Čovječe, kakav blog!

Bila sam u ranim tridesetima kad sam zaključila da bih možda mogla oprostiti sebi katastrofalno loš izbor muškarca, u biti jednog idiota s kojim sam brzopleto ušla u vrlo ozbiljan odnos, prvenstveno jer je srao svašta, bio nevjerojatno zgodan, visok i snažan, i oboje smo voljeli Šerbedžiju.
Iz tog sam odnosa ponijela svoju najveću ljubav, prvorođenca, zgodnog na ćaću - i danas svojoj mladenačkoj napaljenosti umjesto da sam birala kakvog pametnog, zahvaljujem da se osjećam kao rockstar kad s malim prolazim među tinejdžericama koje uzdišu kao za Elvisom.
A pamet je ionako na majku, kažu istraživanja a ja se nadam :)

Oženio se poodavno njegov otac, u sudskom spisu ostade njegova izjava "odvela si dite sad se jebi kako znaš", zaboravio on sina, oduzeta mu roditeljska prava, a ja kao dupli Ovan vojnički pristupila godinama samo majčinstvu i teškoj nejebici uz mea culpa što sam pogriješila s 23.
Polako sam počela shvaćati da mi je perspektiva možda pogrešna, da život ne mora biti kazna Božja, i da možda svojim "vojnički odanim" stilom dijete više maltretiram nego nadoknađujem.
Da se razumijemo, nisam od matera koje žive na način ko jebe klinca, ali kasne dvadesete i rane tridesete provela sam u samonametnutoj društvenoj i ljubavnoj askezi, od čega je jedan dio bio i objektivan- mala plaćica, drž-ne daj, stažiranje za 1600kn nadalje.

Kako god, nabujala sam do preko 90 kg, kosu odrezala na frizuru koja nema veze ni sa spolom ni s rodom, traljavo sam ispucavala nogometne lopte, radila piknike u kvartu, imala sam neke crne hlače na rupicu pa bih prije posla nekad nacrtala na nogu točku crnim markerom da se ne vidi, ulagala u stan, u dijete, trsila se.
Otac djeteta jedrio je po Hvaru i oženio bolesno nagrdnu žensku koja mi je uplaćivala alimentacije.
Dijete je raslo, a ja se počela pitati- do you believe in life after love.

.........

U jednom trenutku bilo mi je pun kurac svega.
Dala sam otkaz u manjinskoj školi di sam za malo više od tri soma kuna šljakala kao pas, sve one besplatne stvari koje nisu radile Svetlane, Dragane i Jovane ali ja jesam.
Kad mi je ćelavi punoglavac direktor jednom rekao hvala na požrtvovanju, u sebi sam rekla ma pička ti materina i to je bila točka kad sam odlučila da je mog požrtvovanja za te debile dosta.

Otišla sam u Liku na odlično plaćen posao, nesvjesna gdje idem i kako ću proći kao samohrana mama u vukojebini gdje si baje puno tog dopuštaju, i koliko će biti nezgodno.
No, reci mi "ne možeš" i ja ću moći.

Pustila sam i poblajhala kosu (koja će se uskoro oštetiti kao žvaka ali nema veze), i u 3 mjeseca skinula kila koliko normalni ljudi ne skinu u 3 godine.
Visoka i nekako usko građena, sav nesklad u vidu sala kako je otišao, osvanula sam kao netipično zgodna.
Mogla sam obući brutalno uske stvari, imala sam keša, kupila sam neke uske traperice i leopard košuljice a kao Ličanka i kaubojske čizmice.

Osjećala sam se nevjerojatno.
Pitala sam se što sam dovraga čekala tako dugo, okovana u krivnje, u salo, što mi je bilo.
Jezdila sam Likom lakonoga i nasmijana, obožavana od djece i roditelja, zračila sam kao mikrovalna.

Obratio mi se visok i vitak muškarac prodornih očiju i glasa otprilike kao Marijan Ban.
Nije dugo trebalo da mi se svidi, privlačnost je bila trenutačna.
Ispostavilo se da smo u mnogočemu moj zemljak i ja slični.
Vidiš, nevjerojatno je, ali da me netko pita čime me privukao- tom nekom veselom, vedrom vibrom.
To će se kasnije ispostaviti kao tema koja će me dugo mučiti, iako jesam pročitala tone knjiga, položila tonu ispita, o psihologiji.

Oboje smo bili oduševljeni. Kuća mu je ubrzo mirisala na skuhana jela a ne splačine koje je jeo nakon smrti majke s kojom je živio. Ja sam mislila skočiti dva metra uvis od oduševljenja kad mi je rekao NEMOŠ OVAKO LOŽ'T i donio mi bez da sam tražila, kutiju savršeno nacjepanih triščica.
Fenomenalno je vozio, auto kojeg ću naslijediti kad iduće godine umre- suicidom.
Naslijedit ću i masu kvadrata među čime kuću u kojoj će kad sam prvi put ušla s Narodnog svirati Oliverov Ključ života.
Napala sam ga da je očajni lički neženja, dok mi nije pokazao da to svira slučajno, pa smo se smijali.
Njegovo ću obješeno tijelo gledati, s dvomjesečnim našim sinom u rukama.

