vještičje kronike

jer nacionalizam je jako malo voljeti, a jako puno toga mrziti
pa ja ne mogu biti nacionalista
i zato odabirem drugu verziju, jer mi više odgovara
a to je mnogo toga voljeti, a puno manje toga mrziti...

obljetnica oslobođenja Zagreba od fašizma dovela je do ponovnog potezanja teme navodnih zločina osloboditelja, pokušaja relativizacije prošlosti kroz prenaglašavanje poslijeratnih ubojstava te ignoriranje zvjerstava koja su na tom području, čak i u posljednjim danima rata, počinile ustaše.

Ponovno su postali aktualni članci o „krvavom piru partizana“, o specijalnim egzekutorskim jedinicama koje po Zagrebu siju smrt, te oni koje osloboditelje nazivaju „sotonistima“ i masovnim ubojicama.

a i ovdje se vidim lešinari

Većina ovih tvrdnji prenose se s portala na portal bez navođenja ikakvih izvora ili, u najboljem slučaju, na osnovu svjedočenja pojedinaca više desetljeća nakon samih događaja, bez kritičkog uspoređivanja izjava očevidaca s primarnim povijesnim izvorima, naročito arhivskim dokumentima.

Fantomske ubojice i fantomske žrtve u oslobođenom Zagrebu

Autor Zoran Božić iznio je niz tvrdnji koje su u zadnjih desetak godina postale opća mjesta ekstremno-desničarskog narativa o oslobođenju Zagreba.

To su postojanje takozvane „lajbek milicije“ u okviru Šeste ličke divizije, koja je navodno ubijala po Zagrebu; silovanje i ubojstvo Grozde Budak, kćerke Mila Budaka, kojoj su, kako članak navodi, partizanke „stolarskom pilom pilile udove“; te naravno neutemeljena nagađanja o brojkama nastradalih nakon oslobođenja.

U intervjuu koji je dao „Hrvatskom slovu“ od 29. rujna 2000. godine navodi se da je „Dr. Zoran Božić, zagrebački liječnik, magistar medicinskih znanosti“, bez da objasni što je Božić točno doktorirao. Pored toga, spominje se kao dužnosnik u međuvremenu rasformirane Hrvatske udruge žrtava komunizma.

članak dr. Božića o „lajbek miliciji“ ne sadrži fusnote i generalno ne navodi izvore za tvrdnje koje se iznose.

Razni drugi portali i blogovi prenijeli su varijacije ovih priča. Takvi su se tekstovi tijekom svibnja intenzivno dijelili društvenim mrežama,

Podaci servisa CrowdTangle pokazuju da su različiti tekstovi s revizionističkim dezinformacijama o navodnim partizanskim zločinima na Facebooku kumulativno generirali tisuće interakcija te su dijeljeni u Facebook grupama koje okupljaju i do 20 tisuća ljudi.

Portal Kamenjar, za razliku od portala Direktno i Portala Braniteljskog foruma, pokušava dati dodatni kredibilitet svojim tvrdnjama, pozivajući se na negacionističkog povjesničara Josipa Jurčevića, koji nema reputaciju pouzdanog izvora.

Povjesničar Jugoslavije Christian Axboe Nielsen sa Sveučilišta u danskom Aarhusu smatra njegova istraživanja „ćaknutim“ (engl. harebrained), dok njemački povjesničar Holm Sundhaussen uspoređuje Jurčevićevo umanjivanje broja žrtava Jasenovca s neonacističkim umanjivanjem žrtava Auschwitza te zaključuje da „kako je prije nastojao minimizirati ustaške žrtve, tako Jurčević sada teži maksimizirati žrtve komunizma“

Prema Braniteljskom forumu i portalu Direktno, glavni počinitelji zločina u Zagrebu bili su pripadnici takozvane „lajbek milicije“, za koju tvrde da je dobila nadimak po odjeći koju su nosili, a koja je bila „krvlju poprskana“. Kako Braniteljski forum kaže, ova milicija odgovorna je za smrt „skoro petine“ svih žrtava partizana na zagrebačkom području od svibnja do kolovoza 1945. godine, i „nagađa se“ da je brojala oko 300 ljudi. Kao osnivač jedinice navodi se „ministar policije“ Ivan Krajačić – Stevo, iako je Krajačić postao ministar unutarnjih poslova Socijalističke republike Hrvatske tek u travnju 1946. godine

Nije poznat ni jedan jedini primarni izvor koji bi potvrdio postojanje ovakve vojne jedinice. Ni u jednom povjesničarskom djelu se ne pominje jedinica pod ovakvim imenom, niti dragovoljački egzekucijski odred VI ličke divizije.

