Sapiens numquam satiatur!

- Sjećaš li se kad smo plesali odjeveni u crveno na dočeku 2000-te? Singapur?
Ona ga je gledala nekoliko sekundi, kao da procjenjuje govori li istinu — ili samo pokušava pronaći put do nje kroz neku izmišljenu prošlost.

- Ne sjećam se toga kako ti misliš.- Zastala je, pa lagano uzdahnula.
- Sjećam se da sam bježala. Ne od tebe… nego od osjećaja da sam negdje pogriješila. Da sam došla na krivo mjesto, u krivo vrijeme, s krivim ljudima...

Pogled joj je na trenutak odlutao prema prozoru, kao da će tamo sve to vidjeti.
- Kolodvor… pločice, svjetla, sve je bilo previše jasno. Kao u snu iz kojeg se ne možeš probuditi. Kupovala sam kartu bez da sam znala kamo idem...
- A ja?
Blago se nasmijala, ovaj put iskreno, ali s dozom nevjerice. - Ti si bio… pogreška koja se stalno ponavlja.
Tišina između njih nije bila neugodna. Bila je puna neizgovorenih slika.
- Svaki put kad bih pomislila da sam pobjegla… pojavio bi se opet. Drugi grad, drugo vrijeme… ali isti osjećaj.
- Kakav osjećaj?
Pogledala ga je ravno u oči.- Kao da sam te već sanjala.
To ga je zateklo.
- I svaki put u tom snu nešto krene krivo. Nešto se prekine u zadnjem trenutku… kao da nas nešto ne pušta da završimo tu priču.
Lagano se nagnula bliže. - Možda nije stvar u tome da smo se stvarno upoznali. Možda je stvar u tome da se stalno pokušavamo sresti — negdje između sna i stvarnosti.
On je nije prekidao.
- I svaki put kad se probudim… ostane isti osjećaj.
- Koji?
Zadržala je pogled na njemu još trenutak duže nego prije.
- Da sam ovaj put možda trebala ostati.
Tišina.
I opet onaj isti trenutak — kao da će se nešto dogoditi.
Kao da će ovaj put priča otići dalje...
Ali negdje duboko, oboje su znali - da se možda opet samo sanjaju.