nereducirano tekstovlje

Nekoliko osnovnih varijacija na temu:
1. Dobro znaš što ti treba. Rutinski. Ni prvi ni zadnji put. Cinik bi rekao, u neko bivše doba takve su zvane kurtizane, konkubine, gejše, priležnice, doduše plaćene i lijepo opskrbljene. Takve su tihe, zahvalne, neproblematične. Pogotovo ako su stare, onda ne prave galamu, sretne su sa sitnicom, ionako mudro svjesne da sviraju zadnje note i nije ih više briga za pecanje nekog za po doma. On je premija, ima svoje istančane kriterije i nije mu važno što one strpljivo čekaju svoj red između sigurne dnevne rutine, poslovnih pregnuća koja donose ugled, lovu i sigurnost, zakonite i sitne nejačadi prema kojima su, naravno, vrlo obzirni i brižni, društvenih obaveza bez kojih ne bi značio dovoljno u svojoj enklavi. U kasti u koju ulaze svi oni fiškali, menedžeri, ceosi, tajkuni i njihova dječurlija, plemenitaši von de tak nekaj zvučno s pedigreom i kurijama, rentijeri, poduzetnici hobotničari, zlatni dječaci, doktori, umjetnici i oni koji o sebi tako misle… žene oko njih su brižno dizajnirane, nafilane, ispeglane, manikirane i besprijekorne. I jedni druge zaslužuju.
2. Treba ti odmak. Kriza srednjih godina. Malo nježnosti, toliko da se diskretno distanciraš od svakodnevnice, moranja, rutine u kojoj je sve manje sigurnosti, a više svođenja računa i nedoumice vode li dalji putovi u planiranom smjeru ili nepopravljivo skreću naniže. Da stvoriš priliku za malo vedrine i zaborava, bez prezahtjevnih emotivnih poduhvata i žrtava. Pa svatko zaslužuje trunku sreće. Pa ako se već može...
3. Ili zapravo pojma nemaš u što se uvaljuješ, zbunjen, željan dodira, radosno ubačen u slatku igru, bezazleno misleći da se svaka igračka može uredno pospremiti. Možda ti je ipak prvi put?