Čovječe, kakav blog!

U procjenama me omeo urođeni optimizam.
Humanizam.
Sad neću biti kao kuma kad kujetina kaže da ju je u životu koštala dobrota, HAHAHAHA ;)))))

Ali ja zbilja imam tu crtu prirodne razdraganosti životom, generalno.
Ona ni sad nije izgubljena, ali omekšana je surovošću recentnih događaja i težina.
Ja sam sad tek došla po pitanju svojih oduševljenja, na neku normalu.
Nekom drugom da se dogodilo završio bi u pizdi materinoj.
S ovim odmakom shvaćam da me optimizam tjerao u preuranjena oduševljenja, u zašto da ne, u idemo odmah, u sve će biti super...

Pored toga, u neke svoje tri zadnje veze shvaćam da su me uvijek bunile finese. Oni mali detalji koji su mi promaknuli a u korist bolje slike o njima.
1. Snaga vs sirovost
2. Art vs nenormalan
3. Pametan vs pametuje

Lako je biti general poslije bitke.
Danas mi je toliko toga jasno da jebeno ne mogu vjerovati koja sam tuka bila.
Ali trebalo je prvo izaći iz tih odnosa.

Ne mogu reći da mi je žao ijednog, na kraju sve to dođe na svoje.
Ali uvijek sam imala sebi karakteristično gledanje na život, pa i ljude u njemu, na način da puno toga želim razumjeti, opravdati ali i ne vidjeti kao problem.
U korijenu svega je moja priroda, ali i silna želja za sretnom obitelji.

Smatram da je moja obitelj sretna ali muškarca tu bilo nije, ne dugoročno.
Protokom vremena, opustila sam se po pitanju muškarca.
Ni biološki ni egzistencijalno mi ne treba.

No, daleko sam od neke s promuklim glasom i cigaršpicom koja se sere na muške i na ljubav.
Danas bih vjerovala očiglednim znakovima da je netko idiot; budalu nazvala budalom i manje se veselila raznoraznim bojama i oblicima predivnih ljudskih bića.
Ako me kužiš.