Sapiens numquam satiatur!

(zapisi iz tuđih cipela)

Tu sam, stojim mirno, na leđima mi plan za dan.
Ne čekam spas niti čudo, sama krojim let, živim san.
Jedan vitez me učio: - Šuti, sokoli znaju put!
Srce tvrdo, ruke grube i pogled krut.

Ne tražim bajke zlaćane, ni sunce što zasljepljuje.
Jer hladno zna bit i ljeti kad te netko - ne čuje.

Sokoli ne sele u kaveze, pa makar zlatni bili.
Nedam nebo za obale gdje bi me krotili.
Sokoli ne sele u kaveze, gdje sunce sja cijeli dan.
Radije vjetar u Lici nego tuđi balkon - prekrasan..

Visok, drag i uvjerljiv, priče bez kraja i konca.
Bivše žene, tuđe krivnje, a mene ne pita niti — “kako si?”
Imperativi, "preseli se, sve će biti lakše tad.
Ja Tarzan, ti šuti i šetaj, budi lijepa, znaš da volim sklad"

Ali osjetim kad odnos traži da nestanem ja.
Kada - “mi” - zapravo znači da tvoja je posljednja.
Možeš pričat satima, a da me ne vidiš ti.
Iako je sunce u zenitu, do kosti - ti leden si.

Intuicija tu vrisne glasno: Nedaj krila za odsjaj !

Sokoli ne sele u kaveze, ne, ne sele nikad, znaj!
Ne dajem let, niti krila to bio bi moj kraj.
Sokoli ne sele u kaveze, slobodno nebo njima je dom.
Radije vjetar u Lici — nego topli balkon - s pogledom.