Taj će radio još jednom, nakon smrti, dovesti u pitanje moju želju da svijet gledam racionalno.
O tom ne volim pričati, ali hoću, pa neka bude slučajnost. Postoje li slučajnosti?

------------------
Bio je moj princ iz snova, iako sam znala da život nije bajka.
Eto meni će biti, jer sam zaslužila.
Bila sam dobra, odana, trpila sam, zapostavljala sebe i bila sam fer preko granica koje bi bile uopće ugodne a kamoli zvale se srećom.
Naravno da će me život nagraditi.
Netko je s oblaka gledao kako crtam crnu točku preko nepokrpljive rupice na hlačama, netko je vidio da je moj sin bio voljen od mene jedne za oboje, netko je znao da sam kupovala teletine i vitamine a sebi grudnjak jednom u pet godina, netko je gledao i rekao - Pepeljugo, čeka te bal!

O, zlobabe i dušmani koji ste mislili da sam ja gotova prije 35!
Bio je jedan dan, kad je nebo bilo sivo-bijelo i nestvarno.
Otišli smo do Karlobaga i oboje dijelili misao- sreća.
Sve me vodilo k tebi.
Mene je čekao da mu dođem preko rijeka i planina.
Sjedili smo tamo, uzbuđeni a smireni.
Nikad poslije nisam imala muda otići do Karlobaga, raspala bih se.
Nikad neću u jebeni Karlobag, jebem i kupanje i more.
Tog dana smo se kresnuli i ja sam kao Mišo Kovač shvatila razliku između srebra i zlata.
Svi prije njega su postali u mojim očima sakati eunusi.
On je bio ta muškarčina koja me oduševljavala iz situacije u situaciju.
Bio je tako meni razumljiv, jednostavan, to je jezik koji sam razumjela, valjda lički gen.

Brzo sam se snašla. Trpali smo drva skupa.
Obukla sam droljastu minicu i najlonke kad smo išli na neku svadbu.
Sutradan su mu slali smsove da koja mu je to dobra pička.
I tu sam položila.
Zavoljela sam i njegovog faking šarplaninca Bena, ja koja se bojim pudlice.
Stari Ben me vukao a nekad bi i padao jer su mu slabjele stražnje noge.
Ja sam ga voljela i kad bi pao ljubila bih ga i govorila ajde mali nemoj se predat, čiča radi što ne znaju mladi.

Sve je bilo logično i lako.

Operirala sam nos, na njegovu žalost jer je volio moj vještičji nos s guznim vrhom.
Kad sam se vratila, mama je čuvala mog sina a u kući me iznenadio i on.
Imala sam zavoje i masnice po faci, ali smo se svejedno kresnuli u autu na Koreničkoj Kapeli.
Ja taj auto nažalost slučajno uvijek izrazbijam ali ne mogu ga prodati za manji.
Sjećam se detalja da je nebo bilo strahovito zvjezdano i da sam se uplašila jer to nisam vidjela nikad tako.
Jeli smo pršut i krastavce iz tegle jer sam bila na ketogenoj.
U jednom trenutku smo se ipak kresnuli iako smo dosta dugački i visoki.
Za par dana shvatila sam da sam trudna i morala odjebati sve da živimo skupa.

Bili smo veseli, jedino nas je rastužilo što je umro Massimo.
Bilo nam je čudno da svi sviraju Massima na radiju, a mene je rastužila pjesma Zamisli.

I njega je rastužila ta pjesma. Zamisli, jednom ću ovu krošnju napustiti...

---‐------------

"Četveročlana obitelj", ponavljao je ushićen i pokazivao na moj trbuh.

Ja sam maštala da je curica a on je govorio "e nije nego muško" i govorio da se to zna, da će curica Elena poslije.
On je dao imena i budućoj djeci u najavi. Upozoravao me da ne mogu sjediti na stepenicama jer su tvrde za pičku.
Veselio se bebi a obožavao mog sina kojem je dopuštao voziti traktor i slična sranja koja smisliti može samo Ličan.
Gromko je pjevao (nije bio od romantike) ali tako iz duše - MILI BOŽE POGLEDAJ NA LIKU ŠTO JE STVORI BARBARI NA DIKU. HEJ!
- i onda bi to ječalo po okolnim šumama i planinama jer imao je glas kao u pjesmi Junak iz Like.

Jednom nas je po snijegu na traktoru vozio po drva.
Kao Narnija!
Moj dječak se veselio golemim nanosima snijega, a on je vozio pažljivo da ne promućka sina.
Objašnjavala sam mu da je tu ipak maternica i da se ne mućka, a on je govorio jebi ti to.

