Sapiens numquam satiatur!

(zapisi iz tuđih cipela)

Diskretno promatram par, za susjednim stolom. Sluša ga je s blagim osmijehom, više znatiželjna nego impresionirana. Nije joj bilo stalo da govori o sebi; puno joj je draže bilo slušati, postavljati pitanja, kopati ispod površine. Bila je od onih koje čeprkaju, istražuju, pokušavaju shvatiti kako ljudi funkcioniraju i zašto govore upravo to što govore.

Nasuprot nje - on koji baš voli pričati o sebi. Čak je i predložio da razgovor krene u tom smjeru. Nju je to zabavilo, ali i malo udaljilo. Nije se protivila, samo je pažljivo slušala, bilježeći u sebi sitne kontradikcije, male iluzije koje je nesvjesno gradio. Iluzije joj nisu bile drage. Doživljavala ih je kao obmane. Maštu je, s druge strane, poštovala – za nju je bila temelj kreativnosti. Razlika joj je bila važna, gotovo etička, i stalno se vraćala toj granici. Umjetnička iluzija joj je bila prihvatljiva jer pretpostavlja svijest o sebi; sve ostalo ju je više podsjećalo na mjesta gdje se iluzije klasificiraju i liječe, pretrpana i umorna. Primijetila je da voli slagati stvari tako da izgledaju zanimljivo, ali ne nužno duboko. Kao da je sve uredno posloženo, ali bez stvarne maštovitosti. I to ju je istovremeno zabavljalo i pomalo odbijalo. Nije se slagala s tvrdnjom da su najbolje stvari besplatne, ali joj se nije dalo raspravljati. Odapela je samo letimičan osmijehi i nastavila.

Razgovor im je često zapinjao za ograničenja — nedostatak prostora, nemogućnost da se sve kaže, frustraciju nekoga tko voli pričati, a mora sažimati. Njoj je to, unatoč svemu, postajalo simpatično. Tjeralo je na preciznost. Na kraju mu je ostavila kontakt na koji da se javi ako poželi govoriti šire, ozbiljnije, bez stega. Poželjela mu je ugodan dan, jer je navodno imala posla. U sebi kao da je nastavila preslagivati isto pitanje koje ju je cijelo vrijeme pratilo: kako iluzija funkcionira, što nosi i što ostavlja iza sebe — i gdje u svemu tome uopće počinje ili prestaje etika. Mislim, ovdje.