Čovječe, kakav blog!

Znala sam jednog dragog čovjeka.
Kolumnist, arhitekt, a rođen na moj imendan.
Puno stariji od mene, ali sam ga uvijek voljela zadirkivati i šokirati turbofolk stihovima.
Gotovo očinski mi je govorio- mala, ti se švercaš!
Uvijek je kritizirao moje gađenje prema politici, ozbiljnosti pa na to lupim stih Seke Aleksić.
Kužio je fenomenalno- švercam se.

Svog Ličanina sam zapazila kao meni privlačnog jer je bacao na Nicka Cavea u spotu Where the wild roses grow.
Imao je i poremećeno veliku batinu. Što bi rekao Mišo Kovač- tu sam spoznala razliku između srebra i zlata.
Dotad ja nisam pojma imala što je jebačina.
Bio je HDZovac iz fine kuće i tu je svašta uveličao po pitanju svoje moći no zarad monstruozne karine sve sam lako povjerovala. Da mi je rekao da je Ramzes treći - ma važi mačko.
Taj tip se ševio kao nitko, bio je i blesavo sladak, nisam ja puno detalja tu ni pitala, vjerovala sam sve bullshitove.
Ne, ne shvaćate. Svi znamo kaj je DOBAR seks. Ne. Ne to. Lik je bio valjda s neke druge planete.
Bio je značajno stariji a želio postati otac.

Kasnije ću spoznati da je želio dijete da prekine agoniju teške depresije i da mi je komplimentirao JAKA SI TI s predumišljajem.
Načini na koje će se obrušiti njegov suicid na nas, u ruralnoj Lici, .... vrijede knjige. Možda.

Željela sam biti lička šuša. Domaćica. Ušuškana.
Jebo moj faks, esi ti vidio mog čojka!
Željela sam se prošvercati.
Nenene, ne ljenčariti. Sve da ja to fino držim u kući.
Ali željela sam biti prva lička šuša.
Tumplača. Slatkica. Barbie.

I s njim je to bilo TAKO DOBRO.

A onda se počelo rušiti, nevjerojatnom brzinom.
Jer je i bilo šuplje.
Samo kartonska maketa tamo gdje je obećao kule i bedeme.

I našla sam se potpuno iznevjerena.
I mogla sam odlučiti za prečicu.
Moj grad, stan, ljude i centralno grijanje.

Odlučila sam ne švercati se ni najmanje.
Ni ne slutite s čime sam se sve ulovila u koštac i kome sve jebem majku.
Svi su se čudili mom putu.
Život me, ipak, kad bih pomislila odustati od toga, bodrio.
Zlatnim oblacima. Rozim cvijetom usred gomile stijena kod gradine.
Pticom na štriku.
Vjevericom.

Bila sam prašnjava od peći.
Desna noga mi je puna ožiljaka od žerave.
Plakala sam jer nisam mogla kuću zagrijati iznad 15.
Mislila sam da ću poludjeti.
Smijala bih se kao kreten hodajući po vrtu i Bogu govorila "ajde jebem ti što si zajahao".
Nikom se mjesecima ne javljala.

Ali nisam se švercala.
Odlučila sam se igrati igre tko je jači: tuga ili ja.
Strah ili ja.
Osoba xy ili ja.
Užas ili ja.
Beznađe ili ja.

Zaigrala sam sve gorko ozbiljne stvari kao igru.
Balansirala nad ambisima duše i tijela.
Preskakala nevjerice, kaose i dna života.
Trpjela kao fakir.

I odjednom... sve je djelovalo kao obična ogrebotina.
Pomalo smiješno.
Pomalo maleno pod beskrajnim zvjezdanim nebom moje Like.

Prihvatila me kao svoju, osjetila sam da zna da nisam slabo čedo.
A ja sam jačala tijelo hladnom vodom, i dušu odolijevanjem užasima.
Nisam se švercala kad je bilo bitno.

Ne znam objasniti zašto osjećam da je bitno. Ali je.
Ja tako osjećam svakim atomom- da je ono tamo meni namrijeto.
Ima tu i nekoliko neobičnih detalja, ali ne biste vjerovali da vam pričam, niti bih vam ja pričala.
Sve je to kao u nekoj priči, i iako ne razabirem s ove točke svoju ulogu sasvim, nešto me tjera da se inatim, ostajem i da budem lipa i bistra kao Lika.

Sve je igra, sve je moguće.
Strah je smiješan, pogrešan i suvišan.
Pusti glas do devetog brijega (znat će tko zna!)