Inače, bio je intelektualac, faca, pozicioniran i sve to, ali paralelno s tim u njemu je divno (i po mene neodoljivo) živio lički kauboj.
Znao je napisati dopis, liječnikov sin, na nivou kao nitko.
Znao je i opizditi takvu grdu psovku ili izraz, da bih u nevjerici ispitivala je li to lički izraz, di je to čuo.
Znao me zvati piculja, bila sam u šoku.
Sve je znao, prostakuša i plemkinja moja, rekao bi Arsen.
Obožavala sam naše kaubojske avanture u kojima me ohrabrivao da idem po raznim bolesnim vukojebimama AJDE MALA ŠTO SI SAPETA.
Ja bih se trudila ne kaskati previše za njim, i shvaćala da mi je to falilo u Zagrebu.
Zgrozila sam se idejom da sam mogla još uvijek biti u Zagrebu s požrtvovanjem pravoslavnoj školi i jebenim busevima...
Hrabre pomaže sreća, e bogami evo me hrabre i sretne!

Kad smo u šumi došli do lovačke kućice a mali okolo šalabajzao, tako me jako i naglo stisnuo i poljubio, da sam mislila da ću umrijeti od napaljenosti- taj trenutak pamtim. Mogla sam se onesvijestiti.
Da vidi da nisam pičkin dim zapjevala sam MILI BOŽE POGLEDAJ NA LIKU ŠTO JE STVORI IVICI NA DIKU! HEJ!
- ječalo je, manje nego Ivičin glas, ali ječalo je i rekla mu jesi vidio?
HEJ!
HEJ!
nadjebavali smo se i ječalo je šumama zajedno s našim smijehom.
Nekad me gledao kao blesavo dijete i govorio mi da sam najveće dite od sve dice.
A bio je nekad i sam blesavo dijete, jako često.

Evo recimo ja bih sad htjela pisati i imam priliku, ali ne ide.
Možeš mi jebati mater ali ja moram sad stati dok opet ne budem mogla.
Ne kužim zašto je to moralo prestati i zašto ga nema.
Kad se ubio, prvi put sam ovaj osjećaj užarene kugle u grlu kad sam u kafiću čekala instruktora- morala sam obnoviti znanje jer imam vozačku ali nikad u auto nisam sjela a sad sam morala provoziti.
Taj instruktor, stari gospićki mangup nevjerojatne inteligencije, nešto kao Malnar, bio je moj šaman.
Pisat ću i o njemu, polako.
Pjesma koja je zasvirala bila je "Sanjam" od grupe Magazin.
Tad sam osjetila tu vatru u grlu i suznim kanalićima.
Kao i sad. Ne volim plakati, nisam ja ta.
Ali evo sad me žari ta vatra i to je osjećaj koji me od tad povremeno napadne a prije nikad nije.
To je valjda ono, kad bi trebalo plakati. Ja ne plačem, neće me djeca pamtiti uplakanu.
Ja jednostavno ne plačem, da vam svima bude jasno.


--------‐-‐------------------
U našem suživotu neke su stvari jednostavno počele isplivavati.
Mogli smo možda još tisuću godina dejtati, nalaziti se u pravim trenucima kao onda kad me pokupio s roditeljskog kojeg sam držala Ukrajincima a on umirao od smijeha kad sam mu krenula imitirati kako izgleda roditeljski s ljudima koje boli kurac naučiti hrvatski ili engleski.
Smrdio je kao pas na kapulu a traperice su mu bile usrane ajvarom- prije dejta se opredijelio pojest ČAVAPE
(pričao je s najjačim perušićkim naglaskom koji postoji, govorio "oto" umjesto "to" a njegove turcizme nisam uspjela poloviti do kraja...)

Naravno da ova priča nije bajka, uostalom da je bila, ne bih imala potrebu pisati, pričati... živjela bih to.
Sretni ljudi malo govore, to je hobi za nas koji bismo voljeli nazrijeti smisao, koji skupljamo kamenčiće s potrganih niski na ogrlicama koje su nam bile drage.
Ja ovime nikog ne želim zabaviti, razonoditi niti zadovoljiti.
Želim ostaviti trag, nekome kom će značiti, nekome tko me možda jednom bude razumio, nekome tko će možda željeti znati više od onog što automatizmom govorim kao mantru, da se ne okamenim u mrsku riječ udovica, da se ne kompromitiram kao usmjerena majka i naposljetku da ne izdam njegovo "jaka si ti" koje mi je sumnjivo često govorio s naglašavanjem važnosti da mali bude Perušićanin, da se svetinja (imanje) ne prodaje i s čudnim uputama da će me gore čekat.
Kad bih pitala što to priča, rekao bi da zato što je 11 godina stariji.

U počecima našeg suživota, shvaćala sam da često zamišljeno i odsutno gleda u daljine, pušeći vječnu meku stošu, Filter 160, koju sam i sama pušila neko vrijeme u jednom od jalovih pokušaja da i nakon smrti ostane neka veza među nama.
Bio je bitno drugačiji, jako često, i ne na način očekivanog- ne dejtamo već je ovo svakodevica.
Ne na način - normalno da sad isplivavaju "čuda" kao što je jutarnji zadah, hrkanje ili da nekog boli glava.
Postajalo je jasno da tu ima nešto više, da postoji razlog da jedan rasni muškarac kao on, svoj život provodi s mamom i da razlog ipak neće biti karijera
(I Trump, i Biden, i Obama- svi su imali obitelj ako su joj već težili kao i on).

