Čovječe, kakav blog!

Suludo, ali bilo je to u isto vrijeme kad sam htjela umrijeti.

Nisu me željeli pustiti da zadnji put vidim Itu, u mrtvačnici.
Da je to traumatično, njega više nema, to je samo tijelo.
Jedini me moj tata razumio i bez riječi prihvatio moj urlik da im svima jebem mater u pičku glupu.
I tata ak me ne otpeljaš idem sama pješke.

U mrtvačnici, on.
Visok. Lijep. Smiren. Učinilo mi se nekako da ima ogromnu glavu, ne znam zašto.
Pipnula sam ga i bio je leden što me uznemirilo.
Palcem sam mu brisala ranu na vratu.
Uši su mu pocrnile na vrhovima.

Nešto sam mu pričala i mozak mi još nije poravnao da on to ne čuje pa sam mu davala upute.
Bila sam opsjednuta strahom da će otići predaleko nekud ako ja umrem stara.
Prošlo mi je na najozbiljniji način kroz glavu da moram za njim.
Čak sam imala plan na neki način, ali sjebalo me - što bi onda djeca, svaka čast svima al ja bih ipak mislim jedina za njih popila metak.
Pa i, za mene tad gore, živjela zbog njih.

U jednom trenutku morala sam izaći.
Zrikavi mrtvozornik i moj tata su pušili.
Kad sam izašla valjda nisam izgledala normalno i tata je viknuo "jadno moje dite" i briznuo u plač.
Primio me ali sam bila slaba a kako sam viša od njega, teturali smo.
Putem kući sam razmišljala kako bih... nisam, naravno.

Za nekoliko dana išli smo pedijatru.
Ispred mrtvačnice vijorile su se šarene haljine koje su prodavali nasmijani Cigani
Psovali su, šalili se i pljeskali rukama glasno.
Kao da ništa nije bilo.
Kao da baš jedino- moraš naprijed.

...
Na kraju sam zaključila da će Ita znati kud se ide.
Savjetovala sam mu da ako nešto ne zna pita Teslu, on je tamo blizu nas, a kažu da je avatar iz čak pete dimenzije.
Da nema što brinuti.
Da je sve igra i da ću pobijediti još puno tog a malo i za njega.
Da je sve kratko.
Da će iza svakog od nas biti smijeha i šarenih haljina.
Da ćemo se opet vidjeti jednom kad i iza mene ostane samo mirno tijelo.
I da je, tako eto kratko, bio ne samo moja tuga nego i topli vatreni nemir.
Zadnje što sam napravila je da sam mu obećala da ga nikad neću zaboraviti.
I kao njegovi preci vitezovi čuvari kule, kao BAŠA, odlučila sam ostati tamo gdje je stalo.

Neka ide dalje, ja ću nekako! I- još kako.
Kažu da je sve teško i tužno ali ne znaju da je sve to igra.
Pa se igram da je vaterpolo a ja sidrun.
I nije teško, jer si sidrun. Tvoja pozicija. Prihvaćam, ne žalim se što nisam na drugoj.
Ovo je moja pozicija. Imam dobra ramena i jake noge, sve je dobro.