Čovječe, kakav blog!

Danas sam prvenstveno posvećena podizanju dvaju ljudskih bića.
Uz sva bolesna nastojanja današnjice da se to izjednači s imanjem životinja koje se oblači u džempere i suknjice, radi se o cjelodnevnom projektu, angažira.

Uz to, opredijelila sam se (imam izbor) za život u prirodi.
Stidljivo koketiram s baščom, lakiranjem i farbanjem nekih dijelića ogromne kuće, a oko sjekire/košenja/pepela odavno ne kukam niti pizdekam.

U svemu tome čak sam razvila neke svoje furke tipa imam kadu za ice bath i svakodnevno jačam duh i tijelo.
S oduševljenjem promatram kako sam iz godine u godinu otpornija na hladnoću, manje razmažena, kako sam pojednostavila puno toga, kako sam brža i spretnija.

Ja sam izabrala usporiti.
Moj se bolonjez krčka 3.5 sata.
Pedikiram se sama, ali polako i nježno.
Uživam peglati u nekadašnjoj svekrovoj ordinaciji.
S ljubavlju uštirkam hekleraj.
Čujem ptice. Ima ih raznih. Promatram. Dišem.

Ta kuća je moj raj, sve što sam željela.
Kao dijete sam mami pričala da ću kad budem velika imati kuću s drvenim stepenicama...
A takvim se voćkama, magnolijama, jasminima... nisam nadala.
Stazice oko moje kuće nisu s ovog planeta, šume, zalasci sunca...
Kao da mi je I ostavio komadić raja da ga sama otkrivam.
Nekad boli sve skupa, ali Lika me generalno bodri da budem hrabrija, da prihvatim, spartanski.

Dodaj tome koji trenutak s knjigom, lakom za nokte i rašpicom, mrvu neta i telke, šetnju šumskim nestvarnim beskrajima...
I dan prođe a da se okrenula nisam.
Ostane pod kraj dana vremena za politi tijelo hladnom vodom, popiti šalicu čaja i zahvaliti Bogu za sve što je bilo i što nije jer sigurna sam da On zna i da nema slučajnosti.

U skladu s time, ništa ne grabim niti se od čega branim.
Sve što je moje, doći će makar kroz prozor.
Ako uspije, od čarobne krošnje najveće jabuke koju sam vidjela...
Spremna sam podijeliti štrudlu na još dijelova, ali imam kome, hvala Bogu.

Sebi ne, naravno, ja sam na ketogenoj ;)