Polako sam primjećivala da pije, i kao u noćnoj mori, uviđala da zatiskuje prazne boce u kotlovnici, u kojoj je boravio neobično dugo, satima, a ja sam mislila da to tako valjda ide u Lici. Eskaliralo je u jednom užasnom događaju, gdje se kajao, a ja sam se trudila ne pokajati se, i sačuvati ne samo bebu nego i nas.
Zaključila sam da je to tek izazov, nešto što ćemo proći skupa, jedno malo "ali" u bajci o nama, o ljubavi, o zelenom vrtu i kući s drvenim stepenicama.

Kad sam bila mala, oko 4-5 godina, mami sam uvijek govorila da ću kad narastem imati kuću s drvenim stepenicama.
Jelovina bogte, nije štedio svekar doktor.
Nije štedio ni Ivica mene, postajući na trenutke neprepoznatljiv, ali ja ne bih bila glupi dupli Ovan da sam se prestrašila, ustuknula i pobjegla.
Uostalom, ostavila onog koji je većinom bio, a taj koji je bio, bio je sve što sam željela pa i više.
Neću se prepasti, neću odbaciti zato što nije savršeno.
Mi u Lici stvari popravljamo, mi se snalazimo, nismo kukavice ni lijeni.

Uglavnom, kad me pitaju, ja sve sažmem u par riječi: Božja volja, ide, dobro je.
Po potrebi prilagodim s dodacima- kog nema bez njega se može, utakmica s igračem manje isto se može dobiti, ko ga jebe i što već treba reći da koga skinem s kurca.
U stvarnosti, inatim se da se ne vidi, da djeca čim manje osjete što je to za mene bilo, u stvarnosti ja nisam samo mama, i tisuće sam puta dešifrirala što mi je Ita želio reći kad je dan prije suicida, cijepljen od pjesama, s toliko uzbuđenja rekao da u youtube ukucam pjesmu koju je čuo na radiju u autu- Damir Kedžo "Poljubi me sad".
U stvarnosti, iako je bilo daleko od idealnog i pitanje je dokle bismo i stigli, Ita je otišao voljen i zadnji put sam ga izljubila "kao što ljubi žena", u mrtvačnici, gdje su mu uši već poprimile crnu mrtvačku boju, a zrikavi je mrtvozornik pričao po mjestu da sam poludjela jadna, jer sam pričala s mrtvim.
Kako misliš mrtvim, jučer sam ga budalo ljubila- bio je potreban koji trenutak da prihvatim, i još uvijek nisam pošteno sasvim.
Još mu nešto šapnem ponekad, ni poludjela ni jadna, svega svjesna, bez brige.
Neki to tako, ja eto da. Svega svjesna, pa i toga da nije bilo divno (osim što često jest).
Sa svim pripadajućim insignijama dostojanstva, antimazohizma, s crno na bijelo dijagnozama koje sam saznala uglavnom nakon suicida, s nekim ružnim saznanjima o njegovom životu prije mene.
Svega svjesna.

Pa i onih očiju koje sam zaklopila, koje nisam zaboravila onako kako moram obećati da jesam, jer ja sam, kako ono?
Jaka. Jaka si ti. Ti si jaka. Vidi je kako je jaka.
Željela sam ustvari biti sretna a ne jaka, ali mnogi tako kao i ja žele jedno pa jebiga žive drugo i bivaju jaki, jači, najjači.
Suck it up, i goni-goni dalje.

Morali smo i mi. I ne samo da nismo imali podršku, nego u ruralnoj Lici apsolutni progon, seljačke spletke, poznanstva po sudovima, naposljetku je država završila tužena (kako će nadam se zbog smeća Ličani tužiti RH- ja sam zbog ljudskog smeća), imali smo prijetnje sačekušom, a ljudi koji me nikad nisu vidjeli osim eventualno kako Cigančićima kupujem bombone- počeli su pričati da se Ita objesio jer je dove' neku ženu.
Udovice se tješi i štiti, mene se zvalo kurvom i spekuliralo se o mojoj fatalnosti po njega.
Par dana prije, smočila sam mu suzama majicu dok je spavao na jakim lijekovima- koje je miksao s alkoholom.
Da, to sam željela spriječiti saznavši da je ranije imao pokušaje koje je tumačio "ZAMRAČENJEM".
I nisam mogla spriječiti, boce su se gomilale, a tog je dana imao "razgovor na poslu".
To nitko nije znao.
Znali su samo da tamo živi neka koju skupa s djecom treba otjerati.
I pokušavali su, na načine o kojima sam progovorila ne samo javno nego i u vidu tužbe.
Sućut je malotko izrazio.
Nisam imala snage ni želje ikom od svojih prijaviti katastrofu, povukla sam se, malotko je išta znao.

Svima je bilo jasno da iz Like treba bježati.
Evo ni sad kad su je otrovali, kad deseci tisuća ljudi viče, ja želim ostati.
Sigurno bih otišla odavno, ali da sam neka druga a ne ja.



