vještičje kronike

sa gledanja jednog lijepog astronomskog događanja
i sakupila nas se raštrkana mala grupica,
a onda stišao se i žamor i svi su ušutjeli ili tu i tamo tek nešto kratko prošaptali
i okrenuli glave i lica prema zapadu, sutonu
pa si pomisliš,
gle ljudi, ljudska bića, i dalje u nejasnom strahopoštovanju od veličine svemira
i moćnog svjetla
i baš je bilo lijepo, i nekako svečano, jer je baš sve utihlo u muk
i jer su na licima promatrača bili osmjesi
a u očima im ona dječja iskra uzbuđenosti i čista znatiželja
i vidiš duša prima, srca trepere
i dobrohotno dijele
pa saznaš zanimljivosti,
da stari egipat, a poznati astronomi, nije upisivao skoro pa nigdje pojavu poput pomrčine sunca
jer ne zna se zašto, al bit će ima veze sa njihovim Ra
i da ptolomejci kažu da pomrčina najavljuje slab urod, sušu, požare, poplave, potrese
i da će se puno više čuti ona
"the king is dead, long live the king"

i tako smo u nastavku dočekivali perzeide kad smo već tu
i ne možeš ne pomisliti


kako smo divno lijepi u rijetkim trenucima
dok čekamo vidjeti rasute špekule na nebu
na trećem kamenčiću od sunca