silom prilika

Mislim da se sve promijenilo kad sam počeo govoriti - ne moram ja ništa. Valjda sam tako i mislio. To je zapravo bila neka vrst oslobođenja, oslobođenja od dogmi, jurcanja, svih onih idiličnih sanjarija, pa i od samog sebe, na više načina...
Je li to konačno odrastanje, mudrost, ili možda samo starenje, odustajanje, pomirba s nečim što stalno prijeti a nikada ne dolazi? Pa to nešto izgubi svoj idealiziran oblik, pretvori se u nešto drugo, manje značajno. I onda se vrati, u noći poput ove, i pritisne ljuto gdje sam bio slab. Valjda i to nečemu vodi, nadam se.