-------------
Na dan kad se ubio, otpravio me da odspavam jer noćima bdijem s bebom pošto on radi.
Prije pedijatra kojeg smo imali u 18:15 da ubijem oko.
Poslije ćemo u pub malog izvesti nek se uči dok je mlad.
Ručali, pusa.

Dolaze lik i ženska iz hitne i bude me.
Ja dižem majicu jer 2mj prije rodila sam carskim rezom, zaključila sam da sam valjda pala u nesvijest ili nešto jer imala sam tešku trudnoću s preeklampsijom.
Govore da se objesio.
MMMOLIM... ALI JE ŽIV?????
Moja sućut gospođo.

Tu je vrijeme stalo, možda je bila sekunda, ali ja sam imala osjećaj kojeg ću kasnije naći u tumačenjima stvarnosti pa i afterlifea i takozvanog headseta - dr. DAVIDA HOFFMANA.
Točno to. Na trenutak sam imala osjećaj da je on sad svjesniji i življi a ja u jebenom mulju osjetila i nespoznaje.
Da je informacija da njega nema suštinski lažna a ja je moram popušiti jer sam "u gustom mulju".
Da je sve ovo pička materina ali moram ostati vjerna liku.

U SEKUNDI I TREPTAJU meni je sve prošlo kroz glavu, da moram ostati u liku.
Da je Ita otišao gdje je istina a ja moram biti još tu.
Imala sam nekakvu sliku da linija ide, malo stoji, a onda jače ide.
Tri godine moja linija stoji, ali sam u liku.
Ja sam mama.
Ja cjepam drva.
Ja se jebem s pravosuđem.
Ja jačam.
Ja rastem.
Ja se bistrim.
I ja ne idem od svoje sudbine, i ne proričem si tuđu.
Prepoznala sam da je moj lik žene koja ne bježi.
Postalo je nebitno jesam li našminkana, što tko misli i je li ugodno.
Postalo je naročito važno boriti se, kao mater, i kao ja.

I sad me prati osjećaj da je najvažnije- biti autentičan.
I da smo u golemoj zabludi kad instinktu pretpostavljamo opterećivanja nebitnim, osjećaj da smo u kontroli svega, da je puno toga ustvari zabluda.
Moj osjećaj mi je rekao da je apsolutno najvažnije- biti jaka.
I vjerovati procesu; iako priznajem da smisao ne kužim i da se mene pita ja bih to ipak drugačije.
No tako je kako jest. Trpim neviđena sranja, ali osim patnje osjećam i mir kojeg ne znam objasniti osim onim treptajem kad mi se učinilo da se sve odvija po nekom scenariju kojeg ne kužimo.

Za par dana, u praznoj kući, zasvirao je radio na donjem katu.
Ugašen, kom je bilo do pjesme.
Na slovenskom kanalu koji je krčati počeo tek po završetku pjesme koju sam dokraja ukipljena odslušala, svirao je Sandi Cenov "Ljubav za sve".
U životu se nisam drogirala, pila, ja se bojim i aspirina.
Sigurno postoji neko logično tumačenje a da je to bila TA pjesma zasigurno je slučajnost.
Isto kao što cijela ova priča stane u "hej psihologinjo nisi skužila da je lik obolio od depresije i alkoholizma".
Ok, prihvaćam.
Samo, znate... Čudno je. U svakom slučaju, mislim da je ideja: ostati i živjeti.
Prihvaćati izazove. Fajtati se. Uživati. Mljackati. Pitati šta je bilo.
Uočiti. Sudjelovati. BITI.
Katkad je BITI pišanje krvi, beznađe i maštanje da te nema.
Ali moraš biti. Ostati u ulozi.
Što je dalje, ne znam. Ali posve sigurno znam da je poanta: BITI onaj koji jesi, bez anestezije i bez fola.
To je smisao ovog dijela puta.
Nema odustajanja. Nema anestezije. MORAŠ BAŠ BITI.

Moraš odživjeti kao ti. Ne znam zašto je to važno u konačnici, ali sigurna sam da jest.
Prihvatila sam cijelu priču kao svoju.
Ne kao onu s kojom završavam. Ne zato što guštam biti patnička udovica i mučenica u pepelu.
Naprosto jer me put nanio na tu cestu.
Ne da na njoj ostanem- ali ni da s nje uteknem- nego da njome koračam.
Ja vidim da tu ima trnja i blata, taj dio me ne plaši.
Svjesna sam da nekima to djeluje nepotrebnom mukom ali nemam ništa s time- svi imamo svoja vjerovanja, senzibilitete i filozofiju.
Meni bi najveća muka bila znati da sam išla prečicom koja mi ne pripada, i da sam završila igdje ma kako dobro bilo, ako nije moje.
Uostalom, mnogi su išli prečicama pa bi ih već nešto, da li vratilo na stazu, da li klepnulo kao muhu govnaricu.
Nikog prejebali nisu- vjerujte mi, vidjet ćemo.

Osjećam svoj način slaganja svega, kao suštinski pošten i meni namijenjen.
I nikad nisam imala osjećaj za to da plešem tiho cupkajući u tuđem ritmu, bojeći se znoja i trošenja štikli.
Zato sam, osim bivala materom, mnogima jebala mater, točno kako je priličilo.
Biti jaka u mojoj poziciji, zapravo često znači baš to.


