostavila.

Buha je imao rođendan, bili su treći razred, a prije toga su se sreli u njihovoj školi (nisu išli u iste škole), a njihova je škola imala bazen, pa se tamo išlo u školu plivanja. Tako je bio pozvan na taj rođendan. Sasvim slučajno. Na tom rođendanu je bila i stanovita Ana. Sviđala mu se Ana. Dopisivali su se poslije tog rođendana. Ponekad se sreli kraj Lokve, pa otišli na sladoled kod Mjesne zajednice. Toni je tamo znao sjediti sa lokalnim dečkima i igrati nogomet ili samo navijati. Izbjegavao je Tonija. Jednom je čekao Anu na kiši...kraj Lokve. Nije došla. Bili su peti razred. "O Ana, tugo mojih dana." - mislio je čekajući. Sreli su se kasnije, nakon par godina. Nije bilo pitanja, nije bilo odgovora...samo smješak s jedne i sa druge strane.

Sedmi je razred završio, ljeto se prostiralo pred njim sa svim svojim mogućnostima koje su se trebale iskusiti, proživjeti. Lokalna je ekipa otišla na more,a on je bauljao svojim BMX biciklom okolo po kvartu i okolnim kvartovima, u posjet frendovima iz raznih sportskih klubova, izviđača, nekima koji su se odselili iz kvarta, nekima iz škole koji su isto ostali doma. Naletio je na staru ekipu i ubrzo su svi na hrpi krstarili Dubravom, Maksimirom, gradom, Dotrščinom, Sljemenom, Jarunom, Bundekom, Abesinijom kod Trstenika, Čiče u Velikoj Gorici .. kud su ih mašta, volja i kotači odveli. Sretali nove ljude, svađali se i potukli s nekima, s nekima se sprijateljili. Neke cure su ih otjerale, neke prigrlile. Onda je došao njihov red za ići na more, pa su se raštrkali i brojno smanjili. Glavno okupljalište je uvijek bila Lokva. Znali su kraj Lokve sjediti satima na biciklima dok se brojno stanje nije upotpunilo, pa onda "gaaas" na ono mjesto koje se u toku čekanja dogovorilo. Tko je stigao zadnji nije imao pravo na promjenu dogovora.

Početkom škole..opet obveze..ganjanje ocjena za kraj godine i upis u srednju školu smanjilo je intenzitet druženja. Dva-tri puta je Lokva bila počašćena okupljanjem. Sad se više nije čekalo, postojali su telefoni za dogovore. Kraj osmog razreda i upisi u srednju školu prepolovili su ljeto, pa odlazak na more još pola, tako da je to ljeto palo u zaborav bez sastanaka kraj Lokve.

Nove škole, novi ljudi u životu, odnijeli su ekipu, svakog ponaosob u neke druge svjetove. Povremeni slučajni susreti u kafićima, tramvajskim stanicama. Lokva je trpila sama.

Jedan tulum. Treći kat negdje u Mihanovićevoj. Ekipa je otvorila prozor, a on se sa svojom nekom ekipom iz Studentskog Grada vraćao iz diska ITDa na Savskoj put Dubrave. Čuli su muziku i galamu i hop..već su bili u prepunom stanu. Ljudi različitih godišta, neki studenti, neki profesori, neki padobranci, kao i oni..stopili su se vrlo brzo. Noć je tekla, alkohol i muzika radili su svoje. U ranim jutarnjim satima je čekao prvi vlak prema Dugom selu u zagrljaju sa Dinom. Lijepom kratkokosom crnkom bujnih oblina. Ekipa iz Studentskog Grada je ili otišla prije..ili su još ostali..ili su nekim drugim putevima nastavili provod..ili sve zajedno..kako koji.

