ovo nije o glas /povratak sebi/

Vratila sam se na isto mjesto.
Ne zbog njega.
Barem sam si tako govorila.
Vratila sam se zbog mora. Zbog mirisa soli u zraku. Zbog jutara kada sunce još nije jako i kada se čini da svijet na trenutak uspori.
Vratila sam se po onaj osjećaj da ponovno čujem sebe.
Jer negdje putem sam se izgubila.
Ne naglo.
Ne u jednom velikom trenutku.
Ljudi se rijetko izgube odjednom.
Češće nestaju pomalo.
Jedna prešućena želja, prilagođavanje.
Postupno odustajanje od sebe da bi bilo lakše, jednistavnije.
A onda jednog dana shvatiš da više ne znaš što ti zapravo nedostaje.
Veza u kojoj sam živjelq i nije bila loša.
Možda je upravo to bilo najteže priznati.
Nije bilo velikih svađa.
Nije bilo velikih razloga koje bi drugi razumjeli.
Samo je nešto nedostajalo.
Ja.
Ona iskra.
Onaj osjećaj da te netko ne samo pogleda, nego vidi...gleda i kada nisi tu.
Pokušavala sam, zaista jesam.
Tražila sam načine da unesem više života.
Više bliskosti.
Više mene.
Ali neke se stvari ne mogu stvoriti samo trudom jedne osobe.
A onda sam se sjetila njega.
Jednog ljetnog susreta.
Tog čovjeka kraj kojeg nisam morala paziti jesam li previše.
Kraj njega nisam smanjivala osmijeh.
Nisam utišavala sebe.

Bila sam ja.

On?

On je bio on.

Nismo se pronašli zato što je netko od nas bio prazan.
Pronašli smo se zato što smo jedno u drugome probudili nešto što je već postojalo.
Nešto što je čekalo.
Znali smo od početka.
Oboje smo imali svoje živote.
Svoje puteve.
Svoje ljude.
Stoga i nije bilo velikih obećanja.
Samo ono rijetko prepoznavanje kada kraj nekoga ne moraš glumiti.
Nakon ljeta smo se dopisivali.
Dani su prolazili, a između poruka se stvaralo nešto što nije pripadalo svakodnevici.
Već sam zamišljala peti mjesec.
More.
Vrijeme koje ćemo provesti zajedno.
A onda je došla tišina.
Sve je stalo.
Nisam ga krivila.
Nisam na to imala pravo.
I ja sam nastavila svojim putem.
Ostala sam u vezi koja je postojala.
Pokušavala sam uzeti ono što sam osjetila tamo i donijeti to ovdje.
Više dodira, otvorenosti.
Više mene.
Mislila sam da možda problem nije u nama.
Možda sam se ja samo zatvorila.
Možda sam zaboravila kako biti ona žena koju sam tamo upoznala.
Ali neke stvari nisu stvar volje.
Ne možeš sam zapaliti vatru između dvoje ljudi.
Možeš donijeti drva.
Možeš čuvati plamen.
Ali ne možeš gorjeti za oboje.
Zato sam se vratila na more.
Ne njemu.
Sebi.
A onda sam ga ugledala.
Na istom mjestu.
Samo ovaj put nije bio sam.
Plesao je.
Smijao se.
Bio je isti onaj čovjek kojeg sam zapamtila.
Samo sada uz nekoga drugog.
Nisam mu prišla odmah.
Nisam željela poremetiti njegov trenutak.
Prišla sam tek kada se udaljio, kada se sagnuo da zaveže cipelu.
Kratak pozdrav.
Skriven samo naš pogled.
I povratak njegovoj stvarnosti.
Nisam ga zaustavila.
Nisam tražila objašnjenja.
Kasnije sam otišla plesati.
Sama.
Nisam plesala za njega.
Nisam plesala da me vidi.

Plesala sam jer sam ponovno osjetila onu ženu koja sam bila prije nego što sam počela paziti na sve.
Na riječi.
Na pokrete.
Na tuđa očekivanja.

Nisam znala da li me je gledao.
Nisam znala što je, ukoliko me i gledao, vidio.
Ali prvi put nakon dugo vremena vidjela sam sebe.

Sljedećih dana susretali smo se ovlaš.
Prolaznici
Gotovo svakoga dana.
Pogledi.
Osmijesi u očima i usnama. Bljesak vreline
Kratki trenuci blizine.

A ipak nikada dovoljno sami.
Nikada dovoljno daleko od svega što je stajalo između nas.
Možda je šutnja bila bolja.
Riječi ne bi donijele rješenje.
Samo bi promijenile ono što je još uvijek bilo lijepo.
Znali smo oboje.
Od početka.
Postoje ljudi koje volimo.
Postoje odluke koje smo donijeli.
Postoje životi koje ne možemo samo izbrisati zato što smo negdje drugdje osjetili nešto snažno.
More je ostalo isto.
Miris soli.

Glazba s terase.

Ljudi koji dolaze i odlaze, noseći svoje male priče.

Samo ja više nisam bila ista žena koja je prvi put ušla u njega... u sebe