----------------
Vratimo se genijalcu instruktoru vožnje, šamanu.
U mladosti je vozio formulu ili nekaj tak.
Znate, Ličana ima svakakvih i često su budale ali kad je frajer onda je frajer kakvog nema.

Ja sam imala patološki strah od vožnje, plus sam se dodatno paralizirala jer sam imala strah od svega na svijetu.
Rekla sam mu- samo me osposobite jer iz one vukojebine ne mogu doslovno do dućana, doktora, nigdje a imam bebu.
Pitao me- zašto si postavljam granicu dokud smijem?
Sve s osmjehom starog mangupa koji kuži kaj priča i priča kaj kuži.

"Ajmo po gasu, po gasu, koje se pičke materine bojiš... uopće nije važno tko umre 20 godina prije ili poslije sve na isto dođe... oslobodi se... po gasu, nema straha, život se živi, gas... "

Tip je govorio neke stvari koje sam trebala čuti.
Bilo je jasno da sam antitalent za vožnju ali razumjela sam sve.
Dao mi je i povijest te obitelji i prognozirao mi da ću ja to sve prejebat, autolimar je dobar i u Kaniži, a da će mi beba izrasti u sjajnog tipa kakav mu je bio did doktor.
"Oni su ti uvijek bili za par kopalja iznad drugih, još dok je Perušić bio nešto, i po pameti i sposobnosti i za ženske..."

Dao mi je par filozofskih za razmišljanje, otpuhujući oblake dima, i s osmjehom mi govorio da bol ne treba shvatiti baš suviše ozbiljno, iznenađivati se puno kad život ispadne sranje, da smo svi tu kratko i ustvari preozbiljno shvaćamo sve, a da je sve zajebancija... i koji se kurac ograničavam da mogu do doma zdravlja u Perušiću autom, kad je auto mašina koja može skroz daleko u tri pičke materine i oko svijeta, jebo perušićki dućan, ajde ajde gas, noga na gas...

Taj ostarjeli lički mačak s još uvijek fakerskom vibrom, ostavljao bi me vedrijom.
Uvijek bih mu rekla - oprostite što sam u kurcu vozila.
Rekao bi - ma ne ispričavaj se, jebi ga bit će bolje...
(Pa sad baš... :)))
-------------------

Živjela sam na nekoliko razina.
Prva je stvarnost, dan. Praktične stvari.
Stariji sin s teškom traumom, mlađi prematurus.
Kuća, ručak, veš- ništa to ne stane niti te čeka, sunce svane neovisno o tvojim bolima, auti voze, dućani rade.
A djeca... traže, više nego ikad.

Mislim da me tu izvukla praksa - niš se ja u životu nisam oslanjala na muškarce.
Drugo, aktivirao se taj moj dupli primitivni Ovan (to su mi objašnjavali koji se u to kuže) koji funkcionira ratnički, vojnički, bez filozofije i prenemaganja, dužnost, u vatru i u vodu, i u nebo s njim i u pakao bed blu bojs i dinamo.

Raspižđavalo me sve više, što se kukalo da Itin braco osta bez kuće.
Maltretiranja mog sina u školi (Momir Karin mamicu ti poljubim, kad te stigne karma nećeš vjerovati što se događa).
Generalni stav: nije to ni bio brak.
Pa eto, ako vam znači, to sam jutro provela tražeći Bata sandale za svadbu o kojoj je strastveno pričao dan ranije kao o najvećoj hitnoći.

Čak i dobronamjerni pričali su o tom da je on IONAKO bio bolestan i NIJE TO BRAK OD 30 GODINA.
U nevjerici sam gledala kako nevješto tuđim kurcem gloginje mlate.

Dva dana nisam mogla ništa, treći sam prionula realnosti i dužnostima.
Osjećala sam se loša mater- ja sam to trebala nekako predvidjeti i znati.
Burazova cura je našla tatu mrtvog od infarkta: jest dobila 50kg od stresa, ali nitko nije govorio njenoj mami da je išta kriva, niti je svoje materinstvo pravdala.
Ja jesam. I pred sinom. Bio je ranjen i okrutan. HAHAHA TI SI PSIHOLOGINJA MOJ KURACCCC
Iz njega je govorila bol, a ja nisam smjela biti bol.
Primala sam nogom u jaja od života od svih i svega bez da smijem jaukati.
Nije mi bilo jasno kako sam tako propustila.