Sišli su vlaka u Trnavi smijući se i grleći se, povremeno se ljubeći. Bauljali su polupijani i naguravali se bokovima, dok on u jednom trenu nije završio u Lokvi punoj vode. Smijali su se i kad je već bila navada da je otprati kući, ona je obećala bar suhe čarape. Njena kuća, katnica, starci koji su je dobili kao drugu kćer dosta kasno na katu, a ona i seka usidjelica, 15 godina starija, u prizemlju. Seka je bila negdje na putu sa nekom svojom ekipom, tako da je presvlačenje čarapa prošlo sa pranjem nogu i masažom stopala njenih, pa onda i ostalih dijelova njenog bujnog tijela. Dok tata nije zakucao na vrata. On je spavao na sekinom krevetu i u sekinoj sobi, pa je Dina..bunovna..slobodno otvorila vrata i bunila se šta je budi. Da tko je to kod nje, da ovo..da ono. Snašla se brzo..okrenula se i pogledala po stanu..i rekla da ona ne vidi nikoga i da je pusti da spava. Stari se primirio, ali je čekao ko kobac da vidi tko je u kući..na izlasku. Ostao je cijeli dan zatočen u Dininom stanu čuvajući Dininu čednost čistom pred njenim ocem. Bilo je neke makrobiotičke hrane u stanu koja ga je silno napuhavala i tjerala na WC, a vodu je smio puštati jedino kad je Dina bila dolje. Povaljali su se još nekoliko puta dok nije pala noć, pa je Dina otišla gore kod svojih da iznudi "neš para", a on šmugnuo van kroz prozor u isto vrijeme. Kasnije su se znali sresti i šalili se da je ona njegova najdraža tamničarka. Nisu imali vezu, samo lijepu uspomenu.

Odlazak u disko Big Ben, u Bogovićevoj ulici je jedno vrijeme bio normalna, tjedno višekratna, stvar. Jednom se vraćao pijan odande. U tramvaju je sjedio on, u krilu mu bila nek cura, a nasuprot njega Toni. On se smijao sa curkom i ljubakao, Toni je šutio i gledao kroz prozor. Curka je na Kvatriću izašla, a on ju je otpratio do vrata i izgubio sjedalicu. Stao je držeći se za rukohvat i mislio neke svoje pijane misli, kad je spazio Tonia. Srdačno ga je pozdravio kao starog znanca nemajući ni trunke straha u sebi. Toni ga je zbunjeno gledao ne prepoznajući ga. Počeo mu je pričati priču kako su kao klinci pokušali prodavati cigle kraj tunela. Na pola priče su stigli u Dubravu i završili na bureku kod okretišta tramvaja u Dubravi. Polaku su jeli burek i hodali niz Štefanovečku dok je priča išla prema kraju. Toni se nije sječao ničega. Smijao se i ispričavao zbog svega toga i bilo mu je drago, na neki način, da mu nije uzeto za zlo. Onda je Toni ispričao svoju priču da nije mogao kontrolirati svoje napadaje bijesa i da je zbog toga završio u zatvoru i da su mu tamo dali dijagnozu i lijekove od koji se sasvim smirio i sada ne troše nikakve lijekove i nema napadaje bijesa, a kad se i uznemiri zbog nekog razloga, ima metode da se smiri. Bilo mu je drago zbog Tonija. Toni je nestao tokom Domovinskog rata u koji je otišao kao dragovoljac. Nikad mu nisu našli tijelo.

Držao se za obojanu željeznu ogradu starog pješačkog pružnog prijelaza na par koraka od lokve.Odmarao je teške noge i usporavao rad srca. Uspomene koje su navirale same, kovitlale su mu maglu u glavi i izazivale blagu vrtoglavicu. Nedaleko od mjesta gdje je odmarao, prije Duple Pruge počinjalo je staro betonsko prilazište/silazište za putnike vlakova. Preko puta je bila željeznička stanica sa šalterom za kupnju karata i čekaonicom, pa u nastavku ured Sprovoditelja vlakova. U jednom je trenutku, nakon završetka školovanja stajao tu sa čudnim mislima u svojoj opijatima i alkoholom, nadasve tugom i bolom, zamućenoj glavi. Prije toga je znao dolaziti na tu stanicu i putovati na posao. Lokva je bila posjećena. Kasnije je šetao psa starom cesticom kraj pruge dok je Nova Branimirova preuzela promet. U jednom je trenu pukla jedna duža ljubavna veza nakon koje je ostao i bez psa i bez ljubavi i bez djeteta i bez posla i bez orjentira za dalje jer su opijati i alkohol preuzeli veći dio njegove životne preokupacije. Sveukupno je bilo zamršeno u njegovoj glavi i sa tim je, čudnim mislima stajao na tom, nedavno novoizgrađenom, stajalištu. Bučna je Kennedyica tutnjala prema njemu dok se tlo pod njegovim nogama treslo. Više desetina tona je tutnjalo prema njemu u velikoj brzini i gasilo bilo kakvu želju u njemu da se baci pod to čudovište. Otišao je kući i nikad mu više na pamet nije palo da tako nešto pomisli ili čak poduzme. Lokva mu je svjedok!

