Čovječe, kakav blog!

Naravno, svi smo smješteni negdje već, na raznim lentama pa i toj gdje smo realni prema sebi, zahtjevni prema drugima.
Ja poznam osobno razne pousjele princeze koje su čekale savršenstva za sebe nigdje ne uviđajući svoje limite, rubove i krivine- danas su to Dogs moms, Cat moms i slično.

Znam jednog retardiranog Želju s nosom od 2 metra koji živi u baraki, već 20 godina ne bi nijednu nego Renči (Renata Sopek).

Ima svega.

Ne treba sebe ubijati u pojam, ali ako govorimo o snovima tu realnosti ne treba.
Ako govorimo o realnosti, sanjarenja može biti preveć.

Ja se s 2 djece i 40 godina ziher ne bih pokušavala utisnuti u život 23godišnjeg nogometaša u Brazilu.
Svatko bi mi rekao da sam debil.
Ali isto tako- a o tom sam pisala- ne treba ni na kontra stranu.

Apsolutno mi je kroz moj život dosta toga da bedinam, brinem tuđe brige, da vučem i guram.
Ako je to za moju djecu onda ok, znam za kog je i ima smisla.
Ali ti muškarci sa stavom JA, AGA a pokrića nigdje.

Živo me boli kurac kako to zvuči kome.
Ne mislim da je pošteno, jednostavno nisam od te razmažene deluzorne fele pičkica, nakrmačiti se nekom kao krpelj.
U stilu čekam te uplakana da mi pokosiš.
Umijem ja i durati i gurati.
Ali ako je tip tu da ja duram i guram, pa koji će mi kurac.

Svi dolazimo jedni drugima s manama, felerima, situacijama, ograničenjima.
Ali zaista me ne zanimaju razni propaliteti koje je mama i tetka Slađana iz Beograda, uvjerila da im se može.

Pa će mi još brojati je li neslano i jesam li zgodna u tangama, a pritom sebe nazivati snažnim a realno je krmak, ili sebe zvati muškarcem a ne iskeširati za ovo i ono, ili sebi tepati da je pametan a završio je srednju za limara.
BOLI ME PIČKA ZVUČI LI PRIMITIVNO.
NIJE. EKVIVALENT JE SVIM OČEKIVANJIMA OD ŽENA.

Svi bi bili baje i imali doma nježnu ljepoticu koja im gladi jaja, a onda bi pokazali plaću od hiljadu eura, ficlek od kite i još možda čak SUPRUGU.
Bili pijanci, nakaze da se streseš kad vidiš facu, veprine, invalidi nesposobni pokositi ili pokrečiti, imbecili u svom svijetu, kladioničari...

Ne bojte se, svaki vjeruje da bez problema i bez rada na sebi, zaslužuje fantastične obroke, popeglane košulje, nevjerojatan seks i vjernost Penelope.
Ali ne. I to je fer plej.
Kao što ne može svatko špilati nogač na Svjetskom prvenstvu, ne može ni kojekakva sjebana klošarska ekipa ili gerijatrija, bolesnici od narkića preko alkoholičara do trutina... zaista očekivati da ih se uzima u obzir.
A i pod krov po mogućnosti.

Istina je- žena mora biti žena.
A tek muško što mora biti muško.
Baja.
Snažan, visok, sposoban, fit, mobilan, ostvaren, pametan, galantan...
Smrdljiva mala grudica kurca, nesposobno kauč-prdalo, nasilnik, debil itd.- ma daj jebi si mamicu.

Da je Bog do i ranije nemati sentimenta prema onima koji gledaju djevojčice kojima, kojima miriše koža... niti sluha za tuđe maštarije o sebi i obećanja, tlapnje i želje.
Probaj srati u jednu a obećavati u drugu ruku pa vidi koja se prva napuni.

I žene koje će za ljubav i sigurnost žmiriti na oba oka.
Izašla sam iz te skupine, odavno se ne bojim čuje li se pas ili vuk, savladala sam i sjekiru, snađem se nekako i za jebene popravke auta.
Bih li ljubav? O da, apsolutno, ali ne pod svaku cijenu.
Možda je to ta promjena.

Puno sam toga sama i ništa nije imalo osobite samilosti u nekim danima, mjesecima, godinama.
Očvrsnulo me.
Ne ogrubjelo.
Ali danas znam da baš ništa loše neće biti od samoće, no od sjebanih likova puno tog lošeg može biti.
Izrađala sam kog sam mislila.
Situirana sam.
Prošla sam sve užase pretežno uz svoje roditelje i malo prijatelja.
Nigdje viteza a ja eto ipak živa.

Bez najmanje želje da ikog osim djece vučem, bez želje da se ikom nakačim.
Nešto obostrano i fino- tko zna.
Ali svoju eru toga da sebe podcjenjujem a muškarcima toleriram... da tražim ljepotu u nakaznostima, da mi isti ti bez grižnje savjesti mirno komplimentiraju da sam jaka dok se mučim, da me jebu njihova laprdanja bez efekta i truda...
Ja sam završila pošteno.

Možda se jednom sastanem s nekim tipom koji kuži stvari.
Koji će kužiti mene, i ja njega.
Ne mora to biti neka filmska priča, radije topla i prisna.
No danas znam neke stvari.

I nikako nisam sklona tipovima koji bi se malo uvalili i sebi našli komociju, preko moje kičme.
Ničiju nisam lomila osim svoju kad je bilo najteže.
I spremna sam na nešto fino, lagano, kako treba.
Za "kako je uvijek trebalo" jest kasno.
Pa tim prije, odjebite od mene falični tipovi.
S bocama alkohola.
Suprugama.
Kreditima.
Mješinama od 50kg.
Ludim materama.
Psihičkim smetnjama.
Apatijama.
Histerijama.
........

Ta B koja bi brljala po smećadiji za malo nježnosti, ne stanuje ovdje.
A brljala sam, Bog zna, po takvom smeću da dvojicu dječaka sama odgajam, na prste jedne ruke mogu nabrojati dane kad se mene mazilo, da se prespavalo hitni carski rez, da sam se bojala isključenja struje...
I tko je kriv? Ja. Nitko me u bijelo roblje prodao nije nikome.
Ali ja sam zaista uvijek vjerovala u neko sutra koje obešteti, obasja i u kojem ljepota sazrije kao trešnja.

Pa sam ljubila žabe koje su ostale žabe, samo starije i gadnije.
Ne princa.
Ne ni žabu.
Eventualno, muškarca.
Nije pod moranje, ali pod mogućnost... zašto ne.

Želim muškarca koji će mi reći da sam nježna, ne da sam jaka.
Želim smjeti biti nježna.
Ili sama, bez zabluda, bez nekog tko komplimentira tome da se mučim dok gleda i vidi, bez toga da moram pristati reći da je to ljubav a nije ni čovjekoljubivost.

Danas sam drugačija, osvjedočena da mogu.