ovo nije o glas

# Oxanina (Eliksir života)

Sjeo je na rub kreveta i oslušnuo svijet kroz tišinu.

Galebovi su i dalje vodili svoje svađe nad obalom. Negdje u daljini čula su se prva vrata, prvi koraci, prvi znakovi da se svijet budi. Zvukova je bilo posvuda oko njega. Jutro je polako osvajalo svoj prostor.

A ipak, ovdje u sobi vladala je tišina.

Ne ona prazna i hladna, nego tišina koja ostaje nakon nečega lijepog. Tišina koja ne traži riječi.

Jedina prisutnost koja se još osjećala bila je njezina. U zraku, u sjećanju, u nekoj nevidljivoj toplini koju je ostavila za sobom. Kao trag parfema koji više ne možeš sasvim osjetiti, ali znaš da je tu.

Osjetio je vlagu kako mu polako dolazi u oči. Na trenutak mu se učinilo da gube snagu i klize prema tuzi. Zažmirio je i duboko udahnuo.

Ne.

Nije to bila tuga.

Bila je to zahvalnost koja je tražila svoj put.

Udahnuo je još jednom, kao da u sebi nosi dio njezina svijeta. Kao da ga njezina zemlja još uvijek čuva, makar je već bila na putu prema njoj. Polako je izdahnuo i u tom izdahu poslao nešto svoje — topao, vlažan dah, nevidljivu pratnju za put koji je bio pred njom.

Tada se sjetio jednog razgovora od prethodne večeri.

Rekla mu je nešto što ga je tada iznenadilo.

Priznala mu je da se uz njega ne stidi ničega.

Da joj je to novo.

Da se ne stidi svoga tijela. Ni svojih postupaka. Ni osjećaja. Ni misli. Ni svojih slabosti. Ni svojih želja.

Ničega.

Rekla je to jednostavno, gotovo usput, kao da izgovara nešto sasvim obično.

A nije bilo obično.

Gledao ju je začuđeno nekoliko trenutaka, pokušavajući shvatiti težinu tih riječi.

A onda je postao svjestan nečega što dotad nije znao izreći.

Baš takva bila mu je najprivlačnija.

Ne zbog izgleda. Ne zbog načina na koji se kretala ili smijala. Nego zbog toga što je bila stvarna.

Nepatvorena.

Slobodna.

Bez potrebe da se skriva iza uloga, očekivanja ili pažljivo odabranih riječi.

Bila je potpuno svoja.

I upravo je u toj iskrenosti bilo nečeg rijetkog, gotovo herojskog.

Nečeg što se ne susreće, već te strefi ako imaš sreće.

Nasmiješio se i sjetio se jučer.

Jednog pogleda. Jednog dodira. Jednog smijeha koji je došao sasvim prirodno, bez napora i bez očekivanja.

Kako je bilo lijepo.

Zastao je.

Vraga.

Nije bilo lijepo.

Lijepo je.

Jer neke stvari ne prestaju onoga trenutka kada završe. Ostanu živjeti još neko vrijeme u čovjeku. U mirisu. U osmijehu. U tišini sobe iz koje je netko upravo otišao.

I dok se jutro potpuno budilo, a galebovi nastavljali svoje besmislene rasprave iznad mora, on je sjedio na rubu kreveta i znao samo jedno.

Dogodilo se nešto vrijedno.

I to mu nitko nije mogao oduzeti.

Tek tada je shvatio da ljudi ponekad uđu u naš život na nekoliko dana, a ostanu u njemu mnogo duže. Ne zato što nešto uzmu od nas, nego zato što nam nešto vrate.

Ona nije bila čarobnica što začara.

Bila je podsjetnik.

Da još uvijek može osjetiti. Da se još uvijek može radovati. Da ga još uvijek mogu iznenaditi bliskost, iskrenost i ljepota jednog , za neke samo običnog jutra.

Zato je u sebi sa lepršavim smiješkom, toj uspomeni dao ime:

Eliksir života.