Trenutak sam se krivila što nisam nježnije.
Ma ne, ustvari, što nisam odlučnije.
A zašto sam spavala?
A zašto nisam imala velike sise?
Mozak se opasno zajebavao sa mnom, srećom nisam imala kad pizditi.
Bojala sam se da ću tugom zaraziti bebu kao šugom.
Blokirala sam misli.
To je bio drugi sloj moje egzistencije- suicid nosi strašnu zbunjenost i krivnju.
Garantiram da se dugo mrzio i neki random kolega s posla.
Možda i susjed.
Da je bio pun kurac ljudi koji su sebi nešto zamjerili.
Naravno, ja sam propitkivala sve što jesam a onda sve što nisam.
I to je trajalo dugo.
Ako razmišljate o suicidu, molim vas imajte u vidu okrutni i krvavi rolerkoster misli i emocija na koji ćete posjesti ljude oko sebe.
Svi će se pitati jesu li što mogli i trebali.
Jesu li bili suviše površni, usput, izdaleka.
Jesu li bili previše ili premalo.
To jednostavno tako ide, automatizmom, pa da je tisuću dijagnoza, realnih razloga...
Dugo sam maštala kako bi bilo dobro da me na spavanju zatukao sjekirom, pa se onda objesio.
Toliko me morilo sve što se dogodilo.
Pritom sam se osjećala kao budala koja kao da je ŽELJELA sinu traumu, nepredviđanjem.
I danas kad napravi tinejdžersku pizdariju, mene jebu krivice da je to zbog traume, i donekle to i jest tako.

Treća razina moje egzistencije, ipak je bila i ostala, misao na Ivicu.
Mi nismo prekinuli.
Što se kvragu radi kad nekog nema a još ste zajedno?
Sve kombinacije ljubavnih sranja i životnih komplikacija, ajde nekako.
Možete se razjebati pa se za par mjeseci naći negdje i pričati.
Možete biti na pas mater pa opet negdje nekako nešto.
Ali Ite nema. Ljudi, ja nemam kamo s ljubavi.
I nitko mi niti da šapne gdje je otišao.
Tisuće religija, tisuće knjiga, razni genijalci a i bolesnici imaju neku šprehu o tome.
Ti ustvari ne znaš.
A luđački želiš znati.
I ništa u svemiru ni da trepne na tvoj očaj.

-----------------------

Uskoro je došlo proljeće i voćke su procvjetale.
"Eto, netko nam se udaje... lijepe vjenčanice... čipka", to sam mislila i gutala vrele odvratne suze, paralelno tražeći bubamare s bebom i moleći starijeg da izađe iz sobe na sunce.
I misleći o tome gdje se u pički materinoj servisiraju štilovke jer velika je trava a kod nas poskoka koliko hoćeš.
Ulazeći u kuću još jednom sam pogledala rascvjetale voćke i stupidno se ljutila što su i ta glupa drveća dobila bijelu čipku.
A ja crninu. S 36.

Znate, ja nisam oplakivala naše duge godine.
Oplakivala sam sve ono što je trebalo biti.
I na kraju, nema puno veze s godinama onaj osjećaj, kad nekog kog voliš moraš pustiti u tamo neku grobnicu.
S mamom i tatom- tako je riješio njegov zli brat, s argumentom da se nismo vjenčali.
Ali moju vjenčanicu nosile su perušićke jabuke.
I moj Ita je s roditeljima, kao mrtvorođenče.
I to su mi uzeli.
Baš sve sam morala progutati, obezvrijeđena u boli kao Jesenjinova kuja, i svi su znali zašto moja bol ne vrijedi.
Uostalom, ja nisam imala pravo ludjeti i plakati.
Sve sam progutala pa i to da leži tamo kao sinčić.
A bio je otac, mog djeteta. Kratko ali je bio.
I stalno ga je zvao ĆAĆIN LIPOTAN.
Divio mu se, nije ni vjerovao da je stvaran, štipkao ga je.
Pjevao mu je "pimpek pravi ili krivi svaka mu se cura divi".

Mog malog sina bih zamolila da jednog dana riješi tu pizdariju pravno.
Učini to, mali moj, nemoj da ti bude teško!
Sve ih sjebi mater im jebem, nek im se štuca.
I budi obrijan, s čistim cipelama i parfemom, uči, budi kao did, pa nek vide majku im jebem svima, da je vrijedilo.
I onaj moj ljepotan, moj stariji sin.
Ma svi nek vide! Svi neka vide koje ja sokolove imam!
Fino košulju unutra, strogo dobri parfemi, za sve dane kad su me žalili a ništa nisu shvaćali, za sve kad nisam stigla ili imala ja biti dotjerana.
I čuvati svoje žene. Nikad ih nemojte činiti jakima.
Dopustite im da budu žene.
A mene kad pokopate, hoću da budem kraj Ite.
Neka nam onda štopaju vrijeme, mater im jebem.

E, i to sam rekla. Ti mali to moraš napraviti, a onda nam vi dvojica zapjevajte Ličku kapu da sve ori i da bude jeka, to je Itu i mene jako rajcalo- znači jeka. I nikog drugog ne želim na sprovodu.
Svo cvijeće koje se nosi na grob- ne zajebavajte me s tim jer mi to apsolutno ne treba- kupujte svojim ženama.
Kupujte im puno cvijeća plus đinđe.
Iznenađujte ih cvijećem i govorite oldschool stvar: cvijeće cvijetu.
Budite kavaliri i nježni prema ženskom srcu.
Neka uopće ne moraju biti jake uz vas.
--------

Puno je dotad ispred nas.
Mi smo vatreni Zečevi.
Svo troje smo u kineskom horoskopu isti znak, Zec.
I svi smo vatreni znak- Ovan, Strijelac i Lav.
I sve ćemo speštati i naše kraljevstvo dolazi!

