Mic, mic...

Bila sam sa sestrom u večernjem izlasku.
Slikale smo se i smijale. Ja sam se smijala toliko, da sam se bojala da ću se popišati od smijeha.
Sada se nažalost samo sjećam toga, jer sam od sinoć doma.
Vrijeme je dobro, samo sam ja umorna od puta, nije lako promijeniti 3 leta od toga jedan od 8,5 sati, jurnjava po aerodromima teškim ruksakom i teškim carry-onom.
I imam jet lag velik ko kuća, cijeli mi se dan spava, jer je razlika 6 sati.

Rado bih da imam i neke druge vrste sjećanja, ali nemam ih.
Po romanima piše da su se upoznali u avionu, a meni u avionu samo neki debeli i smrdljivi ili kao onaj od prošli put, lik s velikim jastukom, koji mi se gadio (jastuk) i stalno me grijao, jer je bio ogroman.

Čemu zapravo ovaj post?
Htjela sam reći da sam se vratila, dakle, svi vi koji ste me željeli pozvati na kavu, zakasnili ste...iako ste imali 3 mjeseca vremena.
Na kavi sam bila s dvije žene.
I bilo je vrlo ugodno s obje, ma ne skupa, odvojeno.
Ha, valjda je došlo to vrijeme da se ide van samo s curama.