ovo nije o glas

Ostavila ga je na stolici točno ondje gdje će ga vidjeti kad
zatvori vrata.
Ne previše skriven, ne previše očito.
Dovoljno da mora odlučiti.
Ljudi se najbolje otkrivaju kad misle da ih nitko ne gleda.

Bez kucanja je ušla.
Nije to radila iz hrabrosti, nego iz navike.
Uvijek je preskakala trenutak čekanja – taj mali prostor u
kojem bi se mogla predomisliti.

Ležao je na krevetu, televizor je brujao bez zvuka,
svjetlost s ekrana lomila se po stropu.
Nije gledao ništa određeno; gledao je da ne misli.

Kad je ušla, nije se pomaknuo.
Samo je podigao pogled kao da je očekivao baš nju,
iako joj poruku nije poslao.
Taj trenutak nosio je poznatu napetost – onu koju su gradili
godinama, bez riječi.

U liftu je nosila štikle.
Visoke, tanke, gotovo nepraktične.
U njima je bila viša od njega pola centimetra.
Namjerno provokativno – dovoljno da osjeti da je muškarac,
ali s trunkom sumnje u svojoj moći.

Ali ona je bila žena koja bez problema skine štikle
i obuje cipele podesne za rad.
I nikad se zbog toga ne osjeća manje ženstveno.
Znala je raditi.
Znala je nositi težinu.
Znala je ostati do kraja.

U sobu je ušla bosa.
Znala je biti tišina bez daha.

Navukla je bijeli hotelski ogrtač preko ramena, ali ga nije
vezala.
Sjela je na rub kreveta, preblizu da bi bilo slučajno.
Pritisnula je prekidač za zavjese.
Platno se razmaknulo i morska noć ušla je u sobu bez pitanja.

Mrzio je tu svjetlost.
U mraku je bio bolji čovjek.

– Smeta ti? – pitala je.

– Ne.

Lagao je brzo, bez zadrške.
To mu je išlo.
Ona je odmaknula pogled.
Odmaknula je i tijelo.
Bol u njoj bila je previše očita da bi ostala tiha.

Stajala je kraj prozora, ogrtač napola spušten.
Nije to bio poziv.
Više izazov.
Kao da provjerava koliko će mu trebati da izgubi kontrolu.
Voljela je taj trenutak prije nego što muškarac napravi prvi
potez.
Tu je još imala moć.

Kratko su se pogledali.

U liftu je pričala o nečemu nevažnom – tečaju krojenja i
šivanja koji je htjela upisati.

“Da naučim krpati stvari,” rekla je kroz smijeh.
Nije objasnila što točno misli krpati.

Mobitel joj je ostao na stolici u hodniku.
Vidio ga je kad je zatvorio vrata.
Nije joj rekao.

Kasnije, kad je legla uz njega, svjetlost se opet promijenila.
Zavjese su zapele na pola.
Pustio je prekidač, povukao ga, opet pustio.
Kao djeca koja testiraju granicu.

– Pokvarili smo je – rekla je.

– Sve se pokvari – odgovorio je tiho.

Nije znala je li mislio na zavjesu ili na njih.
Nije pitala.
Nije ju bilo briga.

Kad je kasnije ustajao, podigao je njezin mobitel sa stolice.
U ruci mu je bio teži nego što je očekivao.
Zaslon se upalio na njegov dodir.
Poruke.
Ime koje nije bilo njegovo.
Nije ga otvorio.
Stavio ga je u džep s namjerom da joj ga vrati.
Tako je sebi rekao.

Mobitel je ionako bio pokvaren – mogao je misliti da je u
njegovim rukama moćan.
Za nju ta sprava ostala je na stolici i neka tamo i ostane.

Ujutro ga nije probudila.
U sobi je bila tišina.

Ona je već bila spremna, bosa po tepihu,
štikle i niske cipele za rad u ruci.
Iz torbe je obula balerinke – praktične, jednostavne, spremne
za dan.
Podigla je ogrtač i otvorila vrata.
Ni pogled, ni riječi – samo tiha odluka.
Znala je i kada da ode.

I tako je otišla.
Nenadano.
Prije vremena.

On je ostao gledati praznu sobu i zaboravljeni crni pravokutnik
na stolici,
dok je ona, kao i uvijek, znala da ništa nije slučajno.
Znala je da odlazak prije vremena nije bijeg, nego čin
kontrole.
Ionako je bio pokvaren.
Takav će i ostati.

(I poskakukući po stepenicama, smiješila se dok je razgovarala
sama sa sobom, porukama s drugog telefona… Smiješila se
njegovoj sumnji i klatnu koje se zaljuljalo – teško,
nezaustavljivo klatno nesigurnosti. Ostavi suzdržavanje iza
sebe. Kroz hodnik odjeknu smijeh.)

Ako vam nešto dodatno padne na pamet, možemo nastaviti pvt.