Onda je došao procvat. Poslovni, ljubavni, životni. Sretao se sa starom ekipom. Slavili su Nove Godine, svadbe, krstitke..sve što se dalo slaviti. Lokva je stajala neposjećena. Godine su se nizale, život se trošio i punio. Opet se naglo ispraznio i ostao je samac. Onda se zatvorila pekara iz susjedstva i otvorila se nova odmah iza starog tunela. Često je odlazio do te pekare da protegne noge jer nije bila blizu kao stara pekara. Godine su se nizale, često je prolazio kraj Lokve u svom putu do pekare, često se prisjećao nekih starih dana.

Sada se odvojio od željezne ograde u nekom čudnom grču koji ga je trznuo toliko da je mu je sveti burek ispao iz ruku i posrnuo je prema Lokvi. Bol u prsima ga je prožela i čudni ga je strah ulovio. Pokušao je kašljati da bi zaustavio bol u prsima i zastoj srca kojeg se pribojavao zbog upozorenja doktora. Posrnuo je nakog drugog udara bola i pokleknuo u Lokvu. Lokva je bila suha kao i njegove oči koje su ispod mrena gledale miljarde trenutaka koji još uvijek postoje samo su sa svakim prigušenim i nedostajućim otkucajem njegovog srca sve dalje i dalje...i dalje..i dalje..

Nedavno sam gledao film, ponovno, nakon dugog niza godina. Kramer protiv Kramera. Priča iz sredine Jameričkih '80ih, u kojem se majka gubi pod gaslightningom supruga i odlazi od obitelji, a on dobiva karmičku kaznu koja korijenski mijenja i stvara u njemu nove vrijednosti. Hmm..ukratko bi bilo to. Izvrstan film i Hoffmanovska briljantna interpretacija.

Pa kaj?

Pa niš!

Ključno mi je ovdje taj gaslightning, egoizam, egocentričnost, narcisoidnost, megalomanija i ine srodne manifestacije poremaćaja osobnosti u kojem individua pada pod kontrolu socijalnih normativa vrijednosti i klišeu ponašanja (ukoliko i sama nije izvor spomenutog), a u svrhu "normalnog" života i skrbi za svoju obitelj, koja bi trebala biti primarna okupacija svakoga od nas. S tim da ta okupacija ne prijedje u preokupaciju ili "okupaciju u dvadeset četiri slike". (namjerno neću pisati o svakom od tih izraza, već će, koga zanima, pronaći dobre opise i na našem i na engleskom jeziku)

Da, vjerujem da te posao "zeme", kak se po domaći veli, pa zalutaš s ekipom poslije posla na kavu koja se toči iz pivske flaše. Šalim se, naravno. Mislio sam na dokazivanje na poslu, preskakanje prepona (atletika), trpljenje kojekakvih bullinga, mobyinga, a i onog "zdravog" zanosa s poslom, koji se mogu pojaviti u svezi pokazivanja i dokazivanja svojih sposobnosti. No, postoje, jednostavno, ljudi kojima je karijera bitnija od glupe familije koja ga doma (i uokolo) sputava.

Jedna je stvar biti jedno - karijerista, a druga je stvar biti uvučen u svijet istih i cijelo vrijeme kaskati, trčkarati.. orbitirati oko tih ljudi kako bi dokazao sebe kao vrijednost, a sve to platiti uplakanim dječijim očima, izgubljenim vrijednostima supružnika. Neki odlaze toliko daleko da svu krivnju neuspjeha prebacuju na svoju obitelj i naročito na svoje potomke, ostavljajući širom otvorena vrata pakla za iste.

Treća stvar je organizirano postaviti takva pravila kao normalno funkcioniranje i kao poslovnu politiku, te se isto postavi i u socijalnu naviku za široke mase. Pa, nakon toga, mafijaški stav "ili si s nama ili si protiv nas". I onda ti djeca odrastaju u žanrovskom oličenju psihološkog thrillera, pa kao takvi imaju svoju djecu sa par nivoa većim i jačim frustracijama...i tako dalje.

Sve je više takvih.

Da, možete se okretati oko sebe i tražiti ih u radnoj okolini. Možete to raditi u bilo kojoj radnoj okolini, bez obzira da li je vrijedno karijere ili je običan, šljakerski, posao. Možete slobodno iz te okolice suziti periferni vid i ustremiti ga na uže područje..možda za svoj radni stol.

Ma neee..naravno da nee. To se vas ne tiče.

Ni mene.