Ja sam od nekih stvari odustala.
Zaključila sam da je moja uloga ona koju mi je život dao.
I da nije sve ispalo kako sam htjela, no nije nužno loše.

Kao mala, jako sam htjela biti balerina.
No uvijek sam bila debela djevojčica koja je najlošije radila obični kolut, kamoli što takvo.
No, upisala sam dramsku kod Zvjezdane Ladike i nikad vam ne bih dovoljno mogla opisati kakva je to čarolija ispala!
Ma koji balet!
Ovdje sam uvijek bila princeza. Uvijek me Zvjezdica birala za princezu, a to je jače od balerine.

Želim reći, um treba biti otvoren.
Ali sa sobom se mora biti iskren i prihvatiti određene limite.
Ne ih sebi nametati. No nekih treba biti svjestan.
Ja, koja znam sve stihove svih lijepih pjesama i zaista sam željela samo imati obitelj.
Ja, koja i sad smatram da nemaš što pametnije od duše i tijela nego voljeti.

Odustala sam od svoje vjenčanice i prepustila je golemoj jabuci pred kućom.

Za kim ja to tugujem? Za tipom koji me "sjebao", koji nas je užasnuo i izmučio?
Koji me ostavio s dvoje djece u dvorištu koje želim iz zgarišta pretvoriti u ognjište?

A pa jesam li se rodila da budem vitez perušićke kule, i čuvam sentimente u jednoj pustoj otrovanoj ciganskoj mahali koju opisuju kao Brda imaju oči?
A gdje je pamet, volja, energija?
Ma za čim to tuguješ, za par šetnji, poljubaca i puno brige jer ništa drugog nije ni bilo?
Je li te zadužio kurcem, pa dijete može napraviti bilo tko.

Da, sva su pitanja na mjestu, ako tako gledaš.
Ja na život gledam kao na sasvim neslučajnu stvar.
Puno su me puta zbog tog što sam glasna i otvorena, krivo tumačili kao nevjernu.
Ali ja sam osim vjerne, odana.
I ozbiljno shvaćam sve svoje dužnosti, iako me i tu krivo procijene jer nisam ozbiljna, volim psovke i tajce, i što god učinila s kosom za pet minuta je raščupana.
Ja nikad nisam bila, niti željela biti, dobra djevojka.

Uvijek sam prkosila onima koji su htjeli da budem tiha, dobra i fina cura.
Paralelno s time, uvijek sam imala sve petice u školi.
Uz najklošarskije odjevne kombinacije, imala sam besprijekorno njegovanu kožu.
Jednostavno, imala sam svoj osjećaj za odanost onom što je meni važno.

U moru stvari koje mi nikad nisu bile važne, neke su mi nevjerojatno važne.
Sve što je ljubav.
Moji sinovi.
I moj Ita. Ustvari nemam ništa s tim što on još nije tu. Meni ga je život namijenio, a moje "u dobru i zlu" nije izrečeno ni na jednom oltaru, na osmrtnici su me naveli kao PARTNERICU kao da smo imali odvjetnički ured...
Ali čuo je Bog.
Virio je kroz oskoruše.
Osvijetlio je nebo zlatnom bojom kad sam povraćajući palila njegove košulje na gradini.
Vidio je i zna da ga mora čuvati da se ne izgubi.

Ispred zidića gospićke gimnazije, jednom sam stala i gledala ružičasto nebo.
Imala sam želju upoznati ga kao mladog dečka.
Imala sam želju zagrliti ga kao malog.
Shvatila sam da ga volim kao biće.
Da me se tiče.
Ne znam čuje li me kad viknem "hej" u šumi.
Ali viknem.
I mislim da je dragi Bog stvorio Liku nama na diku.

Surovu, nježnu, pustu, krvavu, čarobnu.
I možda ne čuvam tursku kulu, kao na njihovom starom obiteljskom grbu.
Ali čuvam nešto, branim nešto, krvarim i kraljujem, u mukama rađam napretke i opstanak, i plešem lako kao da i nisam žena nego svjetlost.
Očajna sam i predivno mi je.
Ništa ne znam a sve odavno znam.

Dišem, opstajem i vjerujem.
Bare kaže da plešem sama s kišom.
Perušićke ptice me se ne boje dok vješam veš.
Ponekad me razjebe pjesma.
Kad dunje procvatu, recimo.

Ali ja sam obećala da sam jaka.
I ja se svojih obećanja držim i ozbiljno ih shvaćam.
Iako me cijeli život svi kore da sam neozbiljna, ustvari nije tako.
Čuvam te, Ita. Čuvaj i ti nas, hajde pička mu materina, HDZovac si.
Čuvam te. Ima te, jer ja tako kažem. Ne dam da sve nestane.
Posuđujem ti, dok postojim, svoj dah, glas i korak.

"Rodi me u majsku zoru
Kupaj me u bistroj vodi
Čuvam jedan cvijet kad svi drugi odu
Čuvam te dok sam živ"