silom prilika

Mislim da se sve promijenilo kad sam počeo govoriti - ne moram ja ništa. Valjda sam tako i mislio. To je zapravo bila neka vrst oslobođenja, oslobođenja od dogmi, jurcanja, svih onih idiličnih sanjarija, pa i od samog sebe, na više načina...
Je li to konačno odrastanje, mudrost, ili možda samo starenje, odustajanje, pomirba s nečim što stalno prijeti a nikada ne dolazi? Pa to nešto izgubi svoj idealiziran oblik, pretvori se u nešto drugo, manje značajno. I onda se vrati, u noći poput ove, i pritisne ljuto gdje sam bio slab. Valjda i to nečemu vodi, nadam se.

Jutro već proteklo. Kava još na stolu, tv samo za mene, magla na ulici... jesen i zadnji dan prespavanog godišnjeg. Osvrt unazad...
Jako turbulentna godina!
Godina prevage, godina raskrižja. I sad stojim na jednom, umoran i prašnjav, zadovoljan i ne baš. Pitanja stoje neodgovorena. I koliko god iščekujem odgovor - toliko se isti sve više čini beznačajnim. Pa kažem Dosta mi! To rade slabići, kad žele i ne mogu naprijed. Ja više ne znam želim li igdje, dosta mi uistinu samo koprcanja i magle. A jesen.. jesen je tek počela!?

Sve oko mene polako poprima zimski ugođaj, postaje sve ledenije, sve tiše...
Mir! Sad mogu čuti svoje korake, udisaje i otkucaje. Nema ni prašine..
Samo čisti mir! Čak se više i ne ritam...
Na godišnjem sam! Naka još malo tog muka, a onda.. Sve će pokriti labudovi

Jasno, lik s ovakvim profilom zasigurno ima razloge što je isti takav..!
I onda, kad se na trenutak zanese ugodnim dijalogom shvati, nisu drugi krivi što se po tko zna koji put javlja ona tjeskoba iznutra, što razgovor završava uvijek na istom mjestu... Nismo ravnopravni u startu i ja to razumijem! Niti nastupu dajem težinu upravo zbog tog...
Jer ne shvaćaju kako ja ovdje ne tražim njihov dah, već svoj!