Čovječe, kakav blog!

Prvo, ne mrzim životinje i velika je šansa da hranim više životinja ja u danu nego ti u životu čak i ako si vlasnik.
Razlog je što živim na selu gdje komulanac ne funkcionira i gdje nema azila.
Naravno da nahranim te životinje iako ih nisam željela ni birala, i iako nisam emotivno vezana za njih a niti haluciniram da su one za mene.
Dakle, nemam halucinacije o životinjama.

Patnja životinje me pogađa, i ne mogu mirno svjedočiti npr.gladi.
Patnja životinje me ne pogađa ni promil kao ljudska.
Bit ćemo iskreni, da životinje tako ozbiljno promišljam ne bih valjda jela meso?
Sjećam se nekog debila koji je mjesec dana bio u kurcu jer je uginula papiga a pritom nemilice pržio puretinu- knjiški primjer idiota bez mozga.
I mislim da je to ono što naglašavam.

Svjedok sam tome da u gradu horde ljudi prolaze par puta dnevno, često u nedoba i zore, da bi prošetali psa.
Beskućnika s mog kvarta koji je gluhonijem i skuplja boce, ne jebe gotovo nitko ni promil.
Rijetki, kao moji roditelji, pobrinu se u vidu bar nekog sendviča, skupe boce koje iskoriste u vreću i daju mu.

Smeta me zombificiranje ljudi i vjerujem da će doći vrijeme kad će se raditi psihijatrijske studije o današnjici.
Mobitel u jednu ruku, lajna s psom u drugu i ti si miran.
Imaš halucinaciju da čak imaš prijatelja, obitelj, curicu/dečka.
Beskrajno tužno.

U teškim emotivnim situacijama života, i ja sam razmišljala o psu.
Jer bilo mi je teško i bila sam psihički u lošoj fazi.
Čim sam prizdravila od suicida muža, shvatila sam da mi ne pada na pamet psetu triput dnevno skupljati govna i gledati mu žvale, pored obveza i odnosa koje imam.
Koji su teži.
Psu daš zdjelu hrane i ostatak dana možeš halucinirati o odnosu.
O vlastitom identitetu jer mnogima je imanje psa pogotovo ak je udomljen, početak i kraj života.

Radi se o distraktoru od ljudski važnih tema.
Prečici.
I opet ponavljam, halucinaciji.

Psi su super. Uvijek su bili uz ljude.
Imali su i imaju svoju svrhu- lov, čuvanje, spašavanje ljudi.

Dio koji smatram da je važan za psihijatriju je dio u kojem pas mora ljude spašavati od besmisla.
Od svojih pustih i praznih života.
Od ljudi oko sebe.

Veliki "pesoljupci" a jer se rajcaju na bezuslovnost, krotkost i ovisnost jadne životinje, često su prava gamad.
Ne vjerujem u razum a kamoli dobrotu čovjeka koji pored prosjaka ili gladnog susjeda prođe, zureći u zasran čmar životinje ma koja bila.
To su bolesni ljudi koji nisu uspjeli u realnim odnosima i svrha im je wagging tail i da su ljudske gromade jer je Fifi jeo.
S istim mentalnim bolesnicima razglabaju o curicama i dečkićima, te jadne životinje oblače u sranja.
Svi normalni kuže da se radi o bolesnicima i drago mi je da se o tome priča sve više.

Vjerujem da će jednog dana analizirati ovaj stadij razvoja čovječanstva- visoko intelektualno i tehnološki a još uvijek duhovno nisko. Mobač u jednu, lajna u drugu ruku, imitacija života.

Ne, nije problem u psima ni mačkama. Problem je u ljudima koji su atrofirani i prihvaćaju razne surogate da održe dan smislenim, makar oblačeći pse u odjeću i brisali im čmar u pol šest ujutro dok bauljaju ulicama.
Na kojima ljude manje-više ni ne detektiraju.