Čovječe, kakav blog!

Nisam totalni racionalni tip, nisam ni s glavom u oblacima.
Apsolutno vjerujem da nije sve samo ovo što se vidi, da postoji neka veća svrha, samo što nikad ne idem preduboko u to iz više razloga.

Prvi je da ne bih htjela biti tip s glavom u oblacima.
Drugi razlog je što mi je logično da živimo kao da je ovo sve, da je to poanta, i da nam neke spoznaje s pravom nisu dane na uvid već samo na tihu slutnju.
Prihvaćam da smo ljudi, ne više od toga (ni manje od toga- sa iskrenim sažaljenjem gledam ove lopine po Lici... jao u kakvu zamku su upali...)

Elem, snovi. Ne orijentiram se po njima ali upamtim one sa silno realnim osjećajem, neobične.

Moj pokojni muž sjedi u nekom alpskom prostoru, planine su naokolo, on sjedi na drvenom lijepom balkonu, omotan je sivom dekom, oporavlja se, liječi, šutljiv je.
Sjela sam uz njega i mi ne komuniciramo ali nam je oboma drago da sjedimo skupa.
Ne interveniram u njegovo stanje, niti on meni daje informacije o tom što je to sad.
Osjećamo se samo oboje dobro što se vidimo, jako dobro.
On je miran i fokusiran na svoj oporavak.
Ja sam osvjedočena da je na lijepom mjestu koje djeluje kao da se tu obnavlja.

Izlazim van i srećem nekog dečka iz mladosti koji me dvaput pokuša pozdraviti a ja mu kažem "ajme nemam vremena za to" i otkantam ga. Zanimljivo je što mi je taj dečko nekad značio a što sam u snu toliko u stilu - ne jebi me s nebitnim stvarima.

Dolazim doma i pitam roditelje je li mi se tijelo raspalo i zašto kasni moj sprovod.
Tata je sav oko organizacije a mama govori "nije se još sasvim raspalo ali raspada se".
Ja sam potpuno ja samo što mi je jasno da je to tijelo odslužilo svoju svrhu i uopće me ne zanima kao takvo, želim da ga se riješimo jer mi više ne treba.

........
Ukratko po analizi sna, privodi se kraju ta faza mog života i cijelim od njegove smrti, danas s jačim smislom za (ne)bitno.