Ni svih onih koji su to vidjeli i osjetili na vlastitoj koži i platili vlastitim satima i danima, pa čak i godinama preispitivanja samog sebe "Da li da odem i prekinem to ili da trpim za opće dobro", pa im se život pretvori u "još jedan dan", a poslije u "korak po korak". Nikoga se to ne tiče. To je sve izmišljotina pojedinaca pod utjecajem Orvellove "84."...40tak plus godina kasnija u jednoj dalekoj zemlji na Balkanu..ili u predgrađu Balkana, da budem precizniji. Još jedna od onih teorija zavjere. Samo... ovu teoriju ne izvršava netko tamo..drugi.

Ameri su se još '80ih borili s tim, kod nas je u punom jeku.. Gledajte Jamer'ku, pa ćete vidjeti svoju budućnost. Ali ne kroz Hollywoodske pinky naočale, već onu surovu stvarnost koja se ne čita i ne gleda po medijima. American dream se pretvorio u American nightmare..."from Elm street". I naš se "rvacki" san pretvara u notjnu moru. Europski je vec takav.

Ne vidite? Onda ćete sanjati...otvorenih očiju. Vaši klinci sugurno hoće.

Mogao bih tu nabrajati tone primjera, poznatih..nepoznatih..već viđenih i neviđenih. Previše je to za čitanje. Premalo za educiranje. Bitno u ovom tekstu je da skrene pažnju. Ne lokalnih trollova (https://www.merriam-webster.com/dictionary/troll), koji će ionako antagonizirati napisano, već svakoga od nas, budnog ili u laganom drijemežu, naročito onih koji su u patnji zbog istog.

Postoji puno cyber komuna..iliti grupa na forumima, FB i inim socijalnim mrežama koje se bave istim i koje nude neki spokoj u smislu savjeta, prepoznavanja...možda čak i poneko riješenje...ako je moguće.

To vam je tak. Ako šutite, najebali ste, ako galamite, najebali ste...ako odete...ne znam. Ne znaaaam.

Ukoliko saznam, javim... porukom, preko goluba porukonoše :)

a

x

ooo

h

p

i

Copywriting iliti kreativno pisanje tematskih sadržaja po narudžbi.

Hajd'mo ovako. Iskreno i bolno. Jer istina boli, ma koliko god mi to zavijali u kontekste bilo koje vrste, iako mi nije cilj ovdje ocrniti nekoga ili nešto.

Mediji.

Bilo koji medij je izmišljen za informiranje i/ili obavještavanje. (točka)

Uzmimo da smo navikli da nas ti mediji obavještavaju, informiraju, educiraju. Dugi niz godina je bilo tako. Onda se netko sjetio staviti reklamu unutar tih medija. Jer...ljudi su se počeli oslanjati na informacije iz medija, koje su se, opet, pokazale točne. Generacijama dalje, reklame su se saživile sa medijima, pa su i informacije počele...prvo polako.. pa do dan danas sve grublje gubiti na onom zbog čega su krenule, a sve više kretati se prema ciljevima nekih ljudi koji plaćaju da te iste informacije tjeraju vodu na njihov mlin.

Naime, i to se zove reklama. E sad, stariji čitatelji razumiju, prepoznaju i shvaćaju razliku između informacije/obavjesti i informacije/reklame. (Neću pisati o informaciji/prijevari jer ću samo na ovaj tekst navući bijes trolova i inih agitatora), dok mlađi čitatelji dobivaju iskrivljene informacije i njihova percepcija postaje jednako iskrivljena.

Nadalje, tu idemo na onu staru, "..kud svi, tud i mali Mujo..", pa tako i daljnje generacije copywritera nastavljaju pisati ono što se traži...i naravno, ono što se plaća. Treba se od nečega živjeti. Kreativnost tu zalazi u svakakve sfere. E tu dolazimo i do nepoćudnih tekstova koji su, doduše, legalni, no moralno... ne trebamo previše diskutirati.

Ukoliko sagledamo cijelokupnu populaciju, u smislu nekih moralnih načela na putu istog tog morala, percepcije, civilizacijskog napretka, nauke...da ne nabrajam, vidjeti ćemo koliko je iskrivljena slika postala. Danas je normalno biti muško u ženskom tijelu ili obrnuto, djeca odlučuju koji su spol, kriminalci nam vode države, izmišljaju bolesti kako bi se obogatili na kojekakve načine, zakoni postoje da bi se kršili, osim ako to ne pogoduje onima koji ...ajmo reći ..koji imaju više novaca.

