ovo nije o glas

Lebdim nad zemljom. Lagan. Povjetarac me ponese.
Ispod mene – kamen na žalu. Moj kamen. Topao, čvrst, nepomičan. Vreo. Bilo bi bolno napustiti ga.

Hvata me pijesak. Pokušavam ga zdrobiti, a znam da ne mogu. Lijepo je osjetiti kako se utiskuje u dlan. Pijesak klizi, sipa se iz šake. Mrve li to prsti vrijeme? Male morske životinje ulaze u moju maštu. Hrabro.

Promatram balone zraka koji jure kroz nos ka površini. Pogled ode još više, ka stvarnijem. Sunce žari, prolazi kroz ples borovih iglica. Miris trave i mora miješa se s drvnom barkom. Lijeno valjanje preko valova. Doživljavam daske. Zrak prenosi iskustvo kroz sitno pomicanje uzrokovano valovima.

Daske. Zavjesa. Tijelo se pojavljuje – kroz kožu, kosti, meso. Možda i krv, možda samo ton ekspresije. Pokreti bez misli. Naučena koreografija. Tišina. Topot koraka. Skok. Udarac. Zvuk.


Pojavljujem se na snijegu.
Oko mene smrvljene grude snijega.
Oluja se sprema.
Vakuum raste. Tišina povlači sve pred sobom nazad u svoje more.

a gdje bi smjestili onaj samo svoj kamen?