Tekst na Braniteljskom forumu, osim što kaže da je „lajbek milicija“ odgovorna za petinu svih ubojstava od strane partizana, navodi i da je broj ubijenih od strane milicije bio oko 15.000 ljudi.

Ovo je također prekopirano iz Božićevog članka. Kada bi ova tvrdnja bila istinita, to bi značilo da je, po ovom tekstu, nakon oslobođenja ukupno ubijeno oko 75.000 osoba. Ako uzmemo da je u Zagrebu, prema popisu stanovništva iz 1931. godine, živjelo 185.581 ljudi, proizilazi da su partizani pobili čak 40,4% stanovništva Zagreba. Ni Božić, ni autor s Braniteljskog portala koji je njegov tekst prekopirao ne dovode u pitanje ovu fantastičnu cifru koju njihov tekst implicira, niti to kako nitko do Božićevog teksta 2011. godine nije primijetio da je skoro svaka druga osoba u Zagrebu ubijena od strane partizana.

Proizvoljno i neutemeljeno “popisivanje” žrtava

Tekst s portala Direktno navodi svjedočenje čovjeka po imenu Ivan Čičak Markov, koji tvrdi da se nalazio u zagrebačkoj bolnici Rebro i da je s balkona bolnice vidio kako partizani ubijaju ranjenike i bacaju ih u jamu nedaleko od bolnice. Članak dodaje da je „prema nekim proračunima“ ubijeno oko 280 ranjenika, mada ne navodi tko je, kada i kako napravio te proračune

Međutim, Čičak u knjizi navodi imena samo deset ubijenih te ne objašnjava kako je došao do brojke od 280.

Nevladina udruga „Krug za trg“, u svojoj publikaciji „8. svibnja 1945. Zagreb: Okupiran ili oslobođen?!“, navodi, pored Čičkovog svjedočenja, djelomični popis koji sadrži još 23 imena osoba iz bolnice Rebro za koje se smatra da su ubijene nakon oslobođenja. Usprkos tome što to podiže broj ubijenih na 33, publikacija se poziva na procjenu Milana Marušića prema kojoj je u bolnici Rebro zapravo ubijeno 467 osoba

Po pisanju povjesničara Ive Goldsteina, izvjesno je da je minimalno oko 70 osoba odvedeno iz bolnice Rebro i streljano, mada je riječ prije svega o nacističkim vojnicima te trupama koje su se s Nijemcima povlačile s Istočnog fronta ili iz Sjeverne Afrike

ored lažnog citata, postoji još jedan, mnogo veći, problem s izvještajima Haramije koji jesu autentični. To je što oni ne daju praktično nikakve podatke o tome tko je zapravo sahranjivan u tim masovnim grobnicama u Gračanima. Usprkos povlačenju njemačkih, ustaških i četničkih snaga, u gradu i oko njega su se svejedno vodile borbe. Pored toga, ustaše su u posljednjim danima rata izvršile niz zločina u mjestima oko Zagreba: u Markuševcu je ubijeno 20 osoba, u Gračanima 30, a u Šestinama 20, dok je naselje Jordanići spaljeno, a stanovništvo nasumice ubijano

Ovakav pristup pogoduje nagađanjima i širenjima mitova te nerealnih, višestruko preuveličanih brojki stradalih. Pored toga, zamagljuje istinu o poslijeratnim događajima tako što sve pokopane reducira na nevine žrtve. Hrvatska i dan-danas nema poimenični popis ili bazu podataka svih osoba stradalih nakon oslobođenja zemlje.

Jedini od analiziranih portala koji je objavio kakav-takav spisak žrtava pokazuje koliko su za revizioniste imena problematična. Među „žrtvama komunizma“ na Kamenjaru našli su se, između ostalih, ustaški propagandisti i ideolozi Milivoj Magdić, Tias Mortigjija, Ivo Guberina, Kerubin Šegvić, Daniel Uvanović, Ivo Maronić i Vilim Peroš, inženjer Đuro Stipetić, koji je na smrt osuđen zbog ekonomske suradnje s okupatorom, te agentica Glavne uprave sigurnosti Trećeg Reicha Agathe von Hausberger

Fokus na navodne i amaterski obrađene „zločine osloboditelja“ služi da bi se ta činjenica ignorirala te da se fašistički režim NDH dekriminalizira, a njegovi predstavnici i sudionici predstave kao žrtve.

dakle pišu se i pisale su se knjige, vršilo se vrlo ozbiljna istraživanja cijenjenih naših i svjetskih povjesničara, stvarnih doktora, ali ne kamenjar i slični desničarski portali i dalje šire neistine ili ajd polu istine..
bez ikakvog navoda izvora


al neka sam ja sada tu neka koja..ne kuži šta je smrt i pogubljenje...i kaj je bila ustašija


ma pljuv, i zbljuv

i meni ćete zamjeriti što navodim da postoji masu i raznih i oprečnih i vrlo nepouzdanih interpretcija, pogotovo o smrti Grozde
a likovima tu na iskri koji idu namjerno ciljajti na strahotu, patos na max , i ističu užas jer mučenje, silovanje , rezanje udova, , komadanje tijela itd itd

e onda je ziher istina...jer eto on reko, napiso čak štoviše

pjbt

i u ostalom zašto bi nekome bilo dozvoljeno da širi laži ili poluinformacije
a meni zabrnjeno, nedolično to isto opovrgavati?

sa malo više argumenata osim ....rekla kazal, "čini mi se", i čim krvavije ziher je istina...


a? zabranitelji?
tobož čistih ruku i svijetlog obraza?


pjbt

Kati čovjek mora reći da si crvena krava! Strica su mi htjeli tvoji "osloboditelji" sa Rebra odvesti u Jazovku! A ti kenjaš o fantomskim žrtvama! Zašto kokoši kao ti imaju potrebu toliko kokodakati! Odi u Karlovac!

https://www.youtube.com/watch?v=Dy10eHFmCwQ

poslali mi :)


ante pavelić. mjesto rođenja - bradina- BiH, ima i slika gde je sa fesom na glavi, al to je stara hr navada

andrija artuković. klobuk..BiH
vjekoslav luburić. humac BiH
rafael boban. -sovići BiH
dinko šakić. studenci- BiH
ljubo miloš - šamac BiH
miroslav majstorović filipović ...jajce BiH

i komentar, ispod---pa dobro sunce mu žarko ima li koji hrvat među tim ustašama

:))))

po drugoj strani mislim da ti neki imaju fascinaciju brojevima, kad ih vide mam im se zamanta

jer gle kolko domobrana, pardon (za)branitelja imamo after rata domovinskog

da ih je na početku agresije 90./91. tolko bilo, bili bi došli do zemuna, em se raazme..kaj ne?.

eh da @Kre...znaš da ne otvaram linkovlje..al ajd od tebe je..
no čim mi se otvorilo da je to Simo, zgasnula sam

jer zapravo kaj mene briga kaj si tamo neki Simo misli...i općenito krivo nstrojeni takvi...

ja živim u hr...mene zanima kaj si ovde ljudi misle, a vidim da ne misle..ili popiju sve kaj im se servira bez kritičkog i logičkog odmaka..

kaj je porazno

al to je njihov odabir, polumisliti

a za one kaj bi hteli znati više :P :P :P


Bespuća povijesne istine…
Kako je stvaran mit o Bleiburgu.
Svake godine treba ponoviti gradivo.
Što ustvari pokroviteljski komemorira hrvatski Sabor ?
Zasto se npr ne komemoriraju zrtve Bitke na Sutjesci gdje je kosti ostavilo jako puno Hrvata , pogotovo Dalmatinaca ili zasto se npr ne komemoriraju velike pobjede feldmarsala Svetozara Borojevica koji je na Soci potukao Talijane i sprijecio ih da zauzmu Istru , Primorje i Dalmaciju koji su im obecani na kraju prvog rata.
Jasenovac , Jadovno i mnogi drugi logori i stratišta bez svojeg uobičajenog bleiburškog mitološkog prekrivača, postaju ono što su uvijek i bili : stravično ogoljeni i neusporedivi zločini u povijesti Hrvatske.
Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo.
Rano ujutro u subotu 5. svibnja 1945. iz Zagreba je poletio avion prema jugu, prema Jadranu i Italiji, kojim su upravljala dva zarobljena američka pilota, s pratnjom dva ustaška časnika.
Oni su nosili tek sastavljeni Memorandum vlade takozvane NDH sa potpisima svih ministara, upućen glavnom komandantu Savezničkih snaga na Sredozemlju, engleskom maršalu Alexanderu, koji se nalazio u Caserti pokraj Napulja.
Ustaška vlada u tom dokumentu izjavljuje da “slobodno područje Hrvatske” stavlja pod zaštitu zapovjednika Savezničke vojske u Sredozemlju i predlaže da se u to područje uputi vojska pod njegovom komandom, “kojoj će se pridružiti hrvatske oružane snage”.
Vjerovali ili ne, točno tako: ustaše će se pridružiti (!?) a ne predati se - Savezničkoj vojsci, i to kako pišu “slobodnom području Hrvatske”; znači pozivaju se na područje oslobođenom od partizana, područje na koje godinama ne mogu doći.
Nakon što su četiri godine bili najvjerniji sluge Hitlerove Njemačke, i kao takvi objavili rat zapadnim silama, nakon što su u vlastitoj zemlji počinili besprimjerne zločine, i osramotili hrvatski narod, ustaški su kvislinzi smatrali da se mogu pozivati na Atlantsku povelju zapadnih demokracija, i to u ime hrvatskog naroda!
U mnoštvu na Bleiburskom polju tisuća i tisuća vojnih, političkih, civilnih bjegunaca, koji su dva dana prije svršetka Drugog svjetskog rata napuštali Zagreb pred Titovom vojskom, postojalo je uvjerenje da oni ustvari bježe ususret onima “koji misle kao i mi”.
Doslovno tako - kao da su Amerikanci i Englezi njihovi saveznici, budući da su im razmišljanja sličnija njihovom nego “partizanskom”, pa ih čekaju raširenih ruku kao spas.
Ustaski pukovnik Danijel Crljen je tada u samom komandnom vodstvu te kolone od približno 150 tisuća očajnika, među kojim je značajan broj žena i djece, kao doista sramotna zaštita zločinačkog kukavičluka.
Tito, shvaćajući kakvi sve neobuzdani bjesovi mogu biti izazvani ovakvim pogibijama, ponavlja svoje upozorenje/ naredbu od prije desetak dana doslovce :
“Poduzmite najenergičnije mjere da se pod svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika...”.
U utorak, 15. svibnja 1945., u podne, već spomenuti Crljen napokon stiže do engleskog genarala Scotta, koji kaže hladno i kratko:
“da engleska vojska ne može primiti ustase, te da bi s njima trebalo postupati kao s ilegalnim bandama, jer su po ugovoru o primirju trebali već prije osam dana položiti oružje (njihov saveznik nacisticka Njemacka je osam dana prije potpisala bezuvjetnu kapitulaciju) pred partizanskim jedinicama, a nastavili su sa borbom”.
Zaprepašten neočekivanom hladnoćom i odbojnošću ovih riječi, Danijel Crljen – koji ih je osobno zapisao – na kraju dodaje, sa očitim nerazumijevanjem dalekosežnog značaja onoga što zapisuje:
“Začudilo me je, da nitko nije vodio nikakav zapisnik’.
(sto mu je trebao biti jasan znak ili potvrda da se odbijaju čak i sami pregovori o predaji)
Memorandum ustaške vlade, s kojim su odletjela dva američka pilota prije deset dana rano u zoru 5. svibnja, već prijepodne istog dana stigao u Casertu do Savezničkog komandanta Sredozemlja maršala Alexandera.
U dogovoru sa tamo prisutnim ministrom britanske vlade Haroldom McMillanom, on odmah Memorandum šalje u Beograd britanskom ambasadoru Stevensonu, da to hitno uruči osobno maršalu Titu.
Na taj su način maršal Alexander i ministar McMillan željeli pokazati Titu, ne toliko samu hitnoću ili važnost te doista sramotne ponude, koliko svoje potpuno odbijanje da uopće prime nešto takvo na razmatranje.
Zato i ne uručuju samo uobičajenu diplomatsku obavijest o tom dokumentu i njegovo odbijanje, nego čine presedan u diplomaciji (čak i kada su u pitanju Saveznici), šaljući dalje tako jedva taknuti Memorandum ustaške vlade.
Tito je imao u rukama dostavljenu ustašku ponudu britanskoj armiji za pregovore o predaji ili “pridruživanju”, i to originalni primjerak gotovo istog dana.
Bio je to razumljivo najbolji dokaz da “pregovori i pridruzivanje” za zapadne saveznike uopće ne dolaze u obzir.
Zato je 10 dana kasnije kod Bleiburga ustaškom pukovniku Crljenu izrazito uočljivo nepostojanje bilo kakvog zapisnika razgovora sa generalom Scottom trebao biti određen i jasan znak ili potvrda da se odbijaju čak i sami pregovori o predaji.
Malo zatim postalo je sve itekako blistavo jasno i razumljivo (prema sjećanjima i Crljana osobno i prisutnog pregovarača NOV-a za predaju, potpukovnika Milana Baste) kad je general Scott, da prekine svaki daljnji razgovor s ustaško-domobranskim izaslanicima, naglo ustao i okrenuvši se Basti rekao:
“Gospodine potpukovniče, moji tenkovi su vam na raspolaganju!”.
Posvuda naokolo Bleiburškog polja - na koje je u tom trenutku dospjela niti polovina putem prorijeđene kolone ili oko trećine od onih koji su krenuli iz Zagreba - počele su se pojavljivati bijele zastave, odnosno razne svijetle krpe, košulje, majice.
Prve žrtve Bleiburga, prema nekim vjerodostojnim iskazima, dogodile su se u nekoliko međusobnih obračuna zarobljenih očajnika: jedni su bili za predaju, drugi za bjekstvo. ( naravno, mnogima savjest nije bila cista, mnogi su tokom cetiri godine rata ucinili besprizorne zlocine i za njih predaja nije dolazila u obzir jer su znali sto ih ceka)
Njima treba pribrojiti nekoliko desetaka onih koji su stradali u stražarskom pripucavanju na pojedince ili čitave grupe u pokušaju bjekstva (opet pokusaj bijega radi neciste savjesti i “krvavih ruku”)
Ali je svakako mnogo veći broj onih koji su živi i zdravi uspjeli dospijeti do Južne Amerike i tamo počeli pričati svoje snove kako su poginuli za domovinu.
O nekakvom masovnom ubijanju na tom mjestu niti jedan vjerodostojni dokument nema ni slova; ostaju samo rekla-kazala priče proizvedene u dalekoj Latinskoj Americi, potrebne za izgovor naknadnih okupljanja na komemoracije posljednjoj i najodanijoj fašističkoj tvorevini u Drugom svjetskom ratu.
Stariji civili, žene i djeca, od kojih neki i danas žive i svjedoče kako su tamo sa Bleiburga potjerani kućama, dok je približno 40.000 zarobljenika odvedeno preko Celja u Maribor, gdje su poslije danima počinjeni doista brojni zločini (kazne bez sudjenja) na tzv križnom putu od pojedinaca koji su na taj način okaljali četiri godine humane i pravedne borbe i za svaku su osudu a ti pojedinci moraju odgovarati za to. ( i jos uvijek ih se moze i mora sankcionirati)
Zločini na tzv križnom putu nisu bili dio sistema tada pobjednicke partizanske vojske i od toga se mora ograditi.
Za razliku od ozakonjenog sistema ubijanja/likvidacija u tzv NDH kroz rasne zakone u logorima i jamama (od Jesenovca na dalje)
Mit Bleiburškog polja stvaran je u Južnoj Americi od kriminalaca koji su štakorskom linijom pobjegli :
Počevši od ustaško-domobranskog pokušaja predaje engleskoj vojsci, pa onda činjenica njihove stvarne predaje Jugoslavenskoj armiji (sto se ne može nazivati izručenjem jer to nije ni bilo s obzirom da Englezi otklanjaju svaku mogućnost bilo kakvih pregovora sa “tom bandom” kako sam general Scott govori ),nakon koje slijedi izjava / razmišljanje kako je takvo “izručenje” ustvari izdaja, što je neistina, iz koje slijedi da su oni koji su na taj način izdani, logično i nevini, što je još jedna neistina, a budući su tako nevini izručeni njihovim progoniteljima partizanima to je onda još i zločin po njima.
A onaj nad kojim se vrši zločin je žrtva i zato ne može biti zločinac, pa je tom logikom amnestiran od svih zločina počinjenih u prethodne četiri godine!
Eto to je njihova “logika”.
Ostaje tako na Bleiburškom polju za budućnost duh “časne i slavne” ustaške vojske tzv Nezavisne Države Hrvatske, koja se zapravo po njima nikome nikada nije predala, a zločinci su jedino oni koji su je tamo izdali i zarobili.
Evo, to je smisao mitologije o Bleiburgu.
Jer ako je na tamošnjem polju izvršeno tek jedno sramotno zarobljavanje i, zapravo, završio Drugi svjetski rat u Europi - onda Jasenovac, ovako bez svojeg uobičajenog bleiburškog prekrivača, postaje ono što je uvijek i bio: stravično ogoljen i neusporediv zločin u povijesti Hrvatske
učinjen od kriminalne skupine ustaša koja je sebe nazivala “hrvatskom vojskom” a ustvari je uvijek bila i ostala antihrvatska i zločinačka.
Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo.
By meDL&jutarnji-dpilsel

dona ipak pogledaj link, jer radi se o svjedočenju direktnog počinitelja zločina, a ne o njegovom mišljenju.

Ja priznsm ljubav samo svoje partije e