Sad će se ovdje mnogi povući za moral i svoje osjećaje, jer je danas normalno biti uvrijeđen za bilo što ukoliko to nije po ćefu mainstream kulturi koju pojedinac prati. No, ovdje nisam u prilici da nekoga ili nešto osuđujem, već iznosim stvari kakve jesu.

Ajmo malo karikirati i prikazati analogiju gore napisanog.

Imamo jednu oglasnu ploču u kvartu, naselju...zgradi. Na toj ploči se nalaze mali oglasi, izgubljeno nađeno. Nalaze se i obavijesti tipa nekakvog lokalnog druženja, radovi u nekom od stanova, pa će buka smetati susjedima. Da ne duljim, cilj je informiranje i obavještavanje. Onda se netko sjeti ubaciti biznis u isto, pa iskrsnu oglasi pružanja usluga čišćenja, čuvanja djece, ... inelektualnih usluga treće svrhe, iliti xxx usluga. Ubrzo prekriju ostale objave na toj ploči. Onda se netko sjeti, pa da nadmaši ostale, stavlja oglase izvitoperenih sadržaja, pa simbole određenih političkih, vjerskih i inih organizacija. Pa onda ti proglasi idu u formate koji su veći od cijele ploče. Onda to postane normalno, pa se počne naplaćivati bilo kakva objava na toj ploči koja je prerasla i zid na kojem je početno bila. Na kraju, nitko ni ne gleda tu ploču, jer su ionako samo gluposti na njoj.

Jednako je tako i sa novinarstvom. televizijom, radijom...medijima općenito. Ma koliko god mi šutke ne mislili o tome.

Što je na kraju taj copywriting?

Po jednom izvoru, koji je, po meni najbliži istini - "Copywriting je proces pisanja uvjerljivih marketinških i promotivnih materijala koji motiviraju ljude da poduzmu neki oblik radnje, kao što je kupnja, klik na poveznicu, doniranje u svrhu ili zakazivanje konzultacija."

Dakle: iz čiste informacije, obavijesti ili reklame nastao je proces koji čitaoca polako navodi na određenu radnju. U procesu se koristi više različitih članaka koji potvrđuju jedan drugog. Tu je i multimedijska podrška za isto.

Copywriting često podrazumjeva puno istraživanja. Što je podatak, koji se obrađuje, točniji, to ga je lakše iskriviti. Za isti je proces potrebno puno iskustva u određenoj niši pisanja.

No, ipak je to samo copywriting, nije novinarstvo, jelda.

No, pogledajte malo članke u novinama, vijesti na televiziji, emisije na radiju, razne videoclipove na internetu, pa razmislite, koliko je tu stvarno istine, a koliko copywritinga za pojedine lobbye...političke, vjerske, industrijske... ine.

Drugi izvor, predstavljen kao ultimativni, potvrđuje prvi izvor sa proširenjem ..."Copywriting je jedan od najvažnijih elemenata oglašavanja i marketinga. To je proces pisanja uvjerljivih riječi (poznatih kao kopija) koje nadahnjuju ili motiviraju ljude da poduzmu određenu radnju. Razlikuje se od pisanja sadržaja. Pisac sadržaja proizvodi dulji, dobro napisani materijal za blogove ili publikacije tvrtke. Neki primjeri copywritinga:

Kada otvorite časopis i na cijeloj stranici se nalazi oglas za prodaju parfema, riječi na toj stranici rezultat su copywritinga.

Kada odete na web mjesto koje vas potakne da nešto kupite, riječi na toj stranici rezultat su copywritinga.

Kopije možete pronaći u tisku, na internetu, pa čak i čitati ih na televiziji ili radiju. Copywriting je gotovo svugdje gdje pogledate i slušate.

Iza svakog primjerka stoji copywriter. Copywriteri su pojedinci koji su obučeni za pisanje riječi na način koji će se povezati s ciljnom publikom i potaknuti ih da nešto učine. Neki također mogu koristiti AI alate za pisanje sadržaja kako bi potaknuli svoju kreativnost.

Većina tvrtki angažira internog copywritera ili na ugovornoj osnovi da im pomogne u komunikaciji sa svijetom."

Ima puno tih objašnjenja i tekstova. Ne znam kojem bih vjerovao više jer su stvarno istiniti. No, opet, tekstovi koji proizlaze iz takvih procesa i kampanja baš i nisu.

Hmdaaa..otkrio sam toplu vodu na hladnom